Don Špiro Vuković rođen je u Jesenicama 25. 7. 1921. Zaređen je za svećenika u Splitu 18. 8. 1946. Kao svećenik obavljao je najprije službu sjemenišnoga odgojitelja u Splitu (1946-1947), a zatim je bio župnik u slijedećim župama: Muć Gornji (1947-1950), Vidonje (1950-1954), Dugopolje (1954-1962), Žedno na otoku Čiovu (1962-1964), Kučiće (1964-1968), Drvenik kod Trogira (1968-1970), Bagalović (1970-1975) i Grohote (1975-1982). Poslije toga, već narušena zdravlja, vršio je službu upravitelja svetišta Vepric (1982-1983) i upravitelja splitske crkvice Gospe od Dobrića (1983-1990). Posljednje godine života proveo je u svećeničkomu domu nastojeći, koliko mu je već posve slabo zdravlje dopuštalo, i dalje pomagati ljudima u nevolji razgovorima, savjetima i molitvom. Umro je u novoj bolnici u Splitu 16. 12. 1994. Sprovodni obredi i pokop obavljeni su na Jeseničkomu groblju Sustjepan u nedjelju 18. 12. 1994. uz sudjelovanje mnoštva vjernika među kojima su bili i mnogi Kučićani. Uvijek je veliku važnost davao katoličkom tisku i širio ga uz pomoć svojih prijatelja. U Grohotama je izdavao župski list. Da je živ, sigurno bi se skupa s nama veselio pokretanju našega župskoga lista. O prvoj obljetnici njegove smrti donosimo o njemu sljedeće sjećanje. 
             

Prije tridesetak godina, kad na selu još nije bilo radija i televizije, i uobičajeni događaji bili su velika novost. Svako vjenčanje, "Gospin prinos", krizma ili pričest, blagdan sv. Luke i slično bili su doživljaji koji su se usjecali u pamćenje i ostajali u sjećanju. Kolika je tek novost bila promjena župnika, o tome ne treba ni govoriti.  
          

 Daleke 1964. godine bio sam dijete negdje na početku 6. razreda osnovne škole. Naš župnik don Rade Terzić već je preko ljeta najavio svoj odlazak na drugu župu. Nisam mogao biti na don Radinu oproštaju ni na dočeku novoga župnika don Špira Vukovića jer sam tada bio bolestan. Pitao sam roditelje kako novi župnik izgleda, je li mlad ili star i slično. Po ozdravljenju, kad sam prvi put došao na vjeronauk, netremice sam gledao u don Špira, a on mi je rekao: "Mali, još si blijed, još nisi dobro ozdravio" i pogladio me po licu. Čudio sam se, kako novi župnik ne sliči na don Radu, jer sam tada mislio, da su svi župnici isti i što se fizičkog izgleda tiče.            

Običaj je bio da nakon školske nastave odmah idemo na vjeronauk. Bili bismo već gladni, umorni od škole, a ako "gumaši" nisu bili dobri, i mokrih nogu. Još uz to crkva hladna, pa nije baš bilo ugodno. Don Špiro je sve to shvaćao pa bi nam kroz tumačenje vjeronauka znao ubaciti po neku šalu, zgodnu usporedbu pa i vic. Sjećam se jednog najkraćeg, ali najljepšeg, vjeronauka. Ne najljepšeg zato što je bio kratak, nego po njegovu sadržaju. Bilo je to o božićnim blagdanima kad smo jednom došli na vjeronauk mokri "kao pivci". Drhtali smo. Don Špiro je rekao: "Djeco, kao što vi sada drhćete pred Isusom, Isus je drhtao za nas u bopžićnoj noći. A oni kojima su noge mokre narast će veliki jer iz vode se brzo raste." Nastao je gromoglasan smijeh, i pustio nas je odmah kući. Bili smo iznenađeni, ali jako sretni da se smijemo usporteđivati s Isusom. Znao je vjeronaučne susrete začiniti s ponekom pričicom o balunu, na što bismo mi naćulili uši kao zečevi. Oduševljavala nas je njegova ležernost i komunikativnost pa smo mu se obraćali bez straha. Velika atrakcija je bila kad je uveo službu stražara pred Isusovim grobom. Svi smo se natjecali u učenju i vladanju da budemo primljeni u tu službu.  
          

Njegova neumornost očitovala se u gradnji nove crkve, uz što je prionuo čim je došao. To je naša "briga na Brigu" govorio je don Špiro. Vidjeti u župskoj kući složene vreće cementa i klaka, a još k tome župnika prašnjavih hlača kako radi s radnicima, bilo je za ne vjerovat. Don Špirova ležernost i komunikativnost urodili su plodom te je uspio cijelu župu dignuti na noge i pokrenuti ljude za akciju. Kamena crkva je počela rasti kao velika gljiva. Nakon četiri godine, tj. 1968., don Špiro je otišao na novu župu, a "brigu na Brigu" nastavili su privoditi kraju župljani pod vodstvom novoga župnika don Mate Stanića. Imao sam čast biti prvi mladomisnik koji je u novoj crkvi slavio mladu misu.        

 I danas nakon dugo godina sjećam se našeg neumornog župnika don Špira kao čovjeka koji je gradio ne samo kamenu crkvu nego još revnije izgrađivao živu crkvu.  


                                                                    

  Zov rodnih ognjišta, 1995. br.1 (1)