Pok. je Ruža, Kučićanima poznatija kao Roža, rođena je i odrasla u nama starijima dobro poznatoj i od svih poštovanoj obitelji Joze Tomasovića, zvanog u našemu selu po majčinu imenu Jozo Rožin. On se je isticao radišnošću, spremnošću da kao neslužbeni seoski bolničar, gotovo bi se moglo reći priučeni liječnik, spremno pomogne svakomu tko se nađe u nevolji. Mi ga stariji nadasve pamtimo kao čestita čovjeka prožeta živom vjerom i pravom kršćanskom pobožnošću. U tom je duhu skupa sa svojom ženom Anom odgajao svu djecu. Njegova najstarija kćerka pokojna Roža dosljedno je živjela sve do smrti u tomu istomu duhu.

Rođena je u Kučićima 1. istopada 1924., a umrla u Splitu 23. svibnja 2008. Njezin lijes je u nedjelju 25. svibnja prevezen u Kučiće, gdje je do početka sprovodnih obreda bio izložen u obiteljskoj kapeli-špilji Gospe Lurdske. Sprovodna je povorka odatle krenula u crkvu Sv. Luke, gdje je, nakon pjevanja psalama, služena sv. misa zadušnica, koju je predvodio i održao homiliju splitski kanonik don Zdenko Bralić, kolega njezina pokojnoga brata don Ante iz bogoslovije. Koncelebrirala su s njim još šestorica svećenika. Na kraju je sv. mise član pokreta Djelo Marijino (fokolarini) don Boris Vidović pročitao kratki oproštaj što su ga sastavile članice toga pokreta iz Splita i nekih drugih mjesta, koje su iza završne obredne molitve kod groba otpjevale jednu svoju duhovnu pjesmu.

Roža se je kao zrela djevojka bila nastanila u Splitu i tu nekoliko godina radila kao krojačica. Sve je to spremno napustila te krenula u malo neretvansko mjesto Bijeli Vir, da ondje pomaže svomu bratu svećeniku, pok. don Anti, kojega je sestrinskom ljubavlju i brigom, gotovo bi se moglo reći i majčinskom, jer bila je od njega devet godina starija, vjerno pratila na svim životnim postajama, sve do njegove prerane smrti g. 1978., od spomenute župe Bijeli Vir – Dobranje, preko Grohota na otoku Šolti do njegove posljednje župe Grabovca. Bila je uza nj i u Zagrebu tijekom triju mjeseci njegove teške bolesti i patnje bdijući nad njim i moleći. U svim je spomenutim župama ostavila uspomenu jednostavne, tihe, skromne i nenametljive osobe vrijedne svakog poštovanja.

Posljednjih je trideset godina svoga života provela u Splitu, u tihomu radu nastojeći i kao umirovljenica, unatoč krhkomu zdravlju, prema svojim mogućnostima činiti dobro. Uključila se je tu u spomenuti duhovni kršćanski pokret fokolarina, koji njeguje zajedništvo upravo u onako jednostavnom pobožnom životu i djelovanju, kakvim je od početka uvijek disala. Bog joj je u tom pokretu dao mnogostruku potporu za posljednja desetljeća njezina prilično duga života. Sačuvala je i dalje iskrenu povezanost s rodbinom, gajila poštovanje prema svim ljudima, posebno prema svećenicima koje je susretala s onakvom dobrohotnošću, kakvom je pratila vlastitoga brata. U jednu riječ u svom je životu ostvarila ono što se naziva veličinom malenih. Tu veličinu Isus je toliko volio i svojima preporučivao. Stoga ne dvojimo, da joj je već širom otvorio vrata svoga nebeskog kraljevstva.

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.1 (26)