U 21. broju Zova (br. 2./2005.) objavili smo razgovor s tadašnjim splitskim gradonačelnikom Zvonimirom Puljićem, koji je time postao jednim od uglednih suradnika našega župnog lista. To nije jedini razlog da se ovdje s njim opraštamo. Svi koji se sjećaju sadržaja spomenutoga razgovora znaju i za njegovu mnogostruku povezanost s našim selom i župom.

Sin je Šime Puljića iz župe Miljevci i naše mještanke Marije Topić Ivanove (Jerkićeve). Rođen je u Splitu 3. listopada 1947. Roditelji su mu pružili zdrav ljudski i kršćanski odgoj. Sv. sakramente je primio u crkvi Gospe od Zadravlja, jer u toj su župi stanovali, te je kao dječak u toj crkvi vršio ministrantsku službu. Za vrijeme školskih praznika dolazio je redovito u Kučiće te se je, kako je sam izjavio u spomenutom razgovoru, „osjećao gotovo Kučićaninom“. Završio je tehničku školu i elektrotehnički fakultet. VSS – diplomirani inženjer. Kao student bio je jedan od vođa studentskoga pokreta u doba tzv. Hrvatskog proljeća. U vrijeme komunističle represije poslije sloma spomenutoga pokreta sklonio se je u Kučiće. U sjećanje su mu se osobito usjekli božićni blagdani g. 1971. provedeni u Kučićima. Izjavio je da ga je razgovor s ondašnjim našim župnikom don Matom Stanićem o teškoj situaciji u kojoj se Hrvatska nalazila „krijepio“, a tako i „samo božićno ozračje u Kučićima“.

Radio je u raznim poduzećima u Bujama u Istri, Zagrebu i Splitu. Tijekom Domovinskoga rata bio je predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog stožera grada Splita te, od 1993. do 2001. zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora. Svojedobno je bio imenovan i povjerenikom Vlade Republike Hrvatske za grad Knin, a bio je i dugogodišnji predsjednik splitskog HDZ-a. od 1993. U Hrvatski sabor izabran je kao HDZ-ov kandidat u X. Izbornoj jedinici, a njegov saborski mandat započeo je u 5. sazivu, točnije 22. prosinca 2003. godine, te se nastavio i u 6. sazivu od 11. siječnja 2008. godine. U Saboru je obnašao razne dužnosti, pa je tako bio potpredsjednik Odbora za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, član Odbora za zakonodavstvo i član Odbora za pomorstvo, promet i veze.

Na čelu Splita bio je od 30. svibnja 2005., ali je nakon dvije godine dao ostavku zbog neslaganja s vijećnicima Liste Velog mista, tadašnjih koalicijskih partnera. Iste godine prestao je biti predsjednik splitskog HDZ-a, u čemu ga je zamijenila Željana Kalaš.

Vijest o njegovoj nagloj smrti od srčanog infarkta za vrijeme odmora u Bolu na otoku Braču 1. rujna 2009. iznenadila je i političare, koji su o njemu tada izricali samo pohvale. Govorili su da će ga pamtiti kao ozbiljnog i korektnog, ali i kao osobu koja je poštivala i uvažavala tuđa mišljenja. Isticali su da je upravo on želio od Splita napraviti metropolu. Istaknuti član njegove stranke dr. Dujomir Marasović prikazao ga je tim povodom kao tihog i samozatajnog čovjeka koji je „uvijek izgovarao riječ manje, ali je uvijek imao vremena i strpljenja pažljivo saslušati baš sve koji su mu se obratili“. Njegove ljudske vrline, čestit način političke borbe i zasluge za grad priznali su mu tada i njegovi nekadašnji ljuti politički protivnici. Slobodna je Dalmacija donijela njihove izjave prema kojima je u njegovu mandatu „Split konačno dobio Generalni urbanistički plan, temeljni dokument kojim se uređuje prostor“, a dodali bismo: i sprječavaju zloporabe, „uređen je najvažniji društveni prostor u gradu, Riva, stara gradska jezgra očišćena je od kičastih reklama. Posebnu je pozornost posvećivao kulturi, pa je grad napokon dobio Galeriju Emanuela Vidovića, Gradsku knjižnicu i uređeno Kazalište lutaka.

Sućut njegovoj obitelji uputila je i premijerka Jadranka Kosor, župan Ante Sanader, a aktualni splitski gradonačelnik Željko Kerum i bivši Ivan Kuret nazvali su ga "velikim čovjekom od kojeg su svi učili“.

U sprovodnim obredima na splitskomu groblju Lovrinac, koje je predvodio po želji obitelji njegov osobni prijatelj dominikanac Luka Prcela, sudjelovalo je više svećenika, a u okupljenom mnoštvu uz razne bivše i sadašnje hrvatske političare opažen je i bivši premijer Ivo Sanader. O pokojniku su govorili spomenuti dominikanac fra Luka i Dražen Budiša. Budiša je nastupio u ime „nekolicine sudionika Hrvatskoga studentskog pokreta iz '71 i po želji obitelji. U tomu je oproštajnom slovu posebno naglasio da se je Zvone „borio za patrotizam u kojemu je Hrvatska svrha a ne sredstvo“, da je bio „humanist širokih pogleda“, čiji se je humanizam „temeljio na čvrstom kršćanskom stavu, uvjerenju i vjeri.“ Završio je riječima: „Zvone je bio čovjek mjere, krasila ga je odmjerenost, razboritost i tolerancija. Puljić je tek nakon smrti dočekao da ga se javno pred cijelom Hrvatskom nazove gospodinom ... Siguran sam da si bio nalik onoj Mihovila Pavlinovića: „Zemlju ljubi, a državu čuvaj“.

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.2 (29)