Neki su župnici tijekom II. svjetskog rata zbog prijetnji partizana napuštali svoje župe. Tako je i župnik Kučića don Marko Luetić otišao iz Kučića koncem 1942. i nastanio se najprije u Osijeku, a zatim u Zagrebu, gdje je pred Božić 1944. bio otrovan. Don Ivan Stanić, župnik Svinišća, preuzeo  je posluživati župu Kučiće, ali za kratko vrijeme, jer su ga partizani u svibnju 1943. ubili u Mosoru. Tako je Svinišće ostalo bez župnika, a Kučiće je  posluživao samo nedjeljom i blagdanom don Stjepan Tomasović, svećenik u miru. Ja sam preuzeo župu Svinišće na svetkovinu Svih svetih 1944., a Kučiće na Novu godinu 1945. Stanovao sam u roditeljskoj kući u Svinišću, jer su partizani zapalili župsku kuću u Kučićima, a Talijani u Svinišću. Svete mise govorio sam  nedjeljom i blagdanom u obje župe naizmjenično, ranu i kasnu. Nisam imao nikakva prijevoznog sredstva te sam svih sedam godina, koliko sam posluživao obje župe, išao pješke. 
          

Od ondašnjeg Oblasnog odbora za Dalmaciju imao sam dozvolu za predavanje vjeronauka u školi. Bile su tri škole: u Kučićima, u Svinišću i Podašpilju. Od drugog polugodišta 1951. zabranjeno je poučavanje vjeronauka u školi. Organizirao sam vjeronauk od tada u crkvi, a vjeroučenici su ga dobro pohađali.            

 Poslije rata obnovljena je i zavjetna procesija Gospina prijenosa iz Svinišća u Kučiće. Jedne godine vjernici su dan prije procesije od Topića do crkve sv. Luke podigli nekoliko slavoluka. Na svakom slavoluku bila je Gospina slika i napisan jedan zaziv iz Gospinih litanija. U noći prije svetkovine mračne sile porušile su slavoluke, a Gospine slike ostavili na Radića vodi. Na poleđini jedne slike bilo je napisano: ”Nismo mi protiv Boga i Gospe, nego protiv popa koji ne voli našega Tita”. Kad su vjernici ujutro vidjeli porušene slavoluke, ponovno su ih podigli.
            

Pred Uskrs 1951. župu Svinišće preuzeo je don Frane Mihanović i uselio se u najnužnije obnovljenu župsku kuću. Ostao sam i dalje u roditeljskoj kući i skoro svaki dan išao u Kučiće. Svake godine prema mogućnosti nabavljali smo materijal za župsku kuću: crijep, kreč, dasku. Godine 1950. crkva je kupila nekoliko jablana na Trgovišću na Cetini u braće Mimica. Početkom kolovoza posjekli smo jablane i napravili oko 120 komada greda raznih dužina za podove. Složili smo ih jednu do druge da se suše. Koncem rujna jedne noći bio je veliki povodanj, Cetina je naglo nabujala i odnijela sve grede. Neke grede su se zaustavile s desne ili lijeve strane Cetine, a najviše ih se zaustavilo na konstrukciji željeznog mosta kod Omiša, koji su Njemci minirali u listopadu 1944. prigodom svog povlačenja. Ipak desetak komada greda odnijela je rijeka u more. Nekoliko mladih ljudi pokupili su grede i kamionom ih doveli u Kučiće. Početkom ljeta 1951. počeli smo obnavljati župsku kuću. Vjernici su radom pomagali u obnovi kuće, a novčano nisu mogli puno doprinijeti, jer su još bile vidljive posljedice rata. Župnik se uselio u kuću par dana prije blagdana sv. Luke 1951. Svake nedjelje i blagdana govorio sam dvije svete mise, koje su bile jako dobro posjećene, a djeca su stoposto pohađala vjeronauk. S njima raditi bila mi je velika radost.  
          

Godine 1953. bio sam 75 dana u vojsci u Pazinu radi Trsta. Godine 1956. bio sam osuđen na godinu dana zatvora zbog jednog vica i propovijedi. Izdržavao sam kaznu zatvora u Trogiru sedam mjeseci.           

  Za vrijeme mog župnikovanja biskup pok. dr. Kvirin Klement Bonefačić pohodio je župu 1947. i 1952., a biskup dr. Frane Franić 1957. i 1962. Nitko nije ostajao nekrizman, jer su svi koji su bili za krizmu primili taj sakramenat. Za blagdan Bogojavljenja običaj je blagoslivljati kuće, i svi su redovito primali svećenika. 
          

Još prije I. svjetskog rata, za župnikovanja domaćeg sina pok. don Mije Tomasovića, počelo se razmišljati o gradnji nove crkve. Don Mijo je nudio svoju zemlju na Mijovilišću iznad Radića kuća. Istočni dio sela želio je da se crkva gradi u blizini župske kuće, istočno ili zapadno od nje. Nasljednik don Mije Tomasovića don Grgo Topić, također domaći sin, darovao je crkvi zemljište zapadno od župske kuće, jer je njegova pok. majka to zemljište dobila za dotu. Don Grginu  nasljedniku don Marku Luetiću umirovljeni svećenik don Stjepan Tomasović nudio je novac za gradnju crkve. Zbog nekog nesporazuma gradnja crkve nije započeta. Došao je II. svjetski rat, a vrijednost novca je propala, te je gradnja crkve pala u vodu.  
         

  Poslije rata vjernika je bivalo sve više. Iako sam govorio dvije svete mise, crkva sv. Luke, premda nekoliko puta proširivana, bila je premalena da primi sve vjernike. Mnogi su preko mise ostajali vani ispred crkve, a to je ponekad stvaralo i nered. Mnogo sam razmišljao o gradnji nove crkve, a i o tome hoće li komunistička vlast dati dozvolu za gradnju. Ipak sam odlučio pokušati. Početkom ljeta 1962., kad je biskup Franić bio u pastirskom pohodu, iznio sam mu taj gorući problem župe. Biskup me podržao i povišenim glasom rekao vjernicima: ”Neka sv.Luka čuva pokojne, a Gospa neka u novoj crkvi štiti i zagovara žive”. Upućena je molba Omiškoj općini da nam odobri lokaciju za gradnju nove crkve. Nakon tri mjeseca Općina Omiš riješila je molbu negativno s obrazloženjem da je dotična čestica, na kojoj mi tražimo  lokaciju, određena za poslove Narodne obrane. Upućena je žalba Kotaru u Splitu, ali žalba je odbijena s istim obrazloženjem. Ostala je još mogućnost tužbe Vrhovnom sudu Hrvatske, pri koncu 1962. godine.  
        

   Baš te godine upoznao sam dr. Ivu Tomasovića, čiji je djed odselio iz Kučića u Supetar na Braču. Gospodinu dr. Ivanu Tomasoviću pomogao sam da upozna svoje korijene u Kučićima. On mi je rekao da se slobodno obratim njemu, ako budem imao kakav problem, ja ili crkva, jer da on ima kolege koji rade na Vrhovnom sudu. Iskoristio sam tu ponudu i, nakon upućene tužbe Vrhovnom sudu, pošao sam u Zagreb, posjetio gospodina Tomasovića i razjasnio mu o čemu se radi. Pred Božić 1963. obavijestio me je g. Tomasović da je stvar povoljno riješena. Rješenje od Vrhovnog suda došlo je koncem veljače. U njemu je pisalo da Općina Omiš mora donijeti pozitivno rješenje o lokaciji. Općina je poslala svog građevinskog tehničara da pogleda ne lokaciju za novu crkvu nego u kakvom je stanju stara crkva sv. Luke. Bio sam uporan i rekao dotičnom gospodinu da se ne radi o staroj crkvi, nego o lokaciji nove crkve, koju vi po rješenju Vrhovnog suda morate izdati. Općina Omiš se oglušila na to rješenje Vrhovnog suda. Ponovno je upućena tužba Vrhovnom sudu, te je on izdao naređenje Općini Omiš da u roku od dva mjeseca izda dozvolu za lokaciju. Kako su Općina Omiš i Kotar Split odbijanje naše molbe motivirali da je ta čestica potrebna za poslove Narodne obrane, Vrhovni sud je zatražio od Ministarstva obrane u Beogradu je li ta čestica predviđena za poslove Narodne obrane. Odgovor Ministarstva bio je negativan. Na temelju toga Vrhovni sud je donio za nas pozitivnu odluku. Konačno  koncem svibnja 1964. Općina Omiš odobrila je lokaciju. Radostan sam ponio to rješenje biskupu dr. Frani Franiću. Kako je bio već planiran moj premještaj iz Kučića u Vranjic, biskup Franić mi je rekao: ”Ti sada sigurno želiš ostati u Kučićima, graditi crkvu i tako sebi podići spomenik”. Ja sam mu odgovorio: ”Već sam dvadeset godina u Kučićima, nemam zdravlja ni snage ni sposobnosti da gradim crkvu. Ne treba mi spomenik. Bog vidi da li sam što dobra u dvadeset godina učinio u župi Kučiće. Božja nagrada bit će mi najbolji spomenik.”  
          

 U Kučićima sam doživio i radost dviju mladih misa. Don Ante Tomasović slavio je svoju mladu misu 1958. godine u obiteljskoj kapeli Gospe Lurdske. Don Slavko Kovačić svoje mladomisničko slavlje imao je 1964. godine u crkvi sv. Luke. Djelujući u Kučićima tijekom dvadeset godina doživio sam dosta lijepih i ugodnih dana, a bilo je i teških i gorkih. Tako je u životu svakog čovjeka, posebno svećenika. 
         

  Pozdravljam sve moje bivše župljane, kako u Kučićima tako i one raseljene po Domovini, Europi, Americi, Kanadi i Australiji. Posebno pozdravljam sve one koje sam učio vjeronauk. Oni me se dobro sjećaju po riječi TRSTIKA. U Kučićima sam ostavio najbolje i najzrelije godine svog svećeničkog života.           

Sretan Vam svima bio Božić, te mir i dobro i blagoslov Božji u Novoj godini.  
                                             

Vaš bivši dugogodišnji župnik: don Rade Terzić  

Zov rodnih ognjišta, 1995. br.1 (1)