Godine prolaze, nižu se susreti, nova poznanstva, događaji, radosti i žalosti, strepnje i nadanja. Uslijed tih neprestanih mijena prašina zaborava lako prekrije ono što smo nekoć doživjeli bilo lijepa i draga, bilo ružna i neugodna. Tako zaboravimo i neke događaje i neke ljude koji su zaista za pamćenje. Vrijedno je osvježiti uspomene, prije svega one koje nas podsjećaju na izrazito dobre i plemenite ljude, jer to može u nama oživjeti zdravi ponos i polet u nastojanjima da neprestano širimo svoj životni vidokrug, sve do beskraja božanske vječnosti.

 Jedna od takvih divnih osoba koje ne bismo smjeli zaboraviti, pa da smo ih i samo jedanput u životu sreli, bio je blagopokojni don Marko Stanić, najbliži rođak našega nekadašnjega župnika don Mate Stanića. Imali smo ga prilike upoznati prije nego don Matu, doživjeti njegovu plemenitost i njegov svećenički poletni žar, i zavoljeti ga.

 

Kratki životopis

 

Rođen je g- 1913., ne u Zvečanjima, postojbini svojih djedova, nego u Komiži na otoku Visu, gdje je njegov otac Jure tada bio u službi financijskog oružnika. Vis ipak nije bio zavičajem njegova odrastanja, jer majka mu je, rodom iz Komiže, rano umrla, a oca su u više navrata premještali. Tako je i mali dječak Marko i gimnazijalac Marko, skupa s ocem i kasnijom pomajkom (nikad je nije nazivao maćehom!), sestrom i dvojicom mlađe braće po nekoliko godina proveo u Omišu, Sinju i Šibeniku.

U Šibeniku je završio ondašnju realnu gimnaziju te se, kao i svaki maturant, našao na životnomu raskršću. Odgojen u ljudskoj čestitosti, u duhu kršćanske vjere i iskrene pobožnosti, prije svega primjerom svojih roditelja i ukućana, a potom u društvima katoličkoga pokreta orlovsko-križarskoga koji je u Hrvatskoj pokrenuo malo prije preminuli bl. Ivan Merz, mislio se je, bi li studirao dramsku umjetnost, za što je pokazivao osobitu nadarenost, te se posvetio glumačkomu zvanju, ili bi krenuo u bogosloviju te postao svećenikom. Nakon zrelog razmišljanja došao je do uvjerenja, da će za svoj narod više učiniti, ako postane svećenikom, pa se prijavio za bogoslova splitsko-makarskomu biskupu Bonefačiću. Biskup je smatrao da će za njega, koji kao gimnazijalac nije bio sjemeništarac, biti bolje ako bogosloviju završi u Ljubljani, jer su se u tamošnju bogosloviju većinom upisivali vanjski gimnazijalci odgojeni, kao i Marko, u krilu tamo osobito razvijenoga katoličkoga pokreta. Tako je dane svoga bogoslovnoga studija i odgoja proveo u sjeni ljubljanske katedrale stječući potrebno znanje, a još više oplemenjujući karakter i produbljujući duhovnu opredijeljenost za evanđeoski usmjeren životni put i za službu naviještanja.

Za svećenika je zaređen u Splitu 19. srpnja 1936. Svećeničko je djelovanje počeo vršeći službu župnoga pomoćnika (kapelana) najprije jednu godinu u Omišu uz župnika don Grgu Topića, našega Kučićana, pa isto tako jednu godinu u Makarskoj. Potom je postao vjeroučiteljem osnovne škole u splitskomu Velom Varošu te na toj dužnosti ostao do svršetka rata držeći nedjeljom za svoje đake sv. misu. Početkom listopada 1945. premješten je za vjeroučitelja u osnovnu školu Manuš-Dobri. Već od Božića 1944. nedjeljom je odlazio služiti mise u Bisko i okolna sela, koja su u ratnom vihoru ostala bez svećenika. Tako je to bilo do zimskih mjeseci g. 1946., kad su mu komunisti odmjerili godinu dana tamnice. Optužnica je glasila da nije vlastima prijavio neku jadnu ženu, koja je u punom autobusu, kojim je i on putovao u Bisko, nešto izlanula protiv njihove vlasti, jer da je on to bio dužan učiniti. Bila im je to, naravno, samo izlika, jer on je otišao u zatvor, a ona «neprijavljena» žena, tobožnji «narodni neprijatelj», ostala na slobodi. Na taj način su postigli dva cilja. Makli su iz škole vrsna vjeroučitelja i prije nego su iz svih škola izbacili vjeronauk. Ujedno su spomenuta sela u sinjskoj općini barem za neko vrijeme ostavili bez nedjeljne mise. Poslije zatvora bio je župnikom u Mravincima i Kučinama (1947.-1951.), pa odgojitelj u splitskomu sjemeništu, dok taj crkveni zavod s njegovim školama gimnazijom i bogoslovnim studijem, komunisti nisu g. 1956. nasilno zatvorili. Potom je bio župnik zaredom u Krstaticama (1956.-1962.), Desnama (1962.-1964.) i Kominu (1964.-1969.). Napokon je zakratko opet vršio odgojiteljsku službu u ponovno otvorenomu splitskom sjemeništu (1969.-1971.), a tijekom posljednjih sedam godina svoga života bio župnim pomoćnikom u Solinu.

 

Dolasci u Kučiće

 

Don Marko je kao odgojitelj splitskoga sjemeništa, dok su đaci od mjeseca srpnja do rujna 1956. bili na ljetnim školskim praznicima, većinu nedjelja i blagdana proveo u Kučićima. Don Rade je tada bio u zatvoru tobože zbog prepričanoga vica o Titu, a ustvari zbog toga što se isticao uspjehom u održavanju vjeronauka, kao nekoć don Marko. Budući da je tadašnji sviniški župnik don Jerko Jelić bio boležljiv, uprava je splitske biskupije slala u Kučiće za nedjeljnu službu najprije don Nikolu Bulata, koji je poslije ređenja upravo dovršavao bogoslovni studij, a potom neke sjemenišne odgojitelje i profesore, kako je već spomenuto, najčešće don Marka.

Dolazio je rado. Kako je bio po naravi umjetnička duša s osobito izraženim osjećajem za prirodne ljepote, a uz to svećenik pun vjere i ljubavi prema Crkvi i svomu narodu svaki mu je dolazak bio prava radost. Činilo mu se da priroda u malo drugih mjesta ima toliko bujnoga zelenila te pogledu otvara toliko raznolikih krajolika kao u našemu selu, a Kučićani su uz to kao rijetko gdje gotovo svi hrlili u svoju staru crkvu Sv. Luke na sv. Misu, mnogi i popodnevni blagoslov s Presvetim Sakramentom, molili, ispovijedali se i pričešćivali. Tako su mu se činili neznatnima i neugoda putovanja od Splita do Kučića u pretrpanom autobusu po ljetnoj vrućini, i sav podneseni trud kroz cijelo vruće nedjeljno jutro i popodne.

Don Marko je dolazeći u Kučiće uveo za veliku većinu ondašnjih naših župljana neviđenu novost. Donosio je iz sjemeništa mali projektor kojim je u kasnu nedjeljnu večer s filma projicirao na platno, postavljeno pred glavni oltar u crkvi Sv. Luke, pomno odabrane slike, u isto vrijeme umjetničkog i vjerskog poučnog sadržaja. On ih je pratio svojom živom riječju. Zvao je to sasvim točno «propovijed sa slikama», a Kučićani su to nazivali jednostavno «kinom». Crkva je svaki put bila dupkom puna. Svi su se nakon toga radosni vraćali svojim kućama i, naravno, svuda pripovijedali o tomu.

To nije moglo ostaviti ravnodušnima ondašnje komunističke vlasti. Don Radu su zbog uspješnoga svećeničkoga djelovanja u selu otpremili u zatvor, što je u narodu izazvalo veliko neraspoloženje, a sad ovaj još uspješnije privlači vjeri i kršćanskoj pobožnosti i mlade i stare zajedno. Nisu ga mogli optužiti za «politiku» i «hrvatski nacionalizam», jer sadržaj je svih don Markovih nastupa bio čisto vjerski, ali nisu htjeli dopustiti da tako dalje nastavi. U svomu bijesu odlučili su se na vrlo grubi potez.

Jedne takve nedjeljne večeri pri koncu ljeta don Marko je opet s kora projicirao slike i govorio. Crkva puna puncata, što se ono kaže, kao šipak zrnja. Kad najedanput nastade neki neobični šum, gužva, žamor. Mi koji smo se nalazili dolje u crkvi nismo znali što se događa. Propovijed je odjednom prekinuta, projektor ugašen. Milicajci zaplijenili projektor i vode don Marka. Izišli su vani. Ali izišli su i svi nazočni župljani, okružili miliciju i don Marka. Ponavljali su vrlo glasno: «Ne damo da ga vodite! Ne damo da ga vodite!» Don Marku je postalo neugodno. Bojao se da netko zbog njega ne strada, pa je pokušao umiriti uznemireno mnoštvo. Što je mogao mirnijim glasom povikao je: «Ljudi, raziđite se. Ne će mi ništa biti. Pođite mirno svojim kućama!» Međutim, mnoštvo se nije micalo. U tihoj ljetnoj noći odjekivalo je sve do nedaleke planine: «Ne damo da ga vodite! Ne damo da ga vodite!»

Milicajci su, iako ugrijani pretjeranim pićem, kako se poslije govorilo, shvatili da ne mogu silom rastjerati narod pa su, prateći don Marka, krenuli, ali ne u smjeru Omiša nego župne kuće na Crljenici. Mislili su zacijelo da će se odmah nakon toga mnoštvo razići, tko put Dvora i Radića, tko kroz Dočiće put Povila. Kad tamo, cijelo je mnoštvo krenulo za njima ne prestajući glasno protestirati! Zaustavili su se svi pred župnom kućom. Don Marko je opet pozivao narod da svatko mirno pođe svojoj kući, ali nitko se nije micao sve dok milicajci nisu ostavili don Marka pa sa zaplijenjenim projektorom otišli u Omiš. Čulo se sljedećih dana da su nad jednim tadašnjim mladićem, zvanim Remeta, koji je  nešto glasnije govorio don Marku u prilog, sljedećih dana izvršili odmazdu. Pojedinosti ne znam pa o tomu ne mogu svjedočiti. On bi to mogao ili potvrditi ili osporiti. Protiv don Marka je poslije sudac za prekršaje proglasio novčanu kaznu i zapljenu projektora. U žalbenom su postupku više vlasti u Beogradu ipak morale priznati da održavanjem propovijedi sa slikama nije povrijeđen nijedan zakon, pa su kaznu poništile.

 

Propovijed na mladoj misi don Ante Tomasovića

 

            Budući da su komunističke vlasti, kako je već spomenuto, tijekom toga istoga ljeta tipično staljinistički namještenim sudskim postupkom zabranili djelovanje splitskih sjemeništa (iz osvete  tadašnjemu biskupu Franiću za njegovu nepopustljivost u obrani slobode crkvenoga djelovanja), don Marko je početkom listopada preuzeo župničku službu u Krstaticama, pa nije više mogao dolaziti u Kučiće. Uskoro se i don Rade vratio iz zatvora, pa zamjena nije više ni bila potrebna.

            Ipak je u kratkom vremenu svima omiljeni don Marko Stanić još jednom kao svećenik svečano nastupio u njemu toliko dragim Kučićima. Mladomisnik don Ante Tomasović Jozin izabrao ga je za propovjednika na svojoj mladoj misi, koja je svečano proslavljena 3. kolovoza 1958.

            Don Marko je na toj velikoj svečanosti, kakvu Kučiće odavno nije bilo doživjelo, pred okupljenim mnoštvom s malog solarića tik do špilje Gospe Lurdske, kojim se nekoć penjalo na prvi kat kraj nje podignute kuće (nedavno je, nažalost, uklonjen) izgovorio sljedeću propovijed:

 

Kako nam je lijepo ovdje … U ovom lijepom kutiću … pod okriljem Materinim … U njezinoj godini … na slavlju mlade mise … Srce je puno … Pustimo mu neka progovori riječ ljubavi našem mladomisniku!

 

Dragi mladomisniče!

Izrastao si iz zdravog korijena hrvatskog i katoličkog doma i razrastao se u čvrsto stablo svećeništva, da njegovim obilnim plodovima sačuvaš i ojačaš tom hrvatskom i katoličkom domu: vjeru u Boga i ljubav prema narodu …!

 

«Još rasto si uz borove

ko cvijetak sićušan,

kad prvi put se javio

u djetinji ti san.

A bio tih

ko tihi dah,

kad grudi stisne strah,

il kao šum

uz koji snijeg

na mirni pada brijeg …

Još malen nisi shvaćao,

od tebe što bi rad

taj glas što samo šaptao

i strah i čar i jad.»

 

Bio je to glas Kristov … On te je pozivao:

 

«O, brate dragi, prijegora

i bola hoću tvog.

Darovat sebe valja ti

ko janjca žrtvenog.

Za svijet je spas u žrtvi tek,

al' grk je njezin lijek.

Tvoj mnogi drug

ko i ti zvan

od zemlje sveđ je pjan …

Uzleti ti

i meni poj,

o, mili brate moj!

Prevrni čašu srca svog

i žrtvuj ljubav tu

i višnjom ja ću ljubavlju

do vrha nalit nju.»

 

I ti si glas Kristov čuo i odazvao mu se spremno.

 

«I pošao si srce lomeći

i moreć mladi bijes,

ko suvad sebe bacajuć

u živi, Božji, krijes.

A žrtva ta

ko meda plast

u grudi sasu slast

i jači plam

neg ženski čar

i sav zemaljski žar.

Ko gnijezdo sreće propjeva

tvog srca cvjetni žbun:

O, Bože slatke gorkosti

i gorke slasti pun!»

 

I danas te, evo, na žrtveniku …, da žrtvuješ Krista, svog božanskog brata, za naše oproštenje, za našu sreću … Danas te, evo, na žrtveniku, da s Kristom žrtvuješ i sebe, svoj mladi život, svoje srce, za naše oproštenje, za našu sreću …

 

«Tebi darivam mladost,

zanosne, raskošne snove …

Na križ pribijam srce …»

 

A onda ...

 

«U seocu, Bog zna kojem,

proživjet ćeš svoje dane.

Poslat ćete zvanje tvoje

međ uboge sirotane,

na tom svijetu što nemaju

prijatelja nikog svoga,

tek na nebu utočište

sviju bijednih: dobrog Boga!

I u ime dobrog Boga

ti ćeš poći k svome stadu,

da ga kao anđel tješiš

u njegovu teškom jadu;

da mirisni balzam liješ

u njegove gorke boli,

tješeći ga, zboreći mu

da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome

dizat ćeš mu suzne oči,

da života teškom stazom

on uzmogne lakše proći.

Zborit ćeš mu, kako ovdje

život traje kratko doba

i da pravi tek počinje

s onu stranu hladnog groba

 

Ti bogataš ne ćeš biti.

U  biserju ne ćeš sjati

ko sretnici ovog svijeta

pa mu blaga ne ćeš dati.

Dušu ćeš mu dati svoju

i krv vrelu srca svoga

i utjehu što je pruža

vjera sveta Krista Boga.

 

Vjera sveta što jedina

u toj našoj suznoj doli

utjeha je milijuna

i u tuzi i u boli.

Gdje god njeno sunce sine

i kud njena zraka padne

suši suze, vedri lica,

ublažuje gorke rane.

 

U narodu našem dragom,

gdje su skrb i briga sama,

gdje se živi, teško živi,

više puta u suzama,

mnogim gdje se znojem stvara

ona suha kora hljeba –

pronosit ćeš vjeru svetu,

ljudskoj boli melem s neba …»

 

I tako će prolaziti tvoji dani … Nizat će se jedan za drugim kao zrnca na krunici … I nosit će ti radosti i boli i sreću Božje slave … Toliko će radosti prostrujiti tvojom dušom. U tolikim jutrima ćeš od radosti pjevati:

 

Danas sam u svetoj

vodi okupan,

svijetao sam kao

vedri ljetni dan,

bijelim se ko svježi

netom pali snijeg,

plamtim, gorim

kao ognjen brijeg.

S biserja vas treptim

kao rosni list:

Danas moju dušu

posjetio Krist …»

 

I ta će ti radost trebati, da u danima bola ne kloneš … Jer sjetit ćeš se ti:

 

«Ko ledene kapi

jesenske kiše

limenim krovom

po meni pada

i po mojoj odjeći crnoj

posmijeh i prezir:

Pop, pop, pop …

Iz bučnoga mnoštva

u dom svoj bježim,

a tamo me čeka

ćelija prazna

s tananom pređom

pauka sitnih.

Tamo me čeka

i staro raspelo

i bolovi moji

da nasrnu na me

ko hrtovi gladni.

Čekaju na me:

pustoš života

i dosada jadna

i prokleta sumnja

pa prstima suhim

kazuju meni

raspetog Krista,

što visi na križu

žut i strven

i s krvavom kapljom

na trepavki dugoj,

pa bolovi moji

i pustoš života

i prokleta sumnja

laju spram zida:

 

On je što tvoju

ubija dušu,

on je što život

puni gorčinom.

Ostavi njega,

ostavi njega!

Ko ranjena ptica

duša se trza

i zuri na žuto,

staro, raspelo

Pomoći ištuć.

A Krist blijedih

ne otvara usta,

on šuti i šuti,

dok duša pjeva:

Vjerujem, vjerujem, vjerujem !»

 

I po toj vjeri svitat će ti zora sreće slave Božje . Kako će ti lijepo biti, kada budeš kliktao:

 

«Oblak me svjetla obavio sjajni,

meni se otkrio Sveti i Tajni.

More, o, more!

U srce se moje salilo more,

radosti more!

 

Proljet je došla i prebijele ruže,

Zlaćane ptice opojna glasa,

Svijetli mi dani,

noći mi bijele sjaju ko sunce

kuda god stanem,

svuda je cvijeće, dragulji i biser.

Bolovi, gdje ste?

Dođite k meni, o, oblaci bijeli,

dođite k meni.

Dođite vihori, svjetovi zlati.

Dođite, ljudi, premila braćo,

golubi moji,

očiju suznih,

usnica modrih,

bolnoga srca.

Dođite,

ja ću vam pričat o svojoj

velebnoj sreći.

 

Meni se otkrio Sveti i Tajni.

Kako ga ljubim!

Ljubav je moja ko velika zvijezda,

ognjeno more

obli svega kao zrak zemlju.

Duge sam noći tražio Njega.

Duge i turobne noći.

Mnoge sam dane čemeran luto,

tužna i sumorna lica.

Sad sam ga našao.

Kako ga ljubim!

 

Ja sam u rukama ljubavi žarke

malena lopta.

Lebdim u svjetlu,

opojen svjetlom!

Gorim i mrijem,

goreć na trubu srebrnu trubim:

Gospode ljubim, Gospode, ljubim!

 

Tako su divnim stihovima svojim naslikali svećenikov život, njegovu bol i njegovu sreću, pjesničke duše svećenika Izidora Poljaka i Milana Pavelića. Takav će – eto, biti i tvoj život. Takve tvoje bol i tvoja sreća! … A plodovi tog života: vječni život tvoj i tolikih duša, vječna sreća tvoja i mnogih, mnogih duša …

Dragi brate, stupi radosna i predana srca na žrtvenik. Kako će lijepa biti tvoja žrtva! U ovoj divnoj Gospinoj špilji, kapeli tvog roditeljskog doma … Na oltaru koga je ljubav tvojih dragih sazidala … A tamo podalje crkva, u kojoj te Bog po krštenju posinio … Oltar tvoje prve pričesti … Grobovi tvojih milih …

Kako će lijepa biti tvoja žrtva! … Uz oca i majku, brata i sestre … Uz tvoj dom i rod … Uz misao na tvoje mile u dalekom svijetu … Ti si od danas njihova posebna radost i njihov ponos! Sve što su za tebe žrtvovali – a mnogo je toga bilo i kroz toliko godina – i sve ti blagoslivlju… Samo da izdržiš, da ne kloneš, da se ne osramotiš… Kako će lijepa biti žrtva tvoja uz cijelo rodno selo tvoje … Uz sve one koji te vole …. Razdragana srca i te pune oči …

Dragi vjernici, trenutak velik i svet! Svi ga osjećamo… Svi ga shvaćamo… Krist! Svećenik! Mi i naša sreća! … Po Kristovoj i svećenikovoj žrtvi! Cijenimo obje žrtve! Kristovu iznad svega! A cijenimo i svećenikovu!… Cijenimo žrtvu probodenog Srca Kristova! A cijenimo i žrtvu probodenog srca svećenikova … I ne mislite da probodeno srce ne boli! I da je putem osamljenika prolaziti lako! Ta svi vidimo, svima nam je jasno, da se sreća čovjekova na zemlji okreće oko ljubavi u obiteljskom domu. I ako se mi odričemo te ljubavi, činimo to radi vas, da nam srce bude nepodijeljeno, da cijelo može kucati za vas, da svaki vaš dom bude i naš dom. Lijep i drag!

Zato dolazimo k vama vedra lica, sa smijehom na ustima … A možda baš u tom trenutku krv srca kapi u velikim kapljama, kap po kap. Cijenimo  žrtvu svećeničkog probodenog srca! … I primajmo otvorenom dušom sve što nam po rukama svećenikovim pruža.

Božji život – po krštenju …

Božju riječ – po propovijedima …

Božju pomoć – po misnoj žrtvi i pričesti …, po ženidbi i bolesničkom pomazanju …, po molitvi i pokori …

Božje oproštenje – po ispovijedi…

Primajmo da znamo, zašto živimo,

 zašto križeve nosimo,

zašto umiremo …

Primajmo u potpunom shvaćanju neprocjenjivih riječi:

Božja djeca,

Božji život,

Božja sreća! …

Primajmo da budemo dostojni sinovi dostojnih otaca! Da tisuću i trista godina kršćanstva Hrvata odjekne u našim dušama i da odjekuje kroz sva stoljeća u našim potomcima! …

 

Dragi mladomisniče! Sada pođi k žrtveniku s ognjem u duši!

 

«Planite bijeli ognjevi duše,

užgi se srce, sijevaj!

Vjetrovi mržnje vijore zemljom,

Kristovu pjesmu pjevaj.

Pokriti ledom pupovi ruža

o toplom suncu sniju;

neka ih tvoje ognjene zrake

plamenom svojim zgriju.

Hladnom i golom pustarom zemlje

množija gladnih vrvi;

ekstazom bukni, pripravan mrijeti,

svoje im podaj krvi.

Stani nad zemljom, gdje milijuni

sapeti gvožđem trunu;

zvjezdama daždi, s neba im trgni

sunčanu sjajnu krunu!

Planite bijeli ognjevi duše;

k nebu se srce popni i gori,

plamteć izgori! …

Braćo! Shvatimo!… I skrušimo se!

«Silni Bože, daj da duše

smjerno nam se sada skruše,

da bi naša žrtva bila

Veličanstvu tvome mila …!»

Amen!

 

Tko je bio don Marko Stanić

 

Od najmlađih dana do svoje smrti bio je i ostao svom dušom, vjernički i pjesnički, zaljubljen u osobu Isusa Krista, stopostotno predan njegovu djelu i njegovim vjernicima. U djetinjstvu je ostao bez majke, rano i bez pomajke, koje su prerano umrle. Komunisti su mu već ostarjelog oca odveli u Mosor i ubili. Jedan brat je stradao kao hrvatski vojnik g. 1942., a drugomu se zameo trag po svršetku II. svjetskog rata – zacijelo je stradao na nekomu od poznatih hrvatskih križnih putova. Komunističke su vlasti očev stan u Omišu na Priku i svu drugu imovinu konfiscirale. Tako je ostao bez ikoga i bez ičega.

Pravo je čudo Božje, kako ga to nije izbacilo iz kolotečine. Što više, nitko i nikad nije mogao opaziti tragove tih teških rana u njegovu govoru, pa ni u izrazu njegova lica. U sebi je uvijek nosio i oko sebe širio evanđeosku radost i vedrinu.

Bio je don Marko ljubitelj lijepe knjige, kazališne umjetnosti i osobito poezije. Mnogo je dobrih knjiga kao vjeroučitelj nabavio da bi ih mogao čitati, i osobito: posuđivati siromašnim đacima. Poslije ih je kao župnik Krstatica sve rasprodao, kako bi mogao što više pomagati sirotinji, a i inače je sve svoje razdavao. Zaduživao se da bi mogao pomagati, ne vodeći uopće računa o tomu, hoće li ga neki kao varalice – uvijek se nađe i takvih – i neprimjereno iskorištavali.

Koliko je samo noćiju moleći probdio u crkvi i oko crkve u Kominu, odakle se pruža predivan pogled na mjesečinom obasjanu neretvansku dolinu prema moru. Zanesen tom ljepotom riječi je molitve spontano pretvarao u stihove i gotovo nečujnu pjesmu, poput asiškoga Siromaha na Laverni.

Posljednjih godina života čitao je, ponovno i ponovno, Isusove životopise, od glasovitoga Papinijeva preko Mauriacova do Sheenova i drugih, i samo to. To je bila njegova priprema za susret s Njim u vječnosti.

Preminuo je u ranu zoru poslije nego je u nedjelju 19. veljače 1978., zbog odsutnosti solinskoga župnika, imao tri svete mise i tri propovijedi. To je za nj bila velika milost. Tijekom cijeloga života bio je – po našu bismo rekli – «pretjerano» obziran ne želeći nikome biti na teret, ma ni u najmanjoj mjeri. Božjim izvanrednim darom nije to bio ni u bolesti, ni u starosti, ni u smrti.

Na kraju ne bojim se izreći sud, koji uostalom nije samo moj: don Marko je živio i umro kao idealan čovjek, idealan kršćanin, zašto ne reći i to, kao svetac, u potpunosti darovan Bogu i braći i sestrama. Da je živio u nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom narodu, zacijelo bi ga i štovali kao sveca, utjecali mu se u zagovor. Bez obzira na to, koliko smo mi na nj zaboravili, siguran sam da on nas ni u nebu ne zaboravlja, da moli za mnoštvo onih s kojima se na zemlji susretao, pa i za nas Kučićane koje bio toliko zavolio.

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.1 (18)