Već se u doba moga djetinjstva gusle počelo nekako zaboravljati, mada smo svi bivali oduševljeni guslarskom i pjevačkom vještinom tada rijetkih guslara i osobito sadržajem pjesama koje su oni uz gusle pjevali, a mi pozorno pratili, jednako djeca i odrasli.

Za vrijeme dugih jesenskih i zimskih večeri, češće bi se svi susjedi okupili oko komina te dokoni pričali o svemu i svačemu, a žene bi pri tomu prele vunu ili plele razno pletivo, jer smatrale su pokudnim ne raditi nešto korisna, a spojiva s tim trenucima odmora i razgovora. Bio je pravi doživljaj ako bi se našao neko tko bi uz gusle zapjevao o nekom zanimljivom događaju iz bliže ili dalje prošlosti. Prevladavale su pjesme o borbama s turskim osvajačima, ali bilo ih je i drugih sadržaja, pa i onih iz svakodnevnog života, a sve su na svoj način bile zanimljive. Koliko su naše starije generacije osjećale za gusle izvrsno izražava tekst koji sam vidio urezan na jednima od tih: «I naše su otirali suze vješti zvuci divnijeh gusala».

Pojedini su takvi prigodni guslari znali gusleći i pjevajući po cijeli sat vremena nizati napamet stih za stihom, pjesmu za pjesmom. Tako je i moralo biti, jer tko bi ih inače smatrao pravim guslarima, kad bi samo tako nešto kratko ispjevali i to možda mučeći se čitanjem u polumraku, jer u selu onda nije bilo električne rasvjete. Budući da su to većinom bili stariji ljudi, razumljivo je da nisu pokazivali spremnost baš često po želji svojih malobrojnih slušatelja poduzimati tolik napor. Trebalo ih je stoga nagovarati da zagusle i zapjevaju. Kad bi se neki od tih našao od volje, dohvatio gusle, nategao strune, natrljao ih malo smolom, stao po njima najprije lagano pa sve jače klizati gudalo i napokon počeo pjevati, svi bi se pretvorili u uho i napeto od početka do kraja pratili.

Za uvod su običavali zapjevati nešto šaljivo, povezano s pjesmom i guslama, da kao pravi pučki umjetnici najprije zagriju slušatelje. U polutami uglavnom samo plamenom s ognjišta osvijetljene prostorije i u potpunoj tišini čuo bi se najprije lagani, pa sve jači, zvuk gusala, potom nekoliko «gun, gun», onako za udešavanje glasa, i napokon stihovi:

 

«Gusle moje tane davorije,

Da pivamo pisme od junaka.

Vi ste skladne, a grlo hrapavo.

To se dvoje pogodit ne može.

Cura mlada i sijeda brada.

To se dvoje pogodit ne može.

Mlado momče i mlado divojče.

To se lako pogoditi može.

Ne znam ni to moje gusle tane,

Ne znam dal' ste drvo javorovo,

Il' ste drvo iz velike gore,

Od šimšira sa vrh Bijakove.

A ta gora baš nije velika,

Posikla je ruka vilenika,

Koj' no pije a ne radi ništa,

Već se skita po našem primorju,

Baškoj vodi i gornjem zagorju,

Ne bi li mu priskočila srića,

Gdi 'no ima žeženoga pića,

To imade baš u Marušića.

A za tizim, gusle davorije,

Teško meni i tebi, gavrane,

Tebi grčuć na jelovoj grani,

Men' ne pijuć vino u mejani.

Teško kapi na ćelavoj glavi,

A čizmama na krivim nogama,

A nogama pod manitom glavom.

Teško u zlu dobro čekajući,

Magaretu s konj'ma putujući.

Teško kozi, kad otpadnu rozi.

Teško ti ga svakom kiridžiji

Uza Dvare konje dekajujući,

Na Zadvarju ručak čekajući.

A što ćemo šale nabrajati,

Mi 'oćemo pismu zapivati,

Gdi je koji dobar junak bio,

Gdi je bio, gdi je poginio,

ili dobar šićar zadobio …»

 

Slijedila bi duga junačka pjesma, ili više njih zaredom. Boj se s turskim osvajačima vrlo živo prikazivalo prema onoj: «Ginu naši, al' ginu i Turci» i «Siku naši Turke na buljuke». Prema tim pjesmama «naši» bi, naravno, najčešće pobijedili, ponekad junaci doveli sa sobom «turkinju divojku», koja je u rodnoj kući bila stalno zatvorena, pa stoga «Ne zna na čem žito raste, na čem žito, na čemu li trava» itd.

Čim bi guslar jednu od tih pjesama završio, odmah bi se uključio netko od mlađih muškaraca s molbom: «Daj još onu …».

Bila je poneka od tih pjesama posvećena i ljudima iz našega sela  koji su se isticali izvanrednom fizičkom snagom, pa u tom smislu bili nazivani «junacima». Jedna je počinjala ovako:

 

«Gdi u more utiče Cetina,

Poviš' nje je Dinara planina. 

Dinara je nad morem nadvita,

A Cetina u more salita.

Tu se goje konji i junaci,

I mladi ih spominju i starci.

Jošter živi od junačke grane

Na Povilu Jelonja Ivane …»

 

U ostalim stihovima, koje je sada teško rekonstruirati, opisivani su njegovi junački podvizi, dizanje do ramena i bacanje tako velikih kamenova, da ih drugi ni pomaknuti nisu mogli, i slično.

Najčešće je sadržaj svih tih pjesama bio svim slušateljima već otprije dobro poznat, a mnogi su od njih i sami mogli naizust ponoviti većinu stihova. Svejedno, u tako stvorenomu ozračju duge jesenske ili zimske večeri, uz ognjište, gusle i pjevanje, doživljavali su sve to kao da prvi put slušaju. Ni djecu ne bi san oborio. Sat vremena prošao bi, što se ono kaže, u tren oka. Guslar se ipak nije dao nagovoriti, da u beskraj produžuje. Napokon bi spustio glas, počeo sve sporije povlačiti gudalom i zaključio svoj dragovoljni nastup. Slušatelji su potom jedan za drugim zadovoljni ustajali od vatre te svatko iz te «kužine» uz «Dobra vam noć» odlazio put svoga «tavana», tj. stojne kuće, na počinak da nastavi sanjati o junacima i vilama.

 

 

Jozo Kovačić Inin

 

 

Zaključna napomena:

 

Bilo je to nekoć posve drugačije, zar ne? Drugačije od sadašnjega našega zatvaranja: svatko u svoju kuću, unutar malobrojnih obitelji, koje su, uostalom, rijetko na okupu, buljenja u bučni televizor, gledanja kojekakvih filmova i praćenja kojekakvih vijesti s raznih strana velikoga svijeta; vijesti o raznim krizama, prometnih i drugim nesrećama, otpuštanjima s posla, poskupljenjima ovoga i onoga, o događajima i kretanjima često uznemiravajućim pa i prijetećim. Drugačije od traženja zabave u zadimljenim prostorijama pod umjetnim šarolikim svjetlom, uz dugotrajno poskakivanje i prebučnu glazbu, žestoka pića, možda i štogod još mnogo opasnijega, a sve to do sitnih sati, pa i do zore, dakle, u potpunomu neskladu s prirodom …

Nema, naravno, povratka u nekadašnji mali svijet domaće blizine, kad su selo i njegova okolica bili zapravo cijeli svijet, kad je redovito vladao prirodni ritam dana i noći, teškoga rada i umora, a potom opuštanja, nenametljive razonode i mirnoga počinka. Još da se nije odveć oskudijevalo u hrani, da je uvijek bilo bar dovoljno kruha, da nisu povremeno dolazili novi ratovi, pa s njima tjeskobe i strahovi, stradanja najmilijih, javljale se bolesti, izbijali međuljudski nesporazumi!

Raja na zemlji očito ni onda nije bilo, niti ga na ovomu svijetu uopće može biti. Istina je da smo mi danas u mnogočemu u prednosti, ali također u mnogočemu u znatno lošijem položaju. Kad se sve zbroji i odbije, ipak ima razloga žaliti barem za dobrim dijelom onoga što je otišlo u nepovrat. Dobro je oživjeti sjećanje na to, ne bismo li i u ovomu našemu «sada» barem pokušavali na nov i kreativan način unositi u život ono što sa što manje buke i zbrke zaista duboko ljudski povezuje obitelj, susjedstvo, cijelo mjesto s Bogom, prirodom i međusobno. Božićni su blagdani najbolja prigoda za povratak pravomu miru i radosti, dubljem osmišljavanju života i rada, prijateljevanja i druženja. 

 

 

Glavni urednik

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.2 (17)