U Splitu je 17. veljače ove godine, predan u volju Božju, preselio u vječnu domovinu u 86. godini života i 62. svećeništva svećenik u miru don Radoslav Terzić, koji je tijekom dvaju desetljeća bio naš župnik, a i vrijedni suradnik Zova. Ne tako davno pisali smo u Zovu o proslavi njegove «djamantne» mise. Red je da ga se nešto opširnije spomenimo u povodu njegova prelaska u vječnu domovinu.

 

Od rođenja do svećeničkog ređenja i mlade mise

 

Rođen je rođen 10. rujna 1917. u Svinišću. Roditelji su mu se zvali Bože i Ivka r. Brstilo. Imao je ujca svećenika don Stipana, kojega nije upamtio, jer je umro brzo poslije svećeničkoga ređenja i mlade mise. Osnovnu školu je pohađao u rodnomu mjestu te zbog svoje darovitosti bio miljenik svih ondašnjih učitelja i učiteljica, na čiju ga je preporuku otac upisao u ondašnju Biskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Splitu kao sjemeništarca (svećeničkoga kandidata). Poslije dovršene osmorazredne gimnazije s ispitom zrelosti nastavio je filozofsko-bogoslovni studij na ondašnjoj Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu kao bogoslov Centralnoga bogoslovnog sjemeništa. Za svećenika je zaređen u Splitu 1. lipnja 1941., dakle nekoliko mjeseci poslije nego se i u  našim krajevima razbuktao II. svjetski rat. Zbog ratnih prilika mladu misu nije svečano slavio u rodnomu mjestu nego vrlo skromno u kapeli časnih sestara franjevki na Lovretu u Splitu da bi potom ipak i u Svinišću pjevao svečanu misu, s radošću pozdravljen od svojih sumještana i mnogih Kučićana, koji su došli primiti njegov mladomisnički blagoslov i ne sluteći tada da će poslije biti jedan od njihovih najomiljenijih župnika.

Kao svećenik pastoralno je djelovao najprije jednu godinu kao zamjenik bolesnog župnika na Slimenu (1. I.-31. XII. 1942.), zatim nešto manje od dvije godine u Omišu kao župni pomoćnik župnika i dekana don Grge Topića (1. I. 1943. - 30. XI. 1944.), pa nešto više od šest godina kao upravitelj župe Svinišće (1. XII. 1944. – 31. I. 1951.). Tu mu službu nije imao tko predati, jer od konca svibnja 1943., kad je pogubljen don Ivan Stanić, u Svinišćima nije bilo župnika, a bio je prisiljen stanovati s majkom i braćom, jer je župna kuća bila u ratu zapaljena. Biskup mu je dr. Kvirin Klement Bonefačić pisao da skupa s crkovinarima utvrdi tadašnje stanje crkvene imovine i uredskih spisa te o svemu sastavi zapisnik.

 

Don Radina služba u Kučićima

 

Don Rade je dva i po mjeseca poslije preuzimanja službe u Svinišću dobio od spomenutoga biskupa pismo sljedećega sadržaja:

 

«Preč. don Stipe Tomašević silom prilika i potreba hvalevrijedno i požrtvovno vrši dušobrižničku službu u susjednoj župi Kučiće, gdje i stanuje. Buduć uz najbolju volju, obzirom na svoju dob i slabost, on ne može da vrši sve dušobrižničke dužnosti (posebno ni službe u župnoj crkvi, ni pohod bolestnika …), kao prvi i najbliži susjed pozvani ste da njemu u toj župi priskočite u pomoć. U tu svrhu ovom odlukom imenujem Vas njegovim subsidijarom – excurr. upraviteljem u Kučićim – dajući potrebite Vam oblasti da licite et valide u sporazumu s njim možete vršiti svoje dužnosti i službu. U tu svrhu možete svetačnim danom i binirati». 

 

Iako je tom odlukom datiranom 14. veljače 1945. bio imenovan samo pomoćnikom-zamjenikom staroga i bolesnoga don Stipe Tomasovića u župničkoj službi u Kučićima, ustvari je on već od tada vršio sve osim vođenja župnoga ureda, koji je još neko vrijeme bio u don Stipe, tj. don se on nije teško razbolio te u ožujku 1847. umro. Neumorno je po lijepu i ružnu vremenu dolazio iz Svinišća u svakoj potrebi, nekoliko dana u tjednu držao vjeronauk u školi dok to 1952. komunističke vlasti nisu zabranile, svake nedjelje i blagdana jednu sv. misu u Svinišću i jednu u Kučićima tako da bi naizmence bila rana, pa kasna misa.

Kad su se teške poratne prilike nešto malo sredile, don Rade se, u dogovoru s crkovinarima i župljanima jedne i druge župe, pobrinuo najprije za uklanjanje urušenoga materijala iz obiju župnih kuća, spaljenih u ratu, a zatim za postavljanje krova na njima, tavana, zatvora i uređenje barem po nekoliko soba u svakoj uredi. Kad je to dovršeno, biskup Bonefačić je 1. veljače 1951. poslao za novoga župnika u Svinišće don Franu Mihanovića, a don Radu premjestio u Kučiće.

Od tog je dana pa do 1. rujna 1964. don Rade bio samo upravitelj župe Kučiće, što mu je s obzirom na njegovo osjetljivo zdravlje bilo veliko olakšanje. Doduše u nekoliko je navrata privremeno morao posluživati susjedne župe, najprije koncem ljeta g. 1953. mjesec dana Slime (naizmjenice s pograjskim župnikom), pa 1954. Svinišće (dok se tamošnji župnik Mihanović nije vratio s obvezatnih vojničkih vježbi, iz tzv. rezerve). Za posluživanje Svinišća bio je zadužen i koncem zime g. 1955., ali u tomu je bio spriječen uzbunom koja je tamo stvorena i zatvaranjem crkve za više mjeseci, a potom je u Svinišće za novog župnika došao don Jere Jelić (početkom ljeta 1955.).

Don Rade je kao kučićki župnik revno vršio sve svoje dužnosti, a osobito se isticao uspješnim organiziranjem i održavanjem župnoga vjeronauka u crkvi, nakon što je vjeronauk bio izbačen iz škole. Upravo je tim najviše zamjerio komunističkim vlastima, koje su pomno pratile uspješnost rada svih svećenika. Uznemirilo ih je i to što se tada partijska organizacija u našemu selu praktički bila sasvim raspala. Nakon otpuštanja iz službe učitelja Kažimira i učiteljice Marije zbog toga što nisu pristali da ubuduće ne pohađaju sv. misu, poslan je za učitelja i upravitelja škole u to doba zadrti partijac F. V. sa zadatkom da organizira partiju te spriječi župnikov utjecaj na djecu i mlade. Osim toga tih je godina u naše selo često zalazio udbaš L. V., zadužen inače za nadzor špijunaže u našoj okolici. Taj je najpouzdanijeg doušnika imao u novomu školskom upravitelju, koji će se poslije premještaja iz Kučića gorko kajati zbog takvoga svog djelovanja. Rezultat sve te akcije bio je nepravedni sudski postupak protiv don Rade i osuda na zatvorsku kaznu, koju je osam mjeseci izdržavao u Trogiru: od proljeća do jeseni g. 1956. To mu je trebala biti opomena, ali on je po povratku iz zatvora svejedno nastavio s vjeronaukom jednako marljivo i uspješno kao i prije, a Kučićani su, mlađi i stariji, bili privrženi svojoj katoličkoj vjeri i Crkvi još više nego prije.

S vremenom su titoističke vlasti zbog raznih unutarnjih kriza bile prisiljene polako smanjivati pritisak na Crkvu, pa su i don Rade i njegovi župljani mogli, što se ono kaže, «slobodnije disati». On je u to doba, zahvaljujući prije svega svom poznanstvu s nekim visokostručnim osobama zaposlenim u republičkim ustanovama u Zagrebu, koji su inače bili potomci jednoga našeg Tomasovića u 19. stoljeću odseljenog na Brač, uspio ishoditi dopuštenje za gradnju nove crkve unatoč višekratnim odbijenicama općinskih i kotarskih vlasti.

Budući da je patio od vrlo ozbiljne srčane bolesti i nekih drugih zdravstvenih tegoba, smatrao je da za nj nije vođenje toliko složenih poslova oko gradnje pa je predložio tadašnjemu biskupu mons. Frani Franiću da njega premjesti, a u Kučiće pošalje nekoga tko ima više iskustva u građevinskim poslovima. Tako je u mjesecu rujnu 1964. poslan u Kučiće za novoga upravitelja župe don Špirko Vuković, koji će se svim marom dati na izgradnju nove crkve, dok ne budu podignuta od temelja do krova, a unutrašnje uređenje i podizanje zvonika bit će ostvareno pod vodstvom don Mate Stanića.

 

Poslije premještaja u Vranjic

 

Don Rade je poslije odlaska iz Kučića preuzeo župničku službu u Vranjicu, gdje je ostao dvanaest godina, tj. od 1. rujna 1964. do 30. rujna 1976. Radio je i tu jednako požrtvovno i marljivo sve dok mu se nije zdravlje znatno pogoršalo te se dotadašnjim tegobama pridružila i teška šećerna bolest. Tada je razriješen službe te upućen na dulje bolovanje. Kad se počeo nešto bolje osjećati, prihvatio je župničku službu u Žrnovnici, ali se brzo pokazalo da ta zahtjevna služba više nije za njegovo zdravlje. U Žrnovnici je izdržao samo tri mjeseca (15. VIII. – 15. XI. 1977.). Poslije toga se pokušavao oporaviti živeći u miru krećući se što više na čistu zraku. Kad zbog velikih teškoća u kojima se tada nalazila obitelj njegova brata Filipa u Svinišćima to bolovanje nije mogao provoditi u njih, velikodušno su ga u svoju kuću primili naši mještani pok. Ante i Slavica Raboteg te se tijekom više godina upravo bratski i sestrinski za nj brinuli. Tada se opet svakodnevno susretao s Kučićanima, svojim bivšim župljanima, i s tadašnjim njihovim župnikom don Markom Marasovićem te sudjelovao u župnim obredima pomažući, kolikogod mu je to zdravlje dopuštalo. Vrlo često su ga posjećivali i Vranjičani, kojima je također ostao u nezaboravnoj uspomeni. Kao umirovljenik posljednje je godine proživio u Svećeničkom domu u Splitu, gdje je i preminuo.

Kad je pokrenut naš župni list, on se tomu kao malo tko drugi veselio. Dok je mogao rado je u njemu surađivao. Već je u prvom broju g. 1995. objavio članak Moje uspomene iz Kučića, u drugomu broju Još neke moje uspomene iz župe Kučiće (1. broj u g. 1996.), u trećemu broju Prijenos posmrtnih ostataka hrvatskih domobrana u Omišu i Mučenicima umrlim u Ravnicama (2. broj u g. 1996.), pa Oproštaj od pok. č. s. Lujze (1. broj u g. 1997.), Radmanova mlinica (2. broj u g. 1997.), Pregršt uspomena iz moga djetinjstva (1. broj u g. 1998.). Imao je želju nastaviti s tom suradnjom i dalje, ali je sa žalošću ustanovio da ga više ruke nikako ne slušaju. Nije više mogao pisati ni olovkom, ni na pisaćem stroju, pa je bio prisiljen odustati, iako je još bio bistre pameti i razgovorljiv. Kad više nije mogao on nama prenositi svoja sjećanja, mi smo sa zadovoljstvom i zahvalnošću pisali o njemu u povodu 60. obljetnice njegova svećeničkog ređenja i mlade mise (1. broj u g. 2001.). Isto činimo, evo, i sada u povodu njegove smrti, kako bismo u svojim svijestima oživjeli uspomenu na nj i njegovo djelovanje među nama. 

 

Don Slavko Kovačić

 

 

Iz izvještaja don Marina Škarice o don Radi i njegovu sprovodu

(preuzeto iz Glasa Koncila i Vjesnika Nadbiskupije Splitsko-makarske)

 

Don Radino svećeništvo odvijalo se u znaku križa, kako se izrazio don Pavao Medić u svojoj prigodnoj propovijedi kod proslave don Radina dijamantnog svećeničkog jubileja. Vertikalnim krakom vjere i bogoljublja pokazivao je ljepotu neba, pokazivao je Boga. Horizontalnim dvokrakom čovjekoljublja pružao je svoje ruke svakom čovjeku i darivao ljubav svoga svećeničkog srca svima željnim Božje i ljudske ljubavi. Savjesno se trudio da svakoga čovjeka razumom shvati, srcem prihvati i svom zauzetošću od zla odvrati. Odbačene, prezrene i siromašne uvijek je rado u svoj dom primao, hranio, čak i liječio i za njih bratsku riječ imao. Od beskućnika Pavla Lesija do Gajtana i drugih potrebnika i siromaha. Za njih je njegovo srce uvijek bilo široko otvoreno. To potvrđuje da se don Rade, kao čovjek i svećenik, držao Kristovih riječi: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”. Don Rade je bio svećenik duboke vjere, zaljubljen u Isusa Krista i njegovu Crkvu, radostan u svome svećeništvu, prijatelj svih ljudi. Čvrst u stavovima, ali nenametljiv, fin i uslužan, iskreno zahvalan svakome na bilo kojoj usluzi i pažnji. Znao je biti tih i šutjeti, ali kad je progovorio, govorio je mudro i jasno. Do kraja je ostao potpuno vjeran svojim svećeničkim idealima.

Sprovodne obrede u Svinišću u subotu 22. veljače predvodio je, u koncelebraciji s pedesetak svećenika, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. dr. Marin Barišić. Uz rodbinu i prijatelje na pogrebu je sudjelovalo i petnaestak časnih sestara, grupa bogoslova, vjernici rodnih Svinišća i svih drugih župa u kojima je don Rade pastoralno djelovao. Poznati župni pjevački zbor iz Vranjica skladno i dostojanstveno pjevao je za euharistijskog slavlja i sprovodnog obreda.

Nadbiskup Marin na početku je prenio sućut obojice nadbiskupa u miru, mons. Ante Jurića i mons. dr. Frane Franića. Zatim je u ime svoje i cijele nadbiskupije izrazio sućut don Radinoj rodbini i prijateljima, kao i župljanima Svinišća, te je istaknuo da smo zahvalni Bogu, don Radinim roditeljima i ovoj župi za ovog dobrog i vrijednog svećenika. U prigodnoj homiliji nadbiskup je istaknuo da je don Rade zadnje dane svoga života bio prikovan uz krevet kao na križ, a nad krevetom je visio raspeti Krist na križu. Te dane on je sve više razmišljao o Kristu na križu te je u svjetlu Kristova križa smireno i predano u Božju volju prihvaćao svoje patnje. I cijeli don Radin život bio u znaku križa. Već u prvim godinama svećeništva don Rade u Omišu spremno obilazi zarobljene hrvatske domobrane, koji su bili zaraženi pjegavim tifusom, i dijeli im sakramente. I sam je obolio od pjegavca. Liječnik je govorio da nema nade da preživi, ali Bog je htio da još dugo živi i čini dobro. Tako je don Rade pokazao da je i on poput dobrog pastira bio spreman dati i život za ljude u nevolji. Često je trebao i trpjeti za svoja svećenička uvjerenja. U 37. godini života bio je 90 dana u vojsci, a 1956. godine osuđen je na godinu dana zatvora zbog bezazlenog vica, a izdržao je 8 mjeseci u zatvoru. Uza sve to ostao je uvijek plemenit, pun razumijevanja, praštanja svima koji su ga krivo gledali i progonili, bio je čovjek i svećenik dobrote i finoće. Primjeran u svojoj ljudskosti i svećeništvu. Zahvalni smo mu za sve dobro i lijepo što je učinio. Nadbiskup Marin zahvalio je i časnim sestrama služavkama Maloga Isusa, koje su u Svećeničkom domu don Radu s mnogo ljubavi i pažnje dvorile i njegovale u njegovoj bolesti.

U ime svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije od don Rade se oprostio dr. don Drago Šimundža, pastoralni vikar i prepozit Stolnog kaptola. Izrazio je don Radi zahvalnost za njegov uzoran i savjestan svećenički život i za finoću i plemenitost njegova srca. Don Rade nam svima može biti uzor u ljubavi prema nebeskoj i zemaljskoj domovini, uzor u bogoljublju i u čovjekoljublju.

U ime župa, u kojima je don Rade pastoralno djelovao, oprostio se od njega don Pavao Vuković, župnik u Vranjicu. Naglasio je da je don Rade svojim radom zaorao duboke i plodne brazde, koje su vidljive i prepoznatljive, ali još više ima dobra koje je don Rade učinio, nama nevidljivog, ali Bogu znanog. Mnogi ljudi, koji su se s don Radom susretali za vrijeme njegova pastoralnog djelovanja i života, žive duhovno obogaćeni onim što je on govorio i naviještao. Hvala mu.

Od don Rade se napokon oprostio don Pavao Medić, duhovnik u Sjemeništu u Splitu, kao njegov dobri prijatelj i nekadašnji župnik rodnog mu Svinišća tijekom dvanaest godina. Don Pavao je zanosno propovijedao na don Radinoj dijamantnoj misi pred 18 mjeseci. Don Rade mu je u susretima tijekom posljednje bolesti, napominjao neka i kod njegova sprovoda govori onako lijepo o svećeništvu kao i kod dijamantnog jubileja. Don Pavao je istaknuo da pokojnik upravo sada slavi svoj konačni i najradosniji jubilej. Njegovo svećeničko i ljudsko srce bilo je otvoreno prema svakom čovjeku bez obzira na zvanje, uvjerenje i svjetonazor. Susret s ljudima bio mu je uvijek otvoren, neposredan i iskren, sa naglašenom sposobnošću prilagoditi se svakome. Svojim svećeničkim žarom i smislom za šalu privlačio je mlade, a razboritim pristupom i mudrim savjetima znao je reći pravu riječ starima i bolesnima. Za svakoga je imao lijepu riječ, razumijevanje i pomoć u nošenju križeva. Sve to, usprkos svoga teškog križa istesanog iz gorkih i brojnih obiteljskih tragedija. One su bile preteški križ na ramenima čovjeka poput don Rade, koji je tako duboko i iskreno volio svu svoju obitelj i rodbinu. Duboko je proživljavao sve njihove sudbine, i one tužne i one radosne. Don Pavao je na koncu spomenuo, kako je don Rade zadnjih tjedana bio sretan i zadovoljan, što je sin njegova nećaka, nakon lutanja, pronašao Boga i vratio mu se. Tražio je od don Pavla da mu često čita stihove i navije snimak pjesme, koju je taj mladi čovjek spjevao u zahvalu Bogu i snimio na kazetu. Jedna kitica glasi:

            ”Vraćam Ti se, Gospode, srca prepuna,

            jer osvijetlio si pute moga povratka.

            Nikad više lutanja tuđim morima,

            Duša ova izbavljena, Tebi pripada!”

Don Pavao Medić ovako je završio svoj oproštaj od don Rade:

 

”Dragi prijatelju!

Kod našeg predzadnjeg susreta pred desetak-dvanaest dana, u času kratke odsutnost, pitao si me: "Pave, di si parkirao auto? Kad ćemo poć?" – "A di ćemo poć?" – upitao sam. – "Doma, vidit majku, ako je nađemo doma!" – "Koju, čiju majku?"- upitah. –"Moju mater Ivku, kako ne znaš?"

Dragi Rade! Svojih riječi tada nisi bio svjestan. Ali probudila se Tvoja podsvijest! I pojavio predosjećaj! Antenama duha osjetio si blizinu svoje majke. I na određeni način čuo njezin majčinski poziv. – I evo, odazivaš se!

            Neka Ti bude sretan put! I radostan susret s majkom! Tvoje umorno tijelo nek’ počiva ovdje kod zajedničke Majke "Gospe na Brusu", a Tvoja, ljubavlju Božjom očišćena duša – nek’ doživi radost u zagrljaju Oca Nebeskoga kome si vjerno služio!

            Bit će Ti drago, prijatelju, ako ovaj oproštaj od Tebe završim parafrazom nećakove ti pjesme, na Tebe primijenjene:

            "Vraćam Ti se, Gospode, srca smirena,

            jer osmislio si pute mog življenja.

            Nikad više plovidbe u olujama,

            Duša moja leti Tvojim Dvorima! – Amen!”

 

            Nakon toga je don Ivan Ujević, koji sada poslužuje Svinišće, zahvalio svima koji su u ovako velikom broju došli ispratiti pokojnog don Radu na njegovu prijelazu u vječnost.

            Prije izlaska na groblje nadbiskup Marin uputio je don Radinu želju mještanima Svinišća. Rekao je da s don Radom odlazi zadnji živi svećenik rodom iz ove župe. Don Radina je želja, a to je želja i njega kao nadbiskupa i cijele nadbiskupije, da bi iz ove župe neki od mladić došao u sjemenište ili bogosloviju, postao svećenik, te tako popunio don Radino mjesto. Ima li nade?, upitao je nadbiskup i pozvao ih da o tome razmišljaju.

            Don Rade je, prema osobnoj želji, sahranjen u svećeničkoj grobnici u Svinišću.

 

 

Don Marin Škarica

 

 

NEIZGOVORENI OPROŠTAJ KUČIĆANINA NA DON RADINU SPROVODU

 

Napomena: Na don Radinu su sprovodu uz nadbiskupa govorili još četiri svećenik. Za nastup ostalih govornika nije toga hladnog i kratkog  zimskog  popodneva bilo vremena. Ovdje donosimo neizgovoreno oproštajno slovo jednoga Kučićana:

 

Dragi don Rade, Osjećam se dužnim da ti zahvalim u ime Pastoralnoga vijeća župe Kučiće, kao član vijeća, koje si prvih dana svoga župnikovanja uspostavio i vodio ga do konca župnikovanja u našoj župi.

-          Hvala Ti kao beskućniku (našu župnu kuću zatekao si zapaljenu) na patnjama i mukama u najtežim vremenima za Crkvu i Hrvatsku u polovici 2. stoljeća.

-          Hvala ti u ime naših nešto mlađih pokoljenja (onda djece) na uspješnom poučavanju vjeronauka, zbog čega si ustvari bio optužen i u zatvor strpan, iako je optužnica drugačije glasila. Kad si se opet k nama vratio duhovno ojačan, još si upornije nastavio svećenički djelovati.

-          Hvala ti u ime naših obitelji, župljana i cijele župe na ugodnoj komunikaciji.

-         Hvala ti u ime svetišta Gospe Lurdske, koju si osobno častio i u zajedničkom slavlju slavio.

-          Hvala ti na upornomu trudu oko dobivanja dopuštenja za gradnju naše nove crkve, u što si uložio dosta truda, putovanja i vlastitih materijalnih žrtava, te na kraju uspio, iako je to prije «hrvatskog proljeća» bilo gotovo nemoguće.

-          Hvala ti na 19-ogodišnjem vedrom župnikovanju u Kučićima, a i za to što si i poslije uvijek na nas mislio te nas i živeći pod stare dane u domu umirovljenih svećenika, dok si mogao, ponekad pohađao te po onima koji su te posjećivali pitajući za nas pozdravljao.

-          Hvala ti i u ime moje obitelji i moje osobno, što si nas hranio duhovno u vjeri i zdravom domoljublju.

-          Hvala ti i na ljubavi prema tvomu najužem zavičaju, tvojim Svinišćima, čime si pokazao da istinska privrženost drugima ne umanjuje nego oplemenjuje privrženost svojim korijenima i rodnom mjestu, gdje će, eto, biti položeno tvoje tijelo u sjeni Gospine crkve, gdje ćeš u društvu rodbine, mještana i nemalog broja svećenika Svinišćana, čekati glas anđeoske trublje i zoru uskrsnuća.

 

 

Bogoljub Tomasović

 

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)