Ljubav prema momu rodnom mjestu, koje je još uvijek za me kao cijeli svijet, ili u najmanju ruku najljepši kutak na svijetu, a posebno su mi u srcu tadašnji ljudi, i to svi bez iznimke, potiče me da pokušam oživjeti uspomenu barem na neke od njih, koji su meni življe u sjećanju. Bila bi prava šteta da tako brzo budu sasvim zaboravljeni, jer smatram da takvih ljudi jednostavno više nigdje nema. Za divljenje je s kojom su se upornošću borili za opstanak. Njihova radost življenja, druženja i podizanje obitelji s brojnom djecom, jednako kod siromašnijih kao i kod imućnijih, trebala bi nam itekako sada biti primjerom, jer kad bismo barem u nekoj manjoj mjeri taj primjer slijedili, život bi nam bio ljepši a budućnost sigurnija.

               Nakon što sam već u Zovu ukratko prikazao likove Joze Tomasovića (br. 1 u g. 1996.) i Marka Kovačića zvanog Bajamunto (br. 2 u g. 1996.), ovog bih puta želio nešto reći o Filipu Pili Topiću, koji je rođen 26. studenoga 1885., a preminuo 21. veljače 1966.[1]

               Kum Pile imao je brojnu obitelj: pet kćeriju i dva sina. On i njegova supruga Mare (vjenčani 1919.) svojoj su djeci od malih nogu u dušu usađivali ideal radišnosti, poštenja, ljubavi prema Bogu, svim ljudima i svojoj domovini Hrvatskoj. Upravo kad je obitelj bila u vrhuncu razvoja, buknuo je strašni rat. Nakon sloma nametnute nam Kraljevine Jugoslavije, stvorena je Hrvatska država. Tu smo Jugoslaviju doživljavali još teže nego sve prijašnje tuđinske sile, koje su željele da nas tu ne bude, kako bi lakše prisvojile naš prostor i naše more. Obitelj kuma Pile bila je sretna i oduševljena što se stvaranjem vlastite države ispunio višestoljetni san hrvatskog naroda. Svim je srcem tu državu prihvatila te željela da se ona utvrdi i opstane. Oba sina dobrovoljno su se uključili u hrvatsku vojsku. Vinko hrvatski časnik, Mladen dočasnik uz istovremeni rad na podizanju nacionalne svijesti, najprije u mjestu pa dalje. Borili su se časno sve do kraja rata, a da nisu nikada napravili nešto što bi se moglo nazvati kakvim zlodjelom.

               Kad su se po šumama pojavili partizani predvođeni komunistima zadojenim ruskim boljševizmom, nastala su teška vremena za Pilu i cijelu njegovu obitelj, kao i za sve ostale pojedince i skupine koje su komunisti smatrali svojim ideološkim i političkim protivnicima. Da netko dođe pod udar njihove krute odmazde, nije trebao ništa zla učiniti. Dovoljna je za to bila i samo jedna riječ protiv njihova terora ili njihove lažne propagande. Tako su žrtvom pali zajednički župnik Svinišća i Kučića don Ivan Stanić, kojega su odveli u Mosor, ubili te bacili u Zlatnu jamu nedaleko planinarskog doma i pok. Kata Srdanović r. Ćoso, žena Stipanova, ubijena i zakopana u ledinu na padinama Mosora. Kazivali su mi očevidci da je pok. don Ivan cijelu posljednju noć proveo u molitvi, a pok. Kata cijelu noć preplakala za svojom djecom, od kojih je jedno još bilo nejako. Odveden je bio i kum Pile i to dva puta.

               Prvi put kad su komunisti u siječnju 1943. pokupili noću njega i sinovca mu Grgu, sina Markova, gimnazijalca., te ih odveli u Mosor, ne stoga što bi nekomu bili nanijeli kakvo zlo, nego iz svojih ideoloških razloga, prije svega da tim odvođenjem utjeraju strah u kosti svim svojim neistomišljenicima. Premda je takvo odvođenje obično bio put bez povratka, Pile i Grgo su se nakon više dana mučenja izgladnjivanjem i hladnoćom, srećom, ipak živi kući vratili. Bit će da su komunistički naredbodavci procijenili da bi ubojstvo te dvojice nevinih ljudi njihovu pokretu u tom trenutku bilo vrlo štetno, jer se Pilu u selu i cijeloj okolici cijenilo kao izrazito čestita čovjeka, a tako i još nesvršenoga gimnazijalca Grgu, umjetnički nadarenog mladog idealista, koji – što se ono kaže – ni mrava ne bi bio zgazio.

               Drugi put je postao žrtvom odvođenja, kad su partizani 1944. god. već bili prilično ovladali ovim krajem, pa počeli još oštrije obračunavati s onima koji nisu bili u suglasju s njima. Tada su kum Pile, Stipan Srdanović, kojemu je već spomenuta žena Kate ubijena u Mosoru i tri mlade djevojke članice hrvatske mladeži odvedeni u zloglasno dinarsko stratište Vrdovo. U Pilinu se slučaju opet dogodio neočekivano sretan obrat za nj i za s njim odvedene, jer u partizanskoj se komandi ipak kao čudom našao netko dovoljno utjecajan tko ga je prikazao kao izrazito čestita čovjeka koji ne vodi nikakvu politiku te koji nije za nikoga nije opasan. Uostalom svi su se iole objektivni ljudi mogli samo diviti njegovu ponašanju, smirenosti i dobrodušnosti. Tako je nakon svih tortura pušten kući. Možemo zamisliti kakve je duševne patnje o oba navrata proživjela njegova obitelj: žena i kćeri.

               Kad je završio rat dogodilo se za obitelj ono najstrašnije. Oba su sina završila na žalosnomu hrvatskom Križnom putu. Mladen je izveden iz logora u Slavonskoj Požegi i likvidiran. Vinkov križni put trajao je sve do Idrizova u Makedoniji gdje je godinama robijao bez ikakve dokazane krivice. Kolika patnja za roditelje i sestre, dok im se preživjeli Vinko mogao javiti i napokon živ doći kući.

               Uza sve to kuma Pilu nitko nije čuo da jauče ili mrmlja, bilo na Boga, bilo na ljude, a pogotovo da bi žudio za bilo kakvom osvetom. On je sve križeve strpljivo podnosio, baš kao biblijski Job. Uvijek smiren i dostojanstven u svojoj patnji, nije se podavao očaju. Unatoč svemu sačuvao je posve smiren izgled, a u susretu s ljudima prijateljski osmjeh na usnama. Uvijek se nadao boljemu i druge poticao na to, s čvrstom nadom da će bezbožnom i neljudskom komunizmu, koji je bio uspio zavesti i mnoge čestite, ali naivne, ljude, jednom doći kraj. Nije se ni u čemu predavao nego je nastavio s marljivim obrađivanjem polja i brigom za obitelj. Kod njega je svoje posljednje godine proveo i brat don Grgo (+ 1956.), okružen pažnjom i skrbi njegovom i svih članova njegove obitelji.

               Kum Pile je za svakoga je imao lijepu riječ, pomagao koliko je mogao. Pouzdavajući se u Božju pomoć i dalje je sve nedaće strpljivo podnosio. Stoga se ne treba čuditi da su ga, iako od režima službeno smatrana «narodnim neprijateljem», i neki poratni članovi komunističke partije iz našega sela s poštovanjem susretali i pozdravljali.

               U poratnim je godinama s još većim žarom redovito išao u crkvu i molio. Nedjeljnu i blagdansku misu smatrao je nečim što je najvažnije u životu pa je nije htio bez velike zapreke propustiti. Kad naš tadašnji župnik don Rade, sada, eto, i on pokojni, zbog gripe i visoke ognjice na Novu godinu 1950. nije mogao obaviti svete obrede ni u nas, ni u Svinišćima, on je s još nekoliko hrabrih, unatoč velikoj studeni i jakom vjetru išao na misu na Slime, naravno, pješke gore i natrag.

               Spomenuta ga je odvažnost i ujedno upornost u svemu što je čestito i dobro krasila do kraja života. Posljednji sam put bio kod njega nekoliko dana prije njegove smrti, kad mi je ležeći na krevetu na smrt bolestan slabim glasom oduševljeno kazivao, kako je nekoliko dana prije nego ga je udarila kap bio u Imotskom i usput posjetio Drinu Dešinu. Na njegovu licu i glasu osjećala se radost susreta u tom prilično udaljenom mjestu s osobom iz našega sela, koju je cijenio kao vrijednu i čestitu ženu i majku.

               Dok ovo pišem dolaze mi u sjećanje i ostali stariji Topići – svima su duše sad u nebu, a zemni ostaci počivaju kod sv. Luke – koji su stvarali onaj lijepi zaselak, napučili ga brojnom mladeži, a njihova kao perivoj uređena polja sada se teško mogu i zamisliti, jer tako nešto naprosto više nigdje ne postoji. Uostalom tako je onda bilo posvuda u selu, od Dobre vode do Vinca i od Cetine do planine. Ponosan sam na te naše dobre vrijedne i radine ljude i neka im svima Bog dade vječni pokoj!

Jozo Kovačić  Inin