Uvod

U Kučićima, kao i drugim selima u okolici, stoljećima su se rađali i živjeli gotovo isključivo marljivi ratari i stočari. Istovremeno bavljenje tim dvjema privrednim granama pružalo im je mogućnost zadovoljavanja svih naojosnovnijih kućnih potreba u hrani i odijevanju. Selu su, dakako, bile neophodno potrebne i usluge kojeg zanatlije, npr. kovača, zidara, tesara, mlinara i slično, ali ti baš nisu morali živjeti u samom selu. Moglo se po potrebi poći k njima u drugo mjesto ili ih po potrebi pozvati da dođu obaviti neki posao. Ipak je i u Kučićima gotovo uvijek bio barem poneki domaći majstor. Za osposobljavanje takvih zanatlija nije se sve do sredine 20. st. tražilo nekakvo školovanje. Prirodno nadareni naučili bi svoju struku gledajući druge kako vješto rade, pa je bilo izvrsnih majstora, iako nepismenih. Kad je netko u potrazi za kruhom odlazio iz sela, opet je negdje nalazio težački posao, njim nešto zaradio pa ili se vratio na očevinu ili možda kupio zemlje, tamo osnovao obitelj pa ostao, kao npr. obitelj jednoga Tomasovića u Supetru na Braču (potomci su sada u Zagrebu).

Na selima su se u daljoj prošlosti učenjem, pisanjem i knjigom bavili gotovo isključivo svećenici. U našem su kraju to tada bili svećenici glagoljaši. Oni su do sredine 18. stoljeća učili privatno kod kojega sposobna, iskusna i ugledna svećenika, koji bi ih, kad je smatrao da su dosta naučili, doveo biskupu na ispit i na ređenje. Od sredine 18. st. školovali su se u glagoljaškomu sjemeništu na Priku. Prvi od naših tu školovanih bili su don Mijovio Marunčić, don Ivan Radić i don Mijovio Šarac, a posljednji don Mijo Tomasović. Prvi Kučićanin koji je završio pravu osnovnu školu (u Priku) pa potom potpunu klasičnu gimnaziju i visoku bogoslovnu školu od osam semestara bio je don Marko Topić (1845.-1913.). On je poslije bio osposobljen i za profesora. Predavao je najprije u sjemeništu u Priku, a potom na Preparandiji (učiteljskoj školi) u Dubrovniku kojoj je dugo bio ravnateljem. Poslije njega su do konca 19. st. te iste škole prošli don Stipe Tomasović i don Markov sinovac don Grgo Topić Pavin. Prvi Kučićani koji su završili više škole za laička zvanja bili su don Markova nećakinja Anka Kovačić (1879.-1967.) i njegov sinovac Grgo Topić Ilijin, o kojemu će ovdje biti nešto više govora.

Podrijetlo i školovanje

Grgo Ivan Topić rođen je u Kučićima 1. siječnja 1890. kao peto od ukupno desetero djece Ilije Topića i Matije r. Kuzmanić (vjenčani u Rogoznici 21. 11. 1881.). Njegov stric don Marko koji je već bio školovao don Grgu, sina svoga starijega brata Pave, i Anku Kovačić, kćerku svoje sestre Marije, odlučio je snositi troškove i za školovanje Grge Ilijina, koji je bio znatno mlađi od dvoje spomenutih. Kad je taj dorastao za početak školovanja, tj. bio u dobi od 7-8 godina, još u Kučićima nije bilo potpune osnovne škole iz koje bi poslije mogao prijeći u gimnaziju nego samo pomoćna pučka škola župnika don Mije Tomasovića za opismenjavanje. Tako je Grgo već kao mali prvašić morao napustiti očinski dom pa poći u bračko mjesto Donji Humac gdje je, nastanjen kod neke obitelji, započeo svoje dugo školovanje. Poslije je prešao u Split te tu dovršio osnovnu školu.

Ondašnju osmogodišnju gimnaziju završio je kao svjetovni đak konviktorac u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku koju su vodili isusovci te položio ispit zrelosti (maturu). Poslije toga je od 1910. do 1915. godine studirao slavistiku i germanistiku i to sedam semestara na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Grazu (Austrija), a osmi na Filozofskomu fakultetu sveučilišta u Pragu (Češka).

Iz tih studentskih dana pripovijedao je o doživljaju koji ga je oslobodio tjeskobnih razmišljanja i mučnih dvojbi. U ono doba su se na svim stranama javljali širitelji raznih bezbožnih svjetonazora pokušavajući ih nametnuti osobito mladim studentima. Osnovne sastavnice svih tih svjetonazora bile su nijekanje Božje opstojnosti i mogućnosti nastavka čovjekova života poslije tjelesne smrti. Nikakvo čudo da su i Grgu kao mladog studenta ta pitanja počela povremeno zaokupljala i mučila. Premda nije izgubio vjeru, na trenutke mu se činilo da mu ona slabi. Nalazeći se kod rođaka don Grge u Svinišćima za vrijeme prvih praznika poslije smrti strica don Marka (1913.) opet su ga salijetale dvojbe, pa je molio: “Bože, daj mi kakav znak preko moga pokojnog strica.” Jedne posve tihe ljetne noći probudili su ga jaki udarci rukom na prozor sobe u kojoj je odsjeo, a nalazila se dosta visoko na prvom katu. Još se jednom to ponovilo. Ustao se. Vladala je posvuda potpuna tišina, i tako sve do jutra. Doživio je to kao siguran i posve jasan znak.

Vojnička služba

U vojničkoj je službi proveo jednu godinu u miru, kao nesvršeni student (1912.-1913.), i tri godine u ratu, kao mladi profesor (1915.-1918.). Jedan dio te tada posebno neugodne i opasne obveze proveo je podalje od bojišnica, i to u Gružu, u Zadru i u Ugarskoj, a drugi na vrlo opasnoj bojišnici u Tirolu (danas dio u Austriji, a dio u Italiji) na kojoj je položilo život na desetke tisuća vojnika raznih narodnosti, među njima i više Kučićana, ostavljajući zauvijek kosti na tamošnjim alpskim prijevojima i po raznim dolinama. On se, srećom, živ vratio.

Profesor u Splitu

            Nakon završetka I. svjetskog rata i sloma Austro-ugarske Monarhije mladi je profesor Topić g. 1919. dobio radno mjesto na splitskoj Velikoj realci, koja će g. 1930. promijeniti naziv u: Muška realna gimnazija u Splitu. U toj školi koja je od g. 1910. do 1940. djelovala u svojoj zgradi blizu splitskog pazara, a od tada u novoj gimnazijskoj zgradi na Špinutu (danas Teslina ulica) on je predavao jezike, hrvatski i njemački, tijekom 23 godine, dakle dvije trećine svoga radnog vijeka. Uz to je od g. 1926. do 1932. predavao hrvatski jezik i u sjemenišnoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji kao honorarni profesor, i to uglavnom u njezinim višim razredima. U toj je crkvenoj gimnaziji s pravom javnosti jednim od njegovih đaka bio i kasniji nadbiskup mons. dr. Frane Franić. Sreli su se poslije mnogo godina prigodom Franićeva pastoralnog posjeta župi Kučiće i krizme ljeti g. 1962. te u srdačnom razgovoru obnovili đačko-profesorske uspomene. Za našega uglednoga Kučićanina Grgu, tada umirovljenoga i već ostarjeloga profesora, bili su to trenuci ispunjeni osobitim zadovoljstvom i ponosom, jer je silno cijenio Nadbiskupovu učenost, njegov predan rad i junačku nepokolebljivost usred komunističkih napadaja i pravoga progona koji je podnio osobito u godinama 1952.-1957.

            Jedan od Grginih đaka u spomenutoj Muškoj realnoj gimnaziji dr. Zdravko Mužinić njega je u svojoj knjizi Mala enciklopedija jučerašnjega splitskog školstva nazvao “istaknutim profesorom” te dodao je je među đacima bio “vrlo popularan”. Kaže da je stasom bio “dug, čudno građen, odjeven uvijek u isto odijelo koje je brižno čuvao”, te naglašava da se prema đacima odnosio “očinski”, savjetovao ih i upućivao. Đaci uvijek i svuda takvu dobrotu iskoriste na svoje gore, pa prema Mužinićevim riječima, nisu s njim baš puno naučili njemački.[1] Uostalom, jedva da je itko već u srednjoj školi baš sasvim dobro naučio neki jezik.

Obitelj

            Grgo se 2. rujna 1924. vjenčao s Anticom (Tonkom) Borozan, kćerkom financijskog policajca Marina i Anđelke Balić, rođenoj u Splitu 16. lipnja 1893. On je u to vrijeme stanovao na Dobromu, a ona u Velom Varošu, što je sve skupa tada pripadalo staroj splitskoj župi Sv. Križa, pa je i njihovo vjenčanje obavljeno u varoškoj crkvi Sv. Križa. Na vjenčanju mu je kumovao rođak don Grgo Topić, tada župnik u Svinišćima. U toj istoj crkvi krštene su i njihove kćerke Neda Marija (r. 5. IX. 1925., † 4. XII. 1999.) i Branka Josipa (r. 20. III, 1928.), dok je sin Mladen Antun (r. 1934.) kršten u ondašnjoj župnoj crkvi Sv. Petra na Lučcu (kod Pazara), jer se je Grgo s obitelju u međuvremenu preselio na Manuš, istočni dio ondašnjega Splita, koji je pripadao toj župi.

Pod udarom tuđinskih zavojevača

            Već je i sam početak II. svjetskog rata g. 1939. uznemirio svakoga, a osobito obitelji s još nedoraslom djecom. Što tek reći o danima, mjesecima i godinama poslije proširenje ratnog plamena na naše krajeve! Profesor Grgo upravo je prešao pedesetu godinu života, kad je Split s znatnim dijelom Dalmacije dospio pod talijansku okupacijom. Intelektualci, posebno učitelji i profesori, koji su u javnosti bili poznati kao iskreni hrvatski rodoljubi bili su talijanskim fašističkim vlastima kao trn u oku, dok su prema Hrvatima jugoslavenskog usmjerenja bili prilično dobrohotni, jer znali su da će ti prihvatiti svaki režim, pa i njihov, te mu više-manje biti pokorni. Grgo, iako se nije aktivno bavio politikom, bio je ubrajan među Hrvate koji ne podnose lako nametnutu tuđinsku vlast, pa zbog toga od početka nije uživao povjerenje nove talijanske školske uprave ni fašističkih vlasti. Kad se to uzme u obzir nije ništa čudno što je poslije dvadeset i tri godine profesorskog rada u Splitu bio prisiljen napustiti svoju službu te u jeku ratnih zbivanja g. 1942. skupiti obitelj i pobjeći u Zagreb.

Neposredni povod njegovu naglom odlasku iz Splita bili su događaji povezani s pogibijom profesora Ćire Gamulina, njegova kolege s Muške realne gimnazije, kojega su Talijani ubili u istražnom zatvoru. Slušao sam spomenute g. 1962. iz Grginih usta o tomu kako je taj zločin bolno odjeknuo u školi i u profesorskoj zbornici te ulio osjećaj nesigurnosti u sve njegove kolege. Svejedno se dr. don Ćiro Banić, tada vjeroučitelj u istoj gimnaziji (poslije šibenski biskup) usudio pozvati nastavnike da sutradan dođu u crkvu Sv. Križa na sv. misu zadušnicu za stradaloga kolegu, koju će on imati. Među dvojicom ili trojicom koji su smogli hrabrosti i došli, iako i oni s razlogom ustrašeni, bio je naš Grgo. Na toj misi nije bilo nijednog ministranta, pa je on hrabro pristupio bliže te prema ondašnjem obredu na misnikove zazive, izgovarane glagoljaški na staroslavenskom jeziku, glasno pred svima odgovarao: “K Bogu veselećumu junost moju”, “Jako ti jesi Bože kripost moja” itd., što je u spomenutomu razgovoru sa mnom s neskrivenim ponosom navodio. Neki je doušnik, dakako, brže bolje izvijestio talijanske vlasti o toj misi zadušnici za žrtvu njihova nasilja i o sudionicima. Kad su sljedećih dana neki Grgini dobri znanci doznali što mu se sprema, upozorili su ga da se što prije makne s okupiranoga područja, jer će inače svršiti u zatočeništvo na daleke Liparske otoke, a obitelj stradati od glada i svake nevolje.

U Zagrebu tijekom ratnih godina, u Kninu i Zagrebu poslije rata

            Nakon bijega iz Splita nastanio se je, kao i mnogi drugi dalmatinski Hrvati koji su se našli u istoj opasnosti, u Zagrebu, gdje je do konca rata radio kao gimnazijski profesor. Proživio je tu s obitelju sve oskudice i neprilike ratnih godina, a i sve veći strah pred neizvjesnom budućnošću, koji je s približavanjem svršetka ratnih operacija i dolaska partizana predvođenih staljinističkim komunistima kod velike većine Zagrepčana sve više rastao.

Uvijek je savjesno radio svoj posao pa, svjestan da nije nikomu ništa skrivio, nije računao na neke posebne neprilike koje bi mimo drugih zadesile njega i njegovu obitelj. Svejedno se odmah pokazalo da je tim novim komunističkim vlastima, koje su u Zagrebu i po cijeloj Hrvatskoj izvršile mnoga nasilja, tolike mučili i ubijali bez suda i pravde, i on nepoćudan. Vrlo brzo su mu uručili odluku kojom je premješten u Knin, gdje je kao profesor radio tijekom školske godine 1945./46. To mu je zacijelo bila najteža godina u cijelom životu, jer obitelj je ostala u Zagrebu, gdje su djeca pohađala škole, a on, tada već u dobi od 55 godina, od njih bio tako silom udaljen te živio u potpunoj neizvjesnosti pod stalnim nadzorom doušnika tadašnje zloglasne OZN-e. Poslije toga se ipak vratio u Zagreb, ali je bio degradiran, najprije na taj način što mu više nisu dali predavati u višim gimnazijskim razredima nego samo u nižim, a potom je, mjesto nastave, morao preuzeti najprije službu tajnika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i napokon službu u Arhivu grada Zagreba, ali s radnim stolom na hodniku, gdje je, izložen hladnoći i propuhu, ugrozio zdravlje. Umirovljen je 4. ožujka 1951.

Od umirovljenja do smrti

U svoje rodne Kučiće počeo je dolaziti tek kao umirovljenik, i to kad mu je zdravlje počelo sve više slabiti, pa mu je bilo potrebno barem na kojih dvadesetak ili mjesec dana napustititi gradsku vrevu i oporaviti se dišući čisti zrak rodnoga planinskog sela. Odsjedao je u kući svoga rođaka don Grge, tada također umirovljenika, te bio sustolnikom u obitelji svoga brata Stipe, siromašnog težaka, koji se isticao čestitošću i radišnošću.

Preminuo je u Zagrebu u 75. godini svoga života 18. lipnja 1965. Njegovi su zemni ostaci sahranjeni na glavnomu zagrebačkom groblju Mirogoj. Na njegovu nadgrobnom spomeniku uklesan je molitveni zaziv na latinskom jeziku: Pacem suam in Te inveniat, Domine! (“Neka svoj mir nađe u Tebi, Gospodine!”). Supruga Antica, tri godine mlađa od njega, nadživjela ga je za punih devet godina († 11. IX. 1974.).

Svi su Grgini potomci, kako je i razumljivo, nastavili živjeti u Zagrebu i u njemu osnovali svoje obitelji. Njegov sin dr. sc. ing. Mladen Topić postao je uglednim znanstvenikom na području kemije. Cijeli radni vijek proveo je na znanstveno-istraživačkom institutu Ruđer Bošković, gdje i kao umirovljenik nastavlja sa svojim znanstvenim istraživanjima. Izbivao je sa svoga radnog mjesta samo u dva navrata: dok je tijekom g. 1963./64. bio 6 mjeseci na znanstvenom usavršavanju u Moskvi i opet tijekom godina 1971.-1974. na sličnom usavršavanju u trajanju od dvije godine u Sjedinjenim Američkim Državama.

Istraživač kulturne baštine Kučića i omiškoga kraja

Grgo je kao student u Grazu na svomu Filozofskom fakultetu vršio službu bibliotekara seminarske biblioteke. Kao profesor splitske Realke organizirao je i tijekom više od 20 godina vodio školsku biblioteku te se g. 1940. brinuo za njezino preseljenje u spomenutu novu gimnazijsku zgradu na Spinutu. Studirajući na uglednim sveučilištima u Austriji i Češkoj, brineći o knjigama i rado drugujući s njima zarana se zainteresirao za istraživački rad. U okviru svoga seminarskog rada posvetio se skupljanju narodnih pjesama i općenito proučavanju narodnoga života i običaja Omiša i omiškoga kraja, osobito rodnih Kučića. U sklopu toga prepisao je i onih nekoliko dragocjenih zapisa iz druge po redu stare matične knjige, poslije uništene, koji su objavljeni u prošlomu broju Zova.[2]

Ometen poslije dugom vojničkom službom, a potom profesorskim i obiteljskim obvezama  nije uspio spomenuti znanstveni rad dovesti kraju. Ostao je nedovršen u rukopisu kod njegovih u Zagrebu. Potpisani ima kod sebe prijepis spomenutih njegovih ispisa iz stare matične knjige i kratka pripovjedanja nekih starih Kučićana o prošlosti sela, kako ih je oko g. 1912., po Grginoj želji i u okviru njegovih istraživanja, zapisao pok. Ivan Kovačić zvani Ine (moj otac). Možda jednom i to prikažemo u Zovu.