Predio Jelačevca bi u kolovoško predvečerje, kad se sunce sa zapada rumenilom preljeva preko Stančevca čineći od stabala duge sjene, obuzela osobita živost. U zraku se osjećao dah optimizma i dobre volje. Čeljad koja bi se tamo zatekla osjećala su tu ljepotu koju nitko nije želio narušiti bilo čime što ne bi priličilo ugođaju. Upravo je taj ugođaj nadahnuo ovaj tekst, pogotovo što toga više nema, a i sam se krajolik potpuno preobrazio. Od nekada pitomih vinograda, voćnjaka, oranica i pašnjaka danas je tek malo od toga preostalo, a veći dio je zapušten i pretvoren u šikaru. No, ništa nije drugačija situacija s Okolišćem, Slapovicom, Sitnicama, odnosno bilo kojim predjelom diljem lijepe naše.

Jelačevac i Bare predstavljaju, zapravo, dio nekad veoma pitome prodoline što se proteže s istoka od «crkovnog» pa do Donje vode u Svinišću. Na tom se potezu nekad kopalo, oralo, sijalo i paslo. Teško je bilo pronaći komadić zemlje koji se nije obrađivao ili na drugi način gospodarski iskorištavao. U Jelačevcu, odnosno na Livadi, kako netko taj predio naziva, živost se u predvečerje ljetnog dana uglavnom vezivala uz sadnju i zalijevanje glavatog kupusa te zalijevanje ostalog «vruta». Na desetke sića, polivača i kojekakvih ramina klapalo bi na sve strane i bućkalo dok bi se grabila voda. U to doba godine nije bilo vode u izobilju premda je Jelačevac prošaran s bezbroj bunara. Često se voda puljkala s dna bunara, a trebalo je ponekad i sačekati da uvrije dovoljno vode da bi se moglo nastaviti zalijevati. Stoga, dešavalo se da su sići i kante klapali i duboko u noć, jer pored kupusa trebalo je zaliti i ostalo povrće: pomidore, kukumare, fažole, tikvice, dinje, mlune i dr. Veličinu bunara odnosno njegovu dubinu i izdašnost vrela uzimalo se kao toliko prestižnu da je bila značajna gotovo koliko i veličina i površina same zemljišne parcele.

 U Jelačevcu i Barama – na potezu od oko jednog kilometra – bilo je preko  25 bunara. Bunari su bili uglavnom obzidani, makar je bilo i onih koji su bili samo iskopani ali relativno plitki i manje izdašni. Bilo ih je u obliku čizme, okruglo ili četverokutno obzidanih, a koliko se sjećamo samo je jedan imao mali betonski «bocel» kojeg se prekrivalo pločom od brusine – to je bio Boškin bunar i jedini iz kojeg se tada pila voda. Na cijelom potezu kojeg ovdje spominjemo nalazila su se tri značajna izvora i to dva u strani na južnoj padini Stančevca. To su Ivanove bare odakle je voda dovedena na česmu u Radića. Taj izvor je u doba sušnog perioda osiguravao vodu za znatan dio sela. Pamtimo da smo krajem kolovoza i tijekom rujna čekali u redu do iza ponoći da bi napunili dvije vučije vode.

Drugi izvor bio je u gornjem dijelu Jelačevca na imanju Mate Topića blizu njegove poljske kućice koja i danas postoji. Treći izvor bio je na vrhu Matišne livade. Višak vode iz ova dva izvora spajao se u potočić koji je tekao preko livade kroz naš bunar pa dalje u obzidano korito potoka niz Bare, ispod Radića mosta i dalje prema Cetini. Ostali bunari punili su se na podzemnim venama vodnih tokova, a ne tako izdašno kao ova tri koja smo spomenuli. Inače, o bunarima u Jelačevcu postojala je tada anegdota prema kojoj su neki iz susjednog sela izjavili da ne bi bilo pametno noću zalutati u Jelačevac, jer je tamo na svakom koraku bunar pa ne znaš kad u njega možeš upasti.

Gornji dio Jelačevca gdje se spajaju osojni i prisojni put prema Svinišću, pa dolje do blizu Inina, nije bio obdaren izvorima. Tamo su uglavnom bili vinogradi i zasađena stabla trešanja – u Rude, Križana, nekih Svinišćana te braće Mije i Joze Srdanovića. 

Koliko pamtimo, u Mije i Joze bio je velik , lijep vinograd, a nešto niže bili su Brzovića i Inini vinogradi. Cijelu opisanu prodolinu uzdužno gotovo simetrično presijeca dalekovod za Svinišće – i to je jedino što je do danas ostalo nepromijenjeno. Donji dio livade prema Barama bili su, a i sad su, isključivo Topića posjedi , koje su njihovi vlasnici marljivo i pedantno obrađivali te u tome prednjačili u odnosu na bilo koji drugi dio sela – bar se nama tako činilo. Na njihovim ježama i ježicama uspijevale su dinje, mluni, kukumari, balancane, kupus, blitva, paprika, tikvice, fažol, a u starini sijalo se žito. U tu svrhu, sjećamo se, postojala je poljska kuća s guvnom ispred nje.

Povrtlarstvo se, dakako, njegovalo samo ondje gdje ima vode. U našem selu to se prakticiralo još uz Cetinu, u Slapovici ili na drugim mjestima gdje su bili izvori vode, kao i u Jelačevcu, pa su sva takva mjesta u ljetno predvečerje postojala kao kakvo kultno mjesto gdje su domaćini dolazili zalijevati, stoku pasti i napajati te plodova ubirati. U Jelačevcu npr. moglo se u predvečerje zateći najmanje jednog člana iz svake tadašnje obitelji koja je tamo imala posjed – to su od Topića bili: Matini, Stipini, Mirkini, Jerkićevi, Boškini, Pavini, Markanovi, Anđelkini, Božini, Pilini, od Srdanovića Lukini, Cigini, Matišini, od Tomasovića Svetini i drugi od kojih su u donjem dijelu Bara osobito bili vrijedni Andrijini i Dudini.

Danas se mnogo toga promijenilo ili pak potpuno iščezlo. Šuma – prije svega borovi – spustila se s osojne strane gotovo do sredine polja, a većina obradivih površina potpuno je zapuštena. Nekadašnja živost davno je utihnula. Još nekoliko ljudi uspijeva obrađivati dio svojih zemljišta. Gotovo da i nema više traga od nekadašnjeg mnoštva stabala trešanja, višanja, smokava i dr. Ne razaznaju se više ježe ni ježice. Sve je zaraslo. Sjećamo se vinograda što se ne baš tako davno spuštao u ježicama od puta za Svinišće, pa dolje do bunara. Kažu da je did Cigo mogao kupiti kuću u Splitu za ono koliko je utrošio u zidove za te ježice. Slično je bilo i s Miškovim Barama. Danas tamo mogu pristupiti samo ptice i šumske zvijeri. Ondje gdje smo nekoć preko drvene grede iz bunara vukli siće vode za zalijevanje, danas je plitka naplavljena rupa iz koje raste nekoliko visokih jablanova, a u podnožju među tim jablanima splela se paučina, što je najočitiji znak da nam se vrlo rijetko prigodi otići u Jelačevac.

 

M. Cigin

Zov rodnih ognjišta, 2002. br.1 (14)