U petom broju Zova objavili smo članak don Rade Terzića o Radmanovoj mlinici.[1] Dvije godine poslije toga izišla je knjiga povjesničara umjetnosti dr. Radoslava Tomića o obitelji Radman i njezinoj zbirci umjetnina.[2] Don Rade je na temelju nekih dokumenata iz 19. st., starije predaje i vlastitog sjećanja ukratko opisao prošlost te mlinice sve do novijih vremena, a Tomić obrađujući, u skladu sa svojom strukom, poglavito vrijedne umjetnine koje je obitelj Radman u svoje doba prikupila posvećuje, dakako, dužnu pozornost i mlinici koju su Radmani bili preoblikovali u svojevrsni ljetnikovac. Bilo bi nam drago, da je autor u literaturi navedenoj uz dio teksta o mlinici donio i bibliografski podatak o spomenutom članku objavljenom u našemu listu, jer i taj, premda vrlo kratak i pisan popularno, donosi važne i provjerene podatke, a zacijelo je prvi (možda i jedini) prethodno posvećen  toj nekoć nadaleko poznatoj mlinici, potom ljetnikovcu i sada izletištu.

Ovdje želimo najprije nadopuniti ono što je već o mlinici napisano samo s nekoliko podataka koje pružaju dokumeti tzv. Bogišićeve zbirke, tj. dokumenti iz vremena turske vladavine u našem kraju koji su nekoć bili čuvani u providurskom arhivu u Omišu, Bogišić ih odatle povadio, a Aleksandar Solovjev g. 1940. objavio.[3]

Prva od tih vijesti u pismu je poljičkoga kneza Petra Antonovića omiškomu providuru od 10. studenoga 1602., ali je prilično neodređena, jer spominje prijevoz žita Podvisećom, a ne izričito mlinicu.[4]

Druga je u pismu ondašnjih nosilaca turske vlasti u Dvarima (Zadvarju) od 20. studenoga 1617. omiškom providuru. Tu se spominje kako su njihovi ljudi Zadvarani, zacijelo turski vojnici iz tvrđave Dvare, “trčali pod Omiš” uhvatili nekoga mletačkog vojnika “i razbili mline”.[5] Tu se dakle izričito spominju mlinovi, ali ne i Podviseć.

Treća vijest, najodređenija, nalazi se u pismu Marka Srdanovića, kneza Kučića i Primorja, od 25. siječnja 1643. omiškomu providuru, gdje knez kaže: “A zatizim molimo Vašu svitlost, da biste dali licenciju mlinaru od Podviseća, da bismo mogli samliti u naših mlinih, a nako kako smo i dosada, kada su bili i veći šušpeti”,[6] tj. veća sumnja da se širi kuga, zbog čega se zabranjivalo kretanje. Važan je osobito izraz “samliti u naših mlinih”, što znači da su mlinovi bili u vlasništvu kneza Srdanovića ili nekih Kučićana, premda na području koje nije bilo pod turskom vlašću, kao što su bila sela Kučiće i Vinišće, nego pod mletačkom, čija je mala vojnička posada stalno boravila u tvrđavi Viseć.

Iz vrlo vrijedne i lijepe Tomićeve knjige ovdje navodimo dio koji će biti osobito zanimljiv našim čitateljima:

“Radmani su malu prizemnu Kačićevu mlinicu i kuću (…) produžili prema rijeci te povisili za jedan kat. Nad južnim dijelom kuće dograđena je ugaona kula, a na sredini široko zabatno potkrovlje. U središnjem je dijelu kuće nadsvedeni prolaz u čijem je zaglavnom kamenu Radmanov obiteljski grb (slovo R u kartuši). Između prizemlja i prvog kata u sjevernom krilu kuće ugrađena je kamena niša s profiliranim konzolama, dok je u zabatu postavljen sunčani sat. Čini se da je građevina u cjelini bila ožbukana, dok je krov imao široko izbočenu strehu s drvenim gredama kako se to običavalo u arhitekturi 19. stoljeća. Tako preoblikovana mlinica doimala se poput ladanjske građevine, ljetnikovca. Ona je to zaista i bila jer ju je obitelj Radman u tu svrhu djelomično i koristila. Južni dio građevine imao je gospodarski, a sjeverni stambeni karakter.

Okolni prostor nekadašnjih močvara i livada oblikovan je kao perivoj. On je proširen postepenim i planskim nasipanjem rijeke. U istočnom je dijelu uz mlinicu bio manji ovalni bazen, a uz njega golubarnik za više vrsta golubova. U dvjema kućicama bili su pomoćni prostori vezani uz gospodarski karakter sklopa (spremište, štale). Uz rijeku i u perivoju uzgajali su se paunovi, fazani, patke i labudovi. Usred perivoja posađena je platana, danas jedno od većih stabala u srednjoj Dalmaciji. No u perivoju su bili izloženi antički i srednjovjekovni kameni ulomci i umjetnine koje su prikupljali dr. Antun i dr. Josip Radman u Splitu i Solinu (Saloni).

Uz perivoj i dovodni kanal kojim je dotjecala voda za pokretanje mlinova, kojega dokumenti nazivaju Potok, sagrađen je bazen-ribogojilište pastrva. Na istočnom dijelu posjeda preko dovodnog kanala sagrađen je kameni most na kojega su postavljene pomične ustave za regulaciju protoka vode do mlinice. Sličan je most bio podignut i uz samu mlinicu. Na zapadnom dijelu, ispred mlinice bio je prilazni, drveni most.”[7]

Priložena slika korita rijeke Cetine u Podmiricama snimljena davne g. 1866. omogućuje poznavanje izgleda te prirodne ljepote prije probijanja ceste i drugih kasnijih promjena u koritu rijeke, a na slici mlinice-ljetnikovca iz g. 1926.[8] vidljiva je zgrada u onomu stanju kakva je bila sve do pregradnje izvedene poslije II. svjetskog rata, kad je dobila sadašnji oblik. Tako ćemo se mi stariji, koji smo je u djetinjstvu još onakvu gledali, pa taj izgled već bili gotovo posve zaboravili, sada s pravim zadovoljstvom toga prisjetili.