Joko nakon devet godina služenja u Austrijskoj mornarici otpušten kući. Donio pun telećak konzervi (Kajžer flojša). Dolazila rodbina i susjedi. Joko pričao i pričao, podgrijavao konzerve i zalijevali vinom.  Napričao priče o Kini, Japanu, oluji i lijepom vremenu, o borbi, čistoći i redu i dobroj hrani. Ponestalo konzervi, ispričao priče i polako ostao sam.

Jednog jutra stavio mašklin na rame i kaže materi da ide na dolac provat krčit. Majka mu spremila za ručak gustu puru, zapržila slaninom i pošla u polje. Joko se poveselio kad je vidio mater s bronzinićom. Sjedne, uzme bronzinić, otklopi i razočara se kad vidi da je u bronziniću obična pura. Vikne: “Ne mogu to jesti, to nije dobro, niks dobro, niks gut dobro. Nosi natrag!” Majka, tužna, uzme lončić i pođe kući.

Kad je Joko vidio da je odnio vrag šalu, ili pure ili ništa, zovne majku: “Alt, majka s purom!” Majka nije razumjela jer je pomiješao njemački i hrvatski. On opet zovne: “Alt majka s purom!” Kad majka nije stala, digne se na noge, viknu, oštro vojnički, zapovjednički:

                   - A-alt- majka - s - pu - rom!

Majka se okrenu. Ne zna zašto galami. On dade znak rukom, pođe k majci, uzme bronzinić, sjedne na među, pojede, vrati se u zaboj i razmišlja: “Svršio rat. Je, kako za koga. Zbogom bijeli kruh, meso, riba, datulje i naranče. Moj Joko, tebi je tek počeo rat, rat neimaštine, truda i glada, a trajat će cijeli život.”

Majka je putem razmišljala: “Nu ti vidi mog Joke. Ljuti se na domaću puru zaprženu slaninom, a šta će biti sutra kad mu donesem ječmeni kruh i kupus rašćiku začinjenu lojem.

Razvicija se moj Joko u vojsci , razvicija. Al proće ga to!”

 
   Bože

Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)