Prezime mu je bilo Topić, ali poznatiji je bio pod nazivom “Marko kovač” tako da se ono “kovač” ustvari pretvorilo u neslužbeno prezime, pa ga ovdje smijemo pisati velikim i slovom “K”.

Rođen je 1876. Zanat je izučio u Dubrovniku koncem 19. st., a praksirao početkom 20. st. kod vrsnih kovača u Sinju i Selcima na otoku Braču. Nakon toga je uredio svoju za ono doba moderno opremljenu kovačnicu u rodnim Kučićima, ispod Radića kuća nasuprot Kapele. Uz brojni sitni alat i razna pomagala tu je bila i velika “mišina”, okrugao mijeh promjera sedamdesetak cm, s postoljem visok nešto manje od 2 m. Taj kožnati mijeh obrađen u obliku harmonike dizao se i spuštao potezanjem poduže željezne prečke. Služio je za raspirivanje vatre na “fužini”. Tu je bila i neprenosna bušilica za bušenje željeza, teška oko 100 kg, s uređajem za željeno podešavanje i s velikim zamašnjakom. Njegovo prvo veće djelo bila je željezna pregrada ispred kapelice Gospe Lurdske. Potom je umjetnički izveo kovanu željeznu ogradu na grobu svoga strica don Marka, koji ga je školovao.

Jednom sam kao dječak prateći svog oca bio u Marka Kovača. Otac je išao k njemu radi dogovora o popravku poljskog oruđa. U kovačnici nas je zatekla večernja Ave Marija. Pomolili smo se. Molitvu je predmolio domaćin.

Marko je u svoj zanat ugradio urođeni talent trajne vrijednosti u obradi željeza, u izradi poljskog alata, preciznih kantara i balanci i potkova. Liječio je kopita konjima. Izrađivao je puške velike i male. Njegov kaljeni čelik u vodi ili ulju bio je na daleko poznat. Bio je majstor i inovator.

Jeka nakovnja razlijegala se poljem i odjekivala brežuljcima od ranog jutra do kasne večeri, jer Marko se morao boriti za uzdržavanje deseteročlane obitelji u doba čestih oskudica. Nagradu za rad najčešće je primao u naturi (mastu), što je bilo teško prilagodivo obiteljskim potrebama. Cijenjen kao čovjek, vjeran Hrvat Starčevićanac. Obiteljska zajednica s radošću je prihvatila životni poziv sina Grge koji se bio odlučio za svećeništvo, ali ga je poslije ratni vihor izveo iz sjemeništa i ugasio njegov mladi život pun zanosa za vjeru i domovinu. Uspomenu na nj čuvaju crteži i slike koje smo imali priliku razgledati na izložbi postavljenoj u našemu Domu u rujnu g. 2000.

Marko Kovač, čestit i radišan, nije podlegao ni najtežim životnim kušnjama. Umro je u dubokoj staračkoj dobi. Dok je ležao na smrtnoj postelji s njegovih usana čuli su se notalni zvukovi: “Puška puca, a top riče, grmi kao grom.” Istoga dana preselio se u vječnost.

Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)