Kao neslužbeno službujući bolničar pod nadzorom Doma zdravlja u Omišu tijekom desetak godina posjetio sam svaku obitelj u župi i po nekoliko puta. Uvijek i svugdje rado priman, najviše zaslugom svoga oca Joze Rožina. Upoznao sam tako sve župljane njihov život i navike. Ugodno sam bio iznenađen povjerenjem kojim su mi neki opisali uzroke //bolje povode// svojih pobožnih zavjeta, koje zbog zadanog obećanja ne smijem iznašati. Međutim, o javnim zavjetnim spomenicima građevinske naravi mogu slobodno iznijeti ono što znam. O dva takva spomenika već je pisano, pa je vrijedno da se opiše i treći.

Naš župljanin Ivan Ićo Sovulj, gradeći sebi kuću, lomio je kamen s eksplozivom. Lomljenje kamena išlo mu je, kako se kaže “od ruke” i bez posebne stručne spreme. Jednog dana izbušio je u odvojenim višim kamenim gromadama po jednu rupu, ukupno tri, napunio ih eksplozivom, zaštitio površinski granama raslinja, viknuo tri puta u određenom razmaku: mina, mina, mina - gori! Zapalio je mine i sklonio se u zaklon čekajući eksplozije i brojeći ih. Čuo je odmah jednu, pa drugu. Ali što je s trećom? Misleći da treću nije ni upalio, pođe slobodno k toj napunjenoj mini sa žigicama da je upali. Kad se približio, opazi da štaping gori. Misli mu proradiše elektronskom brzinom. Pomisli: “izbjeći je prekasno”, pa u isti hip uzviknu “Gospe, moja čuvaj me!” Jedva je zatvorio usta, a mina eksplodira. Veći komadi kamena odskakivali su što lijevo, što desno, a što na stranu suprotno od njega. Tisuće manjih i sasvim sitnih stijena letjelo je zrakom. Stajao je kao ukočen, u ni napola svjestan onoga što se događalo. Koliko je dugo nepomično stajao, nije poslije mogao odrediti. Kad su mu sjetila proradila, počeo se pipati ne vjerujući da je živ, a kad tamo, on posve neozlijeđen. Tada se s radošću sjetio da se u njegovoj obitelji moli krunica. Trkom je došao do stare kuće tako da mu je niz lice curio znoj. Blijed kao bijela krpa spustio se na stolicu, držeći se grčevito stola. Potrajalo je duže vrijeme dok se vratila prisebnost. Ovaj događaj zbio se dva dana prije Gospe Karmelske g. 1980.

 Dok je o tomu pripovijedao nije pokušavao prikriti uzbuđenost i spontano navrle osjećaje odanosti Bogu i Isusovoj majci Mariji. Uvjeren da ga je Gospa svojim zagovorom spasila, zavjetovao se da će u znak zahvalnosti izgraditi vidni trajni spomenik. Pošao je na hodočašće u Međugorje. Što je tamo zamislio o izvršenju svoga zavjeta, to je i ostvario: u minijaturnom obliku izgraditi crkvu sv. Jakova u koju bi smjestio kip Majke Božje. Daroviti građevinar Stipe, njegov susjed, utrošio je dosta vremena i stvarno je s uspjehom položio majstorski ispit. Na omeđenoj površini 6 x 4 m. izgradio je vječni spomen na čast Gospe naše odvjetnice. Ovo osobno svetište, koje svakom prolazniku privuče pogled i naklon, blagoslovio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Ante Jurić 27. lipnja 1992.        
Ivan Ićo Sovulj nije samo uložio sredstva i trud u tu svoju zavjetnu kapelicu nego u svim prigodama rado pomaže crkvu i svećenike.

      Zov rodnih ognjišta, 2000. br.2 (11)