( Kučiće, 6. VII. 1937. - Zagreb, 5. XII. 1999. )
 

Dne 5. prosinca 1999. iznenada je u svom stanu u Zagrebu preminuo inženjer Ivo Tomasović, najstariji sin našega pok. učitelja Kažimira. Upravo se spremao na nedjeljnu misu, a stigao je poziv za put u vječnost, kamo svi ciljamo. To više se nadamo da je Očev dom našao otvoren i u nj već radostan ušao.

Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u rodnim Kučićima marljivo učeći. Sjećamo ga se mi stariji, kako je preko praznika skupa s ocem i braćom kopao našu tvrdu zemlju pretvarajući kameniti "brig" istočno od roditeljske kuće u lijepi voćnjak. Bio je najprije sjemeništarac, da bi pod pritiskom protivnika vjere i Crkve na njegova oca morao odatle otići. Roditeljima ni to nije pomoglo, jer tražili su još od učitelja Kažimira i njegove supruge učiteljice Marije da prestanu ići na sv. misu. Kad na to nisu pristali, otpustili su ih iz službe u ime socijalističke "slobode" i "pravde". Zahvaljujući Božjoj providnosti i njihovoj upornosti ipak su uspjeli školovati brojnu djecu.

Ivo je studirajući u Zagrebu postao ugledni inženjer elektrotehnike. Ostao je u hrvatskoj prijetolnici i tu osnovao svoju obitelj. Posljednjih je godina sve češće i sve rađe dolazio u svoje rodno mjesto veseleći se svakom njegovu napretku. Posebno radosna i puna svježine susreli smo ga u Kučićima na svečanoj proslavi 90. obljetnice otvaranja osnovne škole u mjesecu listopadu prošle godine. Zaletio se usputno u zavičaj te posjetio svoje i uoči svoje smrti i ne sluteći da je to oproštaj.

Nastojao je i pomoći koliko je više mogao. Imao je još mnogo planova. Posebno je brižno smišljao, kako bi pomogao da se definitivno uredi krov na našoj novoj crkvi, a ona što bolje ukrasi. Pokušavao je naći donatore. Ne ostaje nam sada drugo nego mu na svemu tomu izraziti posmrtno priznanje i reći u ime sela i župe naše skromno hvala.  

Pogođeni njegovim naglim odlaskom smatramo zgodnim donijeti ovdje govor koji je na njegovu sprovodu u Zagrebu 8. prosinca 1999. izrekao njegov kolega u HEP-u profesor Bogoslav Matković, koji je u tom trenutku javnog oproštaja na izvrstan način izrazio osjećaje i misli koje su i naše: 

     Draga obitelji, dragi prijatelj i poštovani kolege Ive Tomasovića, 

Evo u prigodi smo, u trenutku iskazivanja sjećanja, zahvale i poštovanja našem Ivi. Najprije ćemo to iskazati trenutkom šutnje. Neka mu je pokoj i slava!

Dragi naš Ivo, ovaj trenutak i dan Tvog ispraćaja, neodgodiv je i zadnji ovozemaljski sastanak s Tobom koji si tako iznenada zakazao nama svojim dragima i svojim prijateljima. Zadnji, do susreta za nekim svijetlim nebeskim stolom.

Čuli smo jučer kako si otišao tiho i bez nekog znaka. Zaspao si, reklo bi se: čudesna smrt u kojoj nema poniženja. To nam je i shvatljivo, jer ni ti nisi nikog ponižavao. Ali mi, tvoji kolege i prijatelji okupljeni ovdje zbunjeni smo i sputani žalošću, jer prijatelji nikada nisu spremni za ovakav susret. Dopusti nam malo slobode u nemoći, a tvoj mudri duh to neće zamjeriti, dopusti nam da upitam sve nas: gdje je sad naša struka, naši radni zadaci, gdje su naši naslovi, adrese? Ti si sada istinski superioran, znamo to i vjerujemo. Nama i dalje ostaje tjeskobna zadaća da slažemo tolike sumnjive i suvišne stvari opravdavajući naše nesnalaženje nedostatkom vremena. Nošeni vihorom dnevnih obrata i udaraca, s dosta nelagode priznajem i predbacujem, da nam neoprostivo ostaje, zašto se više nismo susreli, - "Hoćemo, vidjet ćemo se, kad završimo ovo ili ono" - bio je naš česti, ali ipak slabi izgovor.

Dragi naš Ivo, bio si čovjek znanja, mudrosti i solidarnosti. Čuli smo puno tvojih riječi, ideja, vidjeli projekata, čuli misli; mnoge su nam pomagale, pomažu nam i dalje će nam pomagati. A posebno neka nam pomogne ova poruka načina i prigode Tvog odlaska. Mnogi smo ovdje u zadnjem susretu s Tobom, puno nas je, a opet nas spopada osjećaj samoće nakon Tvog odlaska. Sjetit ćemo te se često kao putnika i poznavatelja sviju puta i stranputica naše Domovine, Tebe istinskog baštinika sviju njezinih golgota, njezinih fenomena - kao da si ih se napio na nekom skrivenu, nepoznatu izvoru. Blistava i neizbrisiva to ostaje uspomena svima nama. Ti nisi bio inženjer, nisi bio direktor, rukovoditelj, prijatelj, kozer. Ti si, jednostauno, bio i ostat ćeš - Ivo Tomasović.

Na kraju dragi naš Ivo, upućujem u ime nazočnih Tvojih kolega i svoje osobno, iskrenu sućut Tvojoj vrijednoj obitelji: majci Mariji, supruzi Mirjani, sinovima Hrvoju i Krešimiru, tvojoj šestorici braće, sestri, unucima, svima.

Smrt je dio života, samo jedan od čina što smo spoznali, i mi to vjerujemo. Ona je početak slobode. "Neka se ne uznemiruje srce vaše" - poručio nam je osobno sam Krist Gospodin. A veliki Augustin poslije je spoznao i davno rekao: "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi Gospodine Bože". Neka nas umire riječi ove, posebno tvoje najbliže, u času oproštaja s Tobom, kao znak, da su one upućene svima nama.

Dragi naš Ivo, hvala Ti za sve.  
 

   Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10)