Koncem sedamnaestog vijeka doseliše Šušići, pričalo se, iz Srdanovića u današnji komšiluk. Prije toga bila je nekakva utvrda na vrhu Glavice, koja se i danas zove Samograd. Još i danas su ondje sa sjeverne strane neka kamenja preostala od nje. U tim utvrdama stanovali su Šušići, dok nisu sagradili svoju kuću na dva poda, koja i danas postoji. Kuća je sagrađena 1729. godine, a u Srdanovićima je i danas kućica koja se zove Šušića konoba, vlasništvo Josipa Srdanovića pok. Ante.

Šušići su imali i svoju posebnu svetkovinu - Krstov dan - Uzvišenje svetog Križa, 14. rujna. Toga dana se berba grožđa smatrala završenom, pa se blagoslov vršio u zahvalu Bogu na urodu ljetine. Još danas stoji uklesan u stijeni znak križa, slova IHS (Isus Krist Spasitelj) i godina 1884. M: L. 12. U Glavici je tu neposrednoj blizini zanimljiva šupljina, kao neki prirodni tunel ili prolaz koji ima dosta širine, ali visine nema, tek nešto 25-30 cm, tako da kroz nj mogu proći samo djeca do 6-7 godina. Sad je zatvoren sa sjeverne strane, da ne bi za vrijeme zime tu stanovala divljač.

Na vrhu Glavice palile su se vatre i pucale mačkule u raznim prigodama. Na Božić bi se donijelolo vidro (maštelo) vina, pilo bi se i pjevalo božićne pjesme. To je bilo do I. svjetskog rata, dok loza nije propala od filoksere, a od tada je prestao i blagoslov i donošenje vina na Glavicu.

Između I. i II. svjetskog rata palile su se vatre i pucale mačkule uoči Gospina prinosa, uoči Sv. Luke i Sv. Ivana Krstitelja, kad bi se grijale noge da se manje znoje.

 Palile bi se vatre i pucale mačkule i uoči rođendana braće Radića, Antuna i Stjepana 10. lipnja (rođeni su Antun 11. VI. 1868., a Stjepan 11. VII. 1871.), a isto tako i za rođendan dr. Vlatka Mačeka 19. srpnja (rođen je 20. VII. 1879.). Neki su se rugali da je od tih pucnjeva Šušića Glavica potonula za aršin. Pokojni Josip Šušić nas je šaleći se nagovarao da donesemo malo soli za miješanje s barutom tako da mačkula ima bolji glas. Klinove za mačkule morao je napraviti majstor tako da klin ne bi oštetio miću (štapin). Kasnije su pravili klinove od smokve tako da bi miću provukli kroz srž, kako se ne bi oštetila.

Poslije I. svjetskog rata tamo gdje je po pričanju bio Samograd postavljen je ukopani kamen s križem kao vojni znak. U II. svjetskom ratu znak je uništen, ali je bio ponovno obnovljen, sigurno radi topografije. U neposrednoj blizini tri su križića veličine 5-7 cm. Ne znam tko ih je uklesao i zašto. Križići su dobili boju kamena, po tome se zna da su davno uklesani.

Tko ne zna gdje su, teško bi ih opazio. Postoji tu i pećina u kojoj smo se skrivali za vrijeme II. svjetskog rata.  

  

 Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10)