Stara crkva Sv. Luke i nadogradnje na njoj

  

            Prvotna crkva Sv. Luke u Kučićima bila je zacijelo jednostavna starohrvatska crkvica vrlo malih dimenzija slična do danas sačuvanoj rogozničkoj crkvici Sv. Kuzme i Damjana na starom groblju. Održala se i u tursko doba, iako je tada bila stradala u najmanje dva navrata: oko 1650. i oko 1684. Budući da je u to doba broj župljana rijetko kad prelazio stotinu, što znači da ih je, kad se odbije broj male djece, bolesnika i nemoćnih staraca, na nedjeljne i blagdanske mise moglo dolaziti sedamdesetak, dobro je služila svojoj svrsi. Međutim, kad je nakon doseljenja bjegunaca iz imotskoga kraja (1686.) u Kučićima živjelo gotovo trista duša, u tu crkvicu ih se nije mogla zbiti ni trećina. U tadašnjim teškim prilikama nije je, dakako, bilo moguće nadograditi. Dobro kad su je nakon triju tursko-mletačkih ratova uspjeli, i tako malu, prekriti i osposobiti za redovito bogoslužje.

 

Na složeni pothvat nadogradnje dali su se nakon što je nadbiskup Antun Kačić osnovao novu župu Svinišće odvajanjem toga sela od stare matične župe Kučiće (1645.). Radovi su počeli g. 1746. pod vodstvom župnika don Ivana Mikulića Alaburića, a dovršeni pod vodstvom don Mijovila Marunčića, koji je svoju mladu misu slavio g. 1750., a župnikom rodnoga sela postao početkom g. 1751. U zapisu o posveti te crkve (7. srpnja 1753.), koji je unio u novu matičnu knjigu započetu g. 1751., naglasio je:

"A bi sagradjena ova crkva u osam godina vele tisni i gladni, z Božjom pomoću ".[1]

 

Dakle, od stare je bilo tako malo ostalo, da je on upotrijebio izraz "sagrađena", a ne "nadograđena", "produžena" ili slično. Uostalom, i samo obavljanje posvete, a ne običnog blagoslova, upućuje na to da je stara nadogradnjom bitno izmijenila oblik.

 

Kučićani su ponovno u velikoj mjeri povećali svoju staru crkvu u drugoj polovici g. 1883. Tada joj je dužina podvostručena, a sa strana su dodane dvije nove kapele u koje su smješteni pokrajni oltari Gospin i Sv. Luke. Time se pokušalo osigurati prostor za u međuvremenu više nego podvostručeni broj župljana.

  

Davna namisao o gradnji nove crkve

  

            Don Mijo Tomasović i neki drugi Kučićani nisu bili zadovoljni s takvim polovičnim rješenjem, uvjereni da je za župu u kojoj je pučanstvo u stalnom porastu odmah trebalo sagraditi novu veliku crkvu. Budućnost je pokazala da su bili u pravu. Zaista, broj se Kučićana do g. 1900. već popeo na 824, od čega je samih Tomasovića bilo 186. U zapadnom dijelu sela (Topići, Kunjak, Tomasovići i Radići) bilo ih je ukupno 363 (44 kuće), u Sovuljima, Šarcima i Kovačićima 165 (22 kuće), na Povilu od Šušića do kraja Lušnice 208 (43 kuće), a najmanje u starim Kučićima pod planinom od Mačkovca preko Srdanovića do Božića, tj. blizu crkve Sv. Luke, svega 78 (11 obitelji).[2] Nešto prije početka II. svjetskog rata u selu je bilo već 1257 osoba sa stalnim boravištem i još 165 privremeno otsutnih, što znači ukupno 1432.[3]

 

Stoga je don Miju, kad je po drugi put postao župnikom rodnoga sela, sve više zaokupljala misao o gradnji nove crkve, ali uzalud mu je o tomu bilo maštati, kad je većina Kučićana oštro odbacivala njegovu zamisao da bude sagrađena na Mijovilišću. Uzaludnim su se pokazali i naumi još dvojice tadašnjih svećenika Kučićana don Stipe Tomasovića i don Grge Topića.

Don Grgo je nakon don Mijina umirovljenja g. 1925. bio prihvatio župničku službu u rodnom selu poglavito radi gradnje nove crkve. Smatrao je da će svi prihvatiti da ona bude podignuta na sredini sela pa je dio terena na Brigu zapadno od župske kuće koji je njegova majka Ruža naslijedila od svojih darovao crkvi za buduće gradilište. Međutim, brzo se obistinila ona Isusova da nitko nije prorok u zavičaju. Neki su bez ikakva stvarnog razloga počeli žestoko napadati don Grgu. Kolovođe je bolje ne spominjati. Na to je on, poznat kao mudar i razborit svećenik, videći da od njegovih plemenitih planova ne će biti ništa, zatražio i dobio premještaj. Biskup ga je g. 1931. poslao u Omiš želeći da tu naslijedi već ostarjelog župnika i dekana don Šimu Vulića, što se uskoro i ostvarilo.

 

Slušao sam od ljudi koji su bili dobro upućeni u stvar, kako se tada već stari svećenik don Stipe Tomasović htio obvezati da će svojom priličnom ušteđevinom iz austrijskih vremena platiti dva metra visine cijeloga zida nove crkve, okolo unaokolo, ali se s novim župnikom don Markom Luetićem o tomu nikako nije uspijevao sporazumjeti. U to je došao rat u kojemu je on ostao bez prištednje, a ratne i poratne neprilike tako teško pogodile župu i sve Kučićane da su onemogućile i samu pomisao na gradnju nove crkve.

  

Župnik don Rade Terzić priprema veliki pothvat

  

            Šezdesetih godina 20. stoljeća prilike su se polako okretale na bolje. Pritisak komunističkih vlasti prema Crkvi nije prestao, ali je stjecajem okolnosti bio znatno ublažen. Državno je vodstvo laviranjem između Istoka i Zapada uspjelo dobivati povoljne kredite, a sve veći broj naših radnika, koji su od tada mogli s lakoćom dobiti putovnice, unosno zaposlenje u zapadno-europskim zemljama, osobito u Njemačkoj. Zaposlili su se tamo i mnogi Kučićani.

 

Župnik don Rade Terzić je u teškim poratnim godinama najprije s Božjom pomoću i svojim požrtvovnim radom izgrađivao živu Crkvu u našemu selu. Posebno se isticao kao sposoban i neumoran vjeroučitelj. Upravo je tim uspješnim radom na vjerskom odgoju djece i mladih postao trn u oku tadašnjim komunističkim vlastima, što je onda i bio glavni uzrok njegovu sedmomjesečnom tamnovanju u g. 1956., a ne vic o Titu, za koji je bio optužen.

 

Kad je uvidio da se prilike povoljnije razvijaju, a Kučićani ni raspodjeljeni na dvije nedjeljne mise ne mogu stati u pretijesnu crkvu Sv. Luke, shvatio je, da je došlo vrijeme za pokretanje pitanja izgradnje nove. Dao se odmah na mučno traženje odobrenja državnih vlasti. Lokaciju je zatražio 23. listopada 1962., ali su ondašnje omiške vlasti 19. veljače 1963. tu molbu glatko odbile. Međutim, on se nije dao smesti, pa je već 1. ožujka 1963. uložio žalbu kotarskim vlastima u Splitu, a kad je taj nije rješio u propisanom roku, poslao je 23. svibnja 1963. tužbu vrhovnomu republičkom sudu u Zagreb. Kad je potom stigao negativan odgovor iz Splita, poslao je ponovnu tužbu spomenutom sudu u Zagreb s tim da ju je proširio i na spomenuto rješenje kotarskih vlasti. Vrhovni je sud 23. studenoga 1963., uvažujući razloge navedene u tužbi, odlučio da kotarske vlasti moraju izdati novo rješenje. Te su, uvažujući tada razloge iznesene u tužbi, vratile stvar na definitivno rješavanje omiškim vlastima s pozivom da na temelju rješenja Vrhovnog suda donesu pozitivno rješenje, čemu je napokon 29. lipnja 1964.  bilo udovoljeno.[4]

 

Taj pozitivni ishod treba zahvaliti don Radinoj upornosti, ali i posredovanju uglednoga Zagrebčanina dr. Ive Tomasovića (rođaka pok. Zane), čiji je djed otselio iz Kučića u Supetar na Braču. Kad je Ivo jednog ljeta dolazio u Kučiće tražiti podatke o svojim precima pa navratio u župni ured, bio je oduševljen don Radinom ljubaznošću i susretljivošću te obećao svojim posredovanjem poduprijeti njega i župu, ako bi to u Zagrebu bilo potrebno. To je obećanje izvršio baš zauzimajući se za pozitivno rješenje spomenutih žalbi. 

  

Gradnja pod vodstvom don Špirka Vukovića i don Mate Stanića

 

              Don Rade se, smatrajući da njegovo znatno narušeno zdravlje ne dopušta tešku brigu oko izgradnje, ljeti g. 1964. odlučio na već prije dogovoreni premještaj.

Naslijedio ga je pok. don Špirko Vuković koji je sve svoje sile uložio u svoju "brigu na Brigu", kako se on volio izraziti, ne zapuštajući pri tom ništa od redovite župničke službe. Podjednako se posvećivao molitvi, njemu svojstvenim djelima pokore, vjeronauku, bolesnicima i graditeljskom pothvatu.

 

Prvotnu idejnu skicu nove crkve, koju je bio izradio inž. Ante Barač, bitno je promjenila rimska arhitekta Gema Hamzić. Budući da nije bilo preporučljivo previše otezati s početkom radova, don Špirko nije ni čekao da bude napravljen potpuni izvedbeni nacrt nego je odmah krenuo u posao. Crkovinarstvo je, u želji da prostor za novu crkvu i njezin okoliš bude što obilniji, pribavilo susjedne čestice Briga najprije jednu oveću od pok. Ivana Tomasovića Tomišina, a potom i od pok. Nikole Tomasovića Milina (u zamjenu su dane čestice crkvenoga vlasništva blizu njihovih kuća ! ).

 

Blagoslov temeljnog kamena obavio je nadbiskup mons. dr. Frane Franić 19. prosinca 1965. uz sudjelovanje mnoštva oduševljenih Kučićana.[5] Budući da su naše tadašnje mještane u radu na ostvarenju toga velikog graditeljskog pothvata cijelo vrijeme pratili međusobni mir, sklad i pravo vjersko oduševljenje, crkva je brzo napredovala. Uz iskusne zidare iz Podgrađa i Kostanja uspješno su klesali i zidali neki naši domaći, a svi, ili gotovo svi, sposobni Kučićani i Kučićanke redom obavljali ostale teže i lakše pomoćne poslove sasvim dobrovoljno. Tako su do pod konac ljeta g. 1966. kameni zidovi već bili podignuti gotovo do krova.[6] Ni nakon toga nije bilo većih zastoja.

 

Ovdje je, naravno, nemoguće nabrojiti stotine i stotine imena dobrovoljnih radnika i darovatelja novčanih sredstava. Isticati neke pojedinačno bilo bi doduše pravedno, jer nikad i nigdje, pa tako ni u ovom slučaju, nije svak jednako doprinosio, ali nemoguće bi bilo u par redaka sve to na razložit način iznijeti, pa stoga njihove zasluge radije prepuštamo sudu Onoga koji sve zna i ništa ne ostavlja nenagrađeno, ni čašu hladne vode danu umornom putniku.

  

 Ipak nekoliko imena ne smijemo nipošto izostaviti. To je najprije već spomenuti župnik don Špiro, čijom je velikom brigom i neizmjeljivim trudom i zalaganjem nova crkva dovedena do krova te sagrađen dobar dio zvonika.

Od rujna g. 1968. njegov se nasljednik don Mate Stanić, iako sasvim drugačijeg temperamenta, s jednakom upornošću i žrtvom brinuo i za napredak vjerskoga života i da radovi na crkvi, osobito na uređenju njezine unutrašnjosti, dovršenju zvonika i doličnom uređenju ogradnih zidova, pristupnog stepeništa i cijelog okoliša budu dovedeni do kraja. Sjećamo se, kako su on i njegov pokojni otac, nezaboravni did Iko, često "argatovali" da majstori ne čekaju dok se iz sela pozovu dobrovoljci, osobito kad i nije trebalo organizirati neku veću akciju.

 

 Posebno je priznanje zaslužio inž. Ljolje, koji je kao vrsni građevinski stručnjak od početka do kraja gradnje, pa i naknadno pri postavljanju izolacije na krov, sve vrlo požrtvovno i savjesno nadzirao ne tražeći za taj trud adekvatnu nagradu.

Zacijelo će se svi složiti da od mnogih Kučićana, koji su prema svojim mogućnostima više ili manje obilato pomagali treba po imenu spomenuti barem pok. Milicu Šarac (r. 1895., † 1983.) koja je u ranom djetinjstvu ostala najprije bez majke pa zatim i bez oca, a nakon polustoljetnog rada kod tuđih obitelji u Splitu gotovo svu ušteđevinu spremno darovala za oltar u novoj crkvi. 

  

Svečana posveta 5. srpnja 1970.

  

            Kad su svi radovi bili dovršeni, dogovoren je dan posvete i služenja prve sv. mise u njoj. Taj je svečani obred obavio nadbiskup dr. Frane Franić u njedjelju 5. srpnja 1970., gotovo na isti dan u koji je davne g. 1753. bila posvećena stara crkva Sv. Luke i točno na blagdan slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda, kojima je don Mijo Tomasović želio posvetiti svoju nesuđenu novu crkvu. Razlog što je izabrana baš ta nedjelja bila je ustvari blizina ondašnjega blagdana presv. Krvi Isusovoj, koju je don Špirko prvotno bio odabrao za naslov te crkve, ali je naknadno, u duhu liturgijske obnove poslije II. Vatikanskog koncila promjenjen u potpuniji: "Tijela i Krvi Isusove".

 

Napokon je svanuo i taj dugo željkovani dan, izjutra doduše kišovit, ali ništa nije moglo pomutiti radost i oduševljenje domaćih vjernika i njihovih prijatelja koji su na veliku i rijetku svečanost stigli iz drugih mjesta. Tog je nedjeljnog jutra najprije bila zavjetna procesija s Gospinim kipom iz Svinišća (zbog iznimne svečanosti odgođena za taj dan!). U nju se hodom od Smolina do nove crkve uključio i Nadbiskup. Nakon što je Gospin kip po prvi put unesen u netom dovršenu crkvu, a prije početka znakovitog obreda posvete, naša su djeca i mladi izveli prigodni recital. Mons. Franić je u propovijedi osobito naglasio činjenicu da su Kučićani sami svojim radom i svojim doprinosima bez pomoći sa strane sagradili tako prostranu i lijepu kamenu crkvu. Stoga je Kučiće tom prigodom proglasio "heroj-župom Splitsko-makarske nadbiskupije".

 

Taj naslov, a još više činjenica tolike ljubavi i žrtve za novu crkvu i danas nam može služiti na čast i ponos. Nadbiskup je Franić tih godina obilazeći razne europske zemlje tražio i dobivao pomoć najviše za nove pastoralne centre u Splitu, kojima je ona zaista bila potrebnija, jer u nova su se gradska središta doseljavali katolici s raznih strana s mukom podižući u nekim djelovima bivšega splitskog polja skromne kućice pa nisu ni bili u stanju sami snositi troškove za nove župske kuće i kapele (dozvole za gradnju crkava u gradu se tada nisu ni mogle dobiti!), a uz to novo je župsko zajedništvo među njima tek trebalo stvarati.

            

Za budući posvetni natpis

  

            Župnik don Mate pripremajući užurbano novu crkvu za posvetu (pristupno stubište dovršavano je u večernjim i čak noćnim satima uoči same svečanosti!) nije stigao misliti na uobičajeni posvetni natpis na kamenoj ploči. Poslije je više puta spominjao da bi ga trebalo sastaviti, uklesati i postaviti, ali uvijek je bilo nekih priječih pothvata, pa se to nije izvelo, ni u njegovo doba, ni do danas.

 

Zanimljivo je da posvetnog natpisa nema ni na staroj crkvi Sv. Luke. Bio je naručen, zacijelo odmah nakon same posvete g. 1753., kod nekoga klesara Franića u Blatu i uklesan na ovećoj kamenoj "faci", ali nikad nije preuzet ni postavljen. Opisao ga je pok. don Miro Vulić u svojoj knjizi o nadbiskupu Antunu Kačiću[7] te naveo da je veličina ploče 50 cm dužine i 42 cm visine, da natpis ima osam redaka te da se taj kamen još uvijek nalazi pred kućom "staroga Mate Franića i sinovca mu Cvitana". Smatrao je da su ga Kučićani odbili preuzeti zato što je jedan rub bio okrnut. Slova se u 6. i 7. retku u Vulićevo dova nisu više dala pročitati, a ostalo je on ovako pročitao:
1753 JUL M - A 7 / PACIVIKO BIC / A ARCIBISKUP SP / LISKI POSVETI CARK / VU I OLTAR --- / ------- / ------- / U KUČIĆI.

  

Nakon objavljivanja te knjige otišao sam prvom prigodom do kuće onda još živućega Cvitana Franića da tu ploču barem vidim i fotografiram. Želja mi je bila da je potom, kakva bila da bila, i otkupimo te poslije više od 220 godinu prenesemo u Kučiće kao važan stari spomenik. Cvitan me je vrlo ljubazno primio, ali mi to ništa nije moglo pomoći, jer je taj kamen s natpisom desetak godina prije moga dolaska dijelom skraćen te uzidan u tada sagrađenu "kužinu". Don Miro Vulić ju je vidio, mjerio i pokušavao pročitati prije II. svjetskog rata, dok je bio župnik u Katunima, a ja sam je tada mogao samo gledati, žalostan i bespomoćan, jer se taj kamen iz zida više nije mogao izvaditi, preostala slova gotovo se ni u jednom retku ne raspoznaju.

 

Sa postavljanjem spomen-natpisa na novu crkvu, kad to već dosad nije učinjeno, možda je dobro pričekati, dok se definitivno uredi krov. Nakon toga ga treba odmah naručiti, platiti i postaviti, pa makar možda i taj bio u nečemu nesavršen. Za nj unaprijed predlažem sljedeći tekst:

 OVU CRKVU  /   NA ČAST PRESV. TIJELU I KRVI ISUSOVOJ   /   NAKON S MUKOM DOBIVENOG DOPUŠTENJA DRŽAVNIH VLASTI  /  SAGRADIŠE SLOŽNI KUČIĆANI  /  POD VODSTVOM SVOJIH ŽUPNIKA DON ŠPIRKA VUKOVIĆA I DON MATE STANIĆA /  TIJEKOM GODINA 1965.-1970.  /   POSVETI JE DNE 5. VII. 1970.  /   NADBISKUP SPLITSKO-MAKARSKI DR. FRANE FRANIĆ  /  KROV BI NAKNADNO PREUREĐEN G. G. 2000/2001 ?  /

            Na kraju rečenice o preuređenju krova stavljen je upitnik, ne stoga što dvojimo hoćemo li i možemo li to izvesti, nego stoga što je budućnost uvijek u određenoj mjeri neizvjesna, a točno vrijeme nije moguće unaprijed odrediti.

Najvažnije je od svega da i dalje predano sami sebe izgrađujemo u živi hram Božji, a to ćemo uspjeti samo sudjeljujući sa što življom vjerom i pobožnošću svake nedjelje i blagdana u sv. euharistiji koja se slavi u našoj prostranoj i lijepoj novoj crkvi Tijela i Krvi Isusove.   

 

 

[7]M. VULIĆ, Antun Kačić i njegovo "Boggoslovje dilloredno", Rim 1974, str. 31-32 u bilj. 61.