Dočim miti Sv. Kate i sunce se zavali iza Velike glavice, osin se kao sjena spusti niz planinu, pa Srdanovići ostanu zarobljeni u toj sjeni. Tako više od dva mjeseca iščekujući ponovo, kad će se sunce s dna Podvornice primaknuti do samih kuća. I znalo se točno, na Sv. Antu Opata sunce bi prvi put u godini obasjalo vrh učelka kuće Ante Markova, a na Kandaloru eto ga i na Biketinu somiću, da bi se svakim danom zadržalo sve duže i duže. Tako je i danas, a tako će biti i dalje. Ono što se je promijenilo jest da je stari komšiluk većim dijelom izumro, a neki su se preselili bliže suncu, a neki i otselili.

 Svaki vedar zimski dan bio nam je kao poziv da se spustimo u prančiok - na dno Podvornice u Dublje, u Kočinu i sl. Usput bi pazili ovce, stara Luce je prela kudilju i drijemala u suncu, netko bi oštrio taklje, netko bi penjao plovke, a netko naprosto bazdukao.

Jednog dana, vjerojatno da iskoristi sunce - djed me pozove. "Blažu, oćeš li s didom u kućicu?" Zašto me je zva Blažu, to nisam saznao, samo znam da je volio davati nadimke. Tako je na primjer Matu Palivankina nazvao "Paša" i to je ostalo, a Kusu je zvao "Mile Orlova", i to je ostalo.

Kućica kojoj smo se uputili kamena je potleušica, do pola pokrivena pločom, a ostalo ciglom. Zidine te kućice i danas stoje na sjevernoj strani Čematvorja. Nekad se u njoj u Badnjoj noći prodavala rakija, kava, jabuke, a inače služila je za držanje ratila, greda, i ako je bila rodnija godina, onda bi se tu držalo i vino, koje nije moglo stati u konobu.

Spustili smo se niz ježice, preko Podvornice pa uz Šitin gaj izbismo pred kućicu, odnosno pred crkovnu kuću. Crkovna kuća nalazila se nekoliko metara zapadnije od naše kućice. Pročeljem je bila okrenuta prema podnevu. Ispred nje malo neugledno dvorište, a iza nje nalazila se čatrnja za vodu, kišnicu, koja se skupljala s krova. Tu je bio jedan veliki hrast i murva, a okolo travnata ledina. Nedjeljom i svecom ljudi bi prije početka mise, poneki i preko mise, dolazili pred crkovnu kuću zapaliti cigaretu i proćakulat. Zimi bi na suncu posjedali uz južno pročelje, a ljeti bi sa sjeverne strane, u hladovini pušili i pričali.

Crkovna kuća građena je na jedan boj, dužine otprilike deset metara, a širine oko pet metara. Krov je bio na dvije vode pokriven poločom. Na južnom pročelju nalazila su se široka dvokrilna vrata od tesane hrastovine. Prag nad vratima - napravljen od hrastovine - rastočen bišom, što je upućivalo na njegovu popriličnu starost. Istočno od vrata bio je nevelik prozor s dvije okomite željezne šipke, a iznutra daskom zatvoren. Sa zapadne strane bila je ponistrica, zatvorena smotuljkom ruta. Uz sam zid pročelja bilo je poredano par većih grubo oblikovanih kamcnja, izlizanih od sjedenja.

 Još dok smo dolazili pred Crkovnu kuću, pred njom sjeđahu dva starija čovjeka jakih brčina i još jače sijede kose. Pred njima bukara, podukrajna.

Jedan je pušio, a drugi je među prstima motao duvan. Stavili su pod sebe na kamen na kojem su sjedili jedan kapu, a drugi crnu šubaru. Zimsko sunce i bukara vina očito su pripomogli blaženom ugodaju i opuštanju koji je obuzeo ta dva čovjeka. Did se pridružio tim ljudima. Nije ni pio ni pušio, pričali su. Crkovna kuća bila je otvorena. Ja, da bih skratio vrijeme, upustim se u razgledavanje. Ulazak s danjeg svjetla u polumračnu prostoriju pobudio je osjećaj mistike svojstven takvim prilikama - pogotovo kad se ulazi u staru, gotovo napuštenu Crkovnu kuću. Kažu, nekad je u njoj stanovao seoski župnik.

No, to je vjerojatno bilo davno. Unutrašnjost kuće doimala se prostranom, ali praznom. S lijeve strane stajala je povelika kamenica za ulje s drvenim poklopcem. Nasuprot ulazu bačva vina od dva do tri barila postavljena na hrastove take položene na četri kamena. Puna je, vidi se da je maloprije iz nje točeno jer se trag vina od gornjeg čepa spuštao prema dolje. S desne strane, odmah do vrata, na zidu, visio je stari bakreni kadionik i još neki predmeti koji su nekad služili u obredne svrhe.

Na gredama su odložena stara, od hrastovine grubo istesana, seoska nosila. Ne znam, je li jači strah ili znatiželja. Bože, koliko su dugo služila, koliko ljudi prenijela, koga sve. Preteško pitanje, grub osjećaj. Bježim van.

Did sjedi s onim Ijudima. Još razgovaraju. Velika i mala vrata na crkvi otvorena su pa zaključujem da su ovi ljudi što razgovaraju s didom remete. Tako i bi. Pripremali su crkvu za Božić!

            Kad smo se vraćali kući pitam dida: "Koji su ono judi?" - "To su naše remete" - odgovori on ! "A kako se zovu?" -

"Križan i Ikan" - reče mi! "Kako?", upitam. - "Križan Tomasović i Ikan Radić".

 M. Cigin 

                                                                                                                                                 Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)