U sedmom je broju naših Ognjišta Marin Šušić prenio podatke o obrtnicima u našem selu koji su bili upisani u službene knjige tijekom posljednjih 100 godina. Nisam mogao ni pretpostaviti da ih je bilo toliko registriranih. Jedan mi je prijatelj, nakon što je to pročitao, rekao: "Pa toliko ih nije imao ni manji grad!" Kad bi se dodalo one koji su radili i trgovali, a nisu bili u općini tako registrirani, broj bi im se možda podostručio (trgovci, kovači, zidari, drvodjelci, bačvari, obućari, mlinari, stupari). Iz toga se vidi, koliko su naši ljudi bili poduzetni i vrijedni. Unatoč tomu nije se zapostavljalo zemljoradnju i stočarstvo. Sve što je bilo obradivo, bilo je obrađeno.

Dobro je da se o tomu piše. Bila bi šteta i nepravda prema tim pokoljenjima da to zaboravimo, a može biti i poticaj mlađim pokoljenjima. Još veća bi šteta bila da ode u zaborav duhovni i kulturni razvoj sela, jer smo se u tomu, zahvaljujući našim školovanim i naprednim ljudima još više isticali. Oni zaslužuju našu zahvalnost. Većinom su to onda bili svećenici naši mještani, koji su prenosili svoje znanje na sumještane, nastojali školovati nekoga iz svoga roda. Tako smo još u doba austrijske vladavine imali školovanih ljudi i u raznim svjetovnim zvanjima, što se nastavilo i poslije. 

Crkveni pjevački zbor i njegovi voditelji

Među školovanim Kučićanima u tim prošlim vremenima posebnu pozornost zaslužuje učitelj Kažimir Tomasović, jer on je svoju službu vršio u rodnom selu pa imao mogućnosti više nego drugi biti na korist svima i radom u školi i na razne druge načine primjerom, savjetom i djelom. Posebno bih spomenuo to što je on organizirao i stručno vodio župni pjevački zbor. Zahvaljujući tomu u nas se već prije II. svjetskog rata notalno pjevalo sv. misu i razne crkvene pjesme, kao u kakvom manjem gradskom naselju. U početku se, uz pratnju violine na kojoj je on svirao, pjevalo osmu koralnu misu na staroslavenskom jeziku. Skladno pjevanje naših mladića i djevojaka uz zvukove violine kao i solo pjevanje riječi "I vaplti se od Duha Sveta iz Marije Djevi; i vačloveči se", što je posebno lijepo pjevala Anka Tomasović, prodiralo je svakomu u srce i dušu, pa smo molitve i sv. misu dublje doživljavali.

To je mene, a pretpostavljan i mnoge mlade, toliko oduševljavalo, da sam poslije živeći kao radnik u Splitu rado posjećivao glazbene priredbe, osobito ako su na programu bile violine. U posebno nezaboravnoj uspomeni ostao mi je doživljaj, kad bi učitelj Kažimir na početku školske godine u crkvi pjevao Dođi Duše presveti, na svršetku Tebe Boga hvalimo, u Velikom tjednu Isusovu Muku i druge djelove sv. obreda.  

Pred sam rat kupljen je novi harmonij. Na njemu je svirala učiteljica Rita V., koja je neko vrijeme poučavala svoga đaka Antu V., da bi poslije on mogao preuzeti sviranje. Ostale, koji su mali sluha, poučavala je u pjevanju, kako bi se mogli pridružiti crkvenom pjevačkom zboru.

Taj uspon nije, nažalost, dugo potrajao. Došao je rat. Učitelj i mnogi mladići iz zbora pozvani su u vojsku. Učiteljica Rita je bila premještena. Ipak se zbor nije raspao. Djevojke su nastavile s pjevanjem onoga što su već dobro znale, ali bez sviranja. Mi dječaci pomagali smo, koliko smo mogli i znali. Stariji su se također uključivali. Od izučenih pjevača bio je ostao samo još Tome Sovulj, koji je svojom revnošću i ozbiljnošću bitno pridonio da se zbor održao tijekom cijeloga ratnog i poratnog vremena. Nakon rata su nove komunističke vlasti sve poduzimale da se vjera ugasi ili barem da se vjerski život oslabi i umrtvi. Učitelj Kažimir više nije smio predvoditi pjevanje. Čak i za to što on i njegova supruga učiteljica Marija nisu prestali javno pohađati sv. misu i kršćanski odgajati svoju brojnu djecu, bili su oboje izbačeni iz škole te bili prisiljeni podnositi svaku oskudicu koju su ublaživali radom u polju.

Pedesetih godina neko je vrijeme kod svoje kuće boravila tada mlada i poletna časna sestra Margarita Tomasović. Don Rade je odmah dao popraviti u međuvremenu teško oštećeni harmonij, a ona počela svirati, vježbati zbor, popunjavati ga novim mlađim pjevačicama i pjevačima. Zahvaljujući tomu zbor se, pomlađen, održao i poslije njezina ponovnog odlaska u Dubrovnik, gdje je kao redovnica na raznim župama vodila crkvene zborove sve do svoje prerane smrti (+ 2. 9. 1984.).

Vjerski život, pobožnosti i procesije

Pred II. svjetski rat u našem je selu cjelokupni vjerski, kulturni i politički život bio u usponu. Politički je osobito živnuo, kad smo dobili Banovinu Hrvatsku, pa i u nas bila snažna i brojna organizacija Mačekove seljačke zaštite. Narod je potom sa zadovoljstvom dočekao osnivanje NDH, jer se jedva čekao živjeti u svojoj državi, a osloboditi se Karađorđevića, Jevtića, Stojadinovića i drugih koji su Hrvatima bili na vrat zasjeli. Nesreća je bila u tomu što se to dogodilo u okolnostima ratnoga vihora i pod okriljem još gorih tuđinskih sila.

Ondašnji naš župnik don Marko Luetić nastojao je svim silama što više unaprijediti vjerski život. Poslije je morao, nažalost, bježati pred partizanima, najviše stoga što je bio tako aktivan i što se isticao hrvatskim domoljubljem. S tugom smo primili vijest o njegovoj iznenadnoj smrti u Zagrebu, i to nasilnoj. U to je vrijeme u Svinišćima bio župnikom don Ivan Stanić, koji je nakon don Markova odlaska posluživao našu župu, ali ne zadugo. Jedne su ga nedjelje nakon mise partizani odveli u Mosor, ubili i bacili u jamu nedaleko planinarskog doma.

Vidio sam kako su ga proveli kroz selo prema Cetini da ga lađom prebace na poljičku stranu. Taj prizor nikad ne ću zaboraviti: Svećenik između dvaju partizana kojima su o leđima visile puške, a na glavama stršile troroge kape s crvenom zvijezdom, tiho korača svjestan da ide na put bez povratka. Cijelo je selo ostalo duboko potišteno, jer su ga kao čovjeka i svećenika svi poštivali i voljeli. Da selo ne ostane bez nedjeljne i blagdanske mise, brinuo se tada naš mještanin don Stipe Tomasović, stari umirovljeni svećenik.

To nam je u onim teškim vremenima puno značilo. Potom je došao  don Rade Terzić, koji je, još posve mlad i pun elana, tijekom više godina vrlo uspješno vršio župničku službu u Svinišćima i u Kučićima, a zatim se kao naš župnik stalno nastanio na Crljenici.

U godinama prije početka II. svjetskog rata u nas je bilo osobito aktivno Djevojačko društvo presv. Srca Isusova, koje je prakticiralo razne pobožnosti. Članice su toga društva u procesijama išle odjevene u bijele bluze, modre suknje, ukrašene lijepim medaljama obješenim na crvenoj vrpci koja im je bila oko vrata noseći svoju posebnu zastavu, moleći zlatnu krunicu, litanije presv. Srca Isusova i razne crkvene pjesme.

Svake je nedjelje ranije ujutro bila mala /tiha/ misa za djecu i većinu domaćica, a velika pjevana u 10 sati. Nedjeljom popodne se u crkvi molila krunica, a potom bi bio blagoslov sa Svetim Otajstvom. Obrede je najavljivala zvonjava milozvučnih zvona crkve Sv. Luke. Prije župske mise i blagoslova zvonilo se prvi, drugi, treći i zastupljenje, ali tako da su razmaci između tih zvonjenja pred misu bili od jednoga sata, a pred blagoslov kraći. Zvonilo se i preko same mise u više navrata i različito tako da i oni koji nisu mogli doći u crkvu mogu sudjelovati od svojih kuća barem mišlju i pobožnim osjećajem. Popodne su sasvim posebnim načinom zvonjenja bili popraćeni trenuci blagoslivljanja s Presvetim, pa bi na taj znak mnogi koji bi se zatekli u paši ili drugdje poklekli i kratko se pomolili. Na misu se išlo redovito i malo tko bi izostao, a na blagoslov, koji nije spadao u stogu vjersku obvezu, znatno manje, ali ipak mnogi su dolazili gotovo svaki put i od srca rado.

Svečani polazak i dolazak na misu i blagoslov u skupinama, koje su se iz svih pravaca slijevale k crkvi. U tim su skupinama odrasli razgovarali, ali dugačije nego tijekom radnog tjedna, mnogo smirenije i veselije, a momci i djevojke se šalili ili pjevali mladenačke pjesme. Razgovori i druženje nastavljalo se za muški svijet i u "čimatorju" sve do početka obreda. Mnogi bi zbog toga došli k crkvi znatno ranije. Poslije šest dana napornog rada bila je to prava obnova duše i tijela.

U crkvi, koja je uvijek bila puna, vladao je mir, sabranost, molitva. Svak je zauzimao svoje uobičajeno mjesto. To se poštivalo više nego da je bilo rezervirano.  Znalo se i tko će pjevati "pištulu". To je bi najljepše i najrazgovjetnije otpjevao Josip Šarac zvani Joskić, pa bi se redovito najprije njemu ponudilo. Ako slučajno nije bilo ni njega ni drugih redovitih kandidata za to, tražilo se nekoga po crkvi, tko će je barem "proštiti". Mladi su se natjecali, tko će na Veliki petak pjevati Gospin plač, a na Veliku subotu tzv. "proročanstva". Na glavnije blagdane su prigodne pjesme svi pjevali, staro i mlado, iz svega grla.

Procesije su značile posebnu svečanost. Najveća i najduža bila je, kao i danas, na Gospin prinos koji je bio događaj za cijelu okolicu, jer su mnogi dolazili "na zavit" i u goste kod rodbine i prijatelja. Reklo bi se "idemo u Kučiće na brguju", a u novije vrijeme "na fijeru". Naša dva susjedna sela svake su se godine natjecala, tko će bolje organizirati tu procesiju i pokazati gostoprimstvo. Popodne bi se okupila mladost sa savih strana na zabavu, šetnju cestom ili ples. Tjelovska procesija išla je od crkve na Radića kuće, školu, a zatim se preko Tomasovića Dočića vraćala Sv. Luki. U procesiji na blagdan presv. Srca Isusova nosila se velika slika okićena cvijećem, osobito raznobojnim mirisnim garifulima i murtelom iz crkve do Radića kuća, škole i župne kuće natrag u crkvu. Na blagdan sv. Marka išla je procesija kroz polje oko cijelog sela, a svečani blagoslov polja obavljao se kod drvenih križa: najprije na Topića glavici, zatim na Tomasovića gredi iznad Sitnica, na velikoj Gomili kod Raskršća na Povilu i u vrh Mačkovca. Te bi se križeve prethodno lijepo okitilo cvijećem u koje bi se nastojalo uplesti klasove mladoga žita i rane trešnje, ako bi se već počele rumeniti. Na ondašnji dan sv. Filipa i Jakova (1. svibnja) pokornička je procesija za zdravlje polja išla na vrhove naše planine Križinu i Drabobulju. U njoj su, dakako, mogli sudjelovati samo mladi i izdržljiviji. Na Prosne dane se blagoslov polja obavljao u rano jutro u procesiji koja je išla oko crkve Sv. Luke. Na Veliki petak navečer odmah nakon Gospina plača išlo se u procesiji oko "čimatorja" uz zapaljene baklje, zaglušnu buku dječjih bubnjeva i škrgataljki. Krz noćni mrak prolamalo se pjevanje zaziva "Puče moj, što učinih tebi ...". U crkvi je župnik držeći Sveti sakramenat pjevao stihove psalma "Ispovidajte se Gospodinu, jer je dobar", a sav je puk u jedan glas otpjevao: "Jerbo je uvike milosrđe njegovo". Na Malu Gospu nosio se oko "čimatorja" mramorni Gospin kip, a na Sv. Luku kip sv. Luke. U svim dužim procesijama pjevalo se litanije svih svetih i razne pjesme.

Dio se tih procesija i danas obavlja, ali zacijelo drugačije, jer se mnogo toga u načinu života i doživljavanja u novoj tehničkoj eri promjenilo. Čovjek je koječim smeten pa to više i ne može onako neposredno doživjeti kao nekoć. Možda će netko reći: "Pa što to treba opisivati!" Uvjeren sam da će mnogi stariji to rado i s nostalgijom u srcu čitati, osobito oni koji su borave daleko pa mogu rijetko doći u stari zavičaj. Njih će to podsjetiti na bujni duhovni i društveni život u doba njihove mladosti, kad se živjelo u trudu i siromaštvu, ali opet sretno i veselo. Za mjesto u kojem sada živim reknu moji gosti zapadni turisti, da je najljepši kutak svijeta, ali ja mislim da Kučiće sa svojim lijepim zaselcima, pitomim dolinama, kanjonom rijeke Cetine i s više bujnog zelenila od svih mjesta duž jadranske obale nimalo za njim ne zaostaje. Ondašnji bujni duhovni život rado usporedim s mjestom Ponikve na poluotoku Pelješcu za koje mi jednom slučajni suputnik, dok smo prolazili pokaj njihove lijepe kamene crkve, reče: "Ovdje su ljudi pobožni. Iz te crkve svake nedjelje barjaci izlaze". Isto tako sam i ja ponosan na moje rodno mjesto.

            Možda će mi netko prigovoriti, da nije sve bilo ni tako lijepo, ni lako, ni dobro, da se jedva preživljavalo. Istina je i to kao i što sam gore napisao, jer na ovoj zemlji ništa nije u potpuno čistom stanju. Međutim, kad bi čovjek sve imao tako da ne bi trebao raditi ni mučiti se, ne bi znao, što će sa sobom. Bio bi bez prave sreće i radosti. To je dobro izrazio naš mještanin Vinko T. u slici rijeke koja u nizinama teče polako žuboreć sve tiše i tiše, jer umire svaka čežnja, pa veselja nema više, a ta ista rijeka dok je tekla gorskim gudurama lice joj je blistalo od sreće.

 Jozo K. Inin 

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)