Priprema i predkongresni dani

            Razdoblje između dva svjetska rata katolici su na poseban način obilježili uspješnim organiziranjem mnogih euharistijskih kongresa: međunarodnih, narodnih i biskupijskih. Takav jedan euharistijski kongres organiziran za Biskupiju splitsku i makarsku održan je g. 1932. u Omišu. Pripreme su, dakako, trajale više mjeseci. Vodeći član organizacijskoga odbora bio je Kučićanin Jakov Tomasović, književnik i publicist. U Omišu je već tada bio na službi i naš don Grgo Topić uz tada već staroga nadžupnika don Šimu Vulića, kojega je potom don Grgo nasljedio.

            Razne kongresne svečanosti odvijale su se već u danima 26., 27. i 28. lipnja 1932. U nedjelju 26. lipnja u omiškoj je nadžupskoj crkvi biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić obavio ređenje dvojice novih đakona i četvorice svećenika franjevačke provincije presv. Otkupitelja, da se tim naglasi bitna uloga svećenika u slavljenju sv. euharistije i potreba molitve za nova svećenička zvanja. Nakon toga obreda održao je pravnik Sibe Zaninović, jedan od vodećih članova katoličkog pokreta u Hrvatskoj, u mjesnom kinu predavanje o prilikama u svijetu, a potom gospođa Štefanija Brajša o katoličkom radu žene. Toga dana navečer i tijekom slijedećih održavane su u crkvama nadžupskoj i franjevačkoj mnoge prigodne pobožnosti i duhovni nagovori. Predkongresni propovjednici bili su tadašnji jesenički župnik don Mladen Alajbeg, poslije glasoviti propovjednik splitske katedrale, i dr. fra Karlo Nola.

            Kroničar je zabilježio da su "katolici starog Omiša" na poseban način "osvjetlali lice svoje u žarkoj molitvi pred Isusom u noći 28. VI." To molitveno bdjenje uoči najvećega vjerskog veleslavlja, što je ikad održano na tlu naše nadbiskupije sve do onoga solinskoga iz g. 1976., završeno je pjevanom ponoćnom sv. misom u dupkom punoj crkvi. Misu je služio trogirski mitronosni opat don Lucij Mileta, propovijed održao dr. Ćiro Banić, tada vjeroučitelj i duhovnik katoličkog društva mladih križara i križarica u Splitu, kasniji šibenski biskup, a Adamićevu staroslavensku misu pjevao omiški mješoviti zbor pod ravnanjem učitelja Franceskija.

            U srijedu 29. lipnja u rano jutro na blagdan sv. Petra i Pavla služene su sv. mise u nadžupskoj crkvi, franjevačkoj i crkvici sv. Petra na Priku na kojima su Omišani i drugi sudionici kongresa primali sv. pričest. Školsku djecu je na svojoj misi pričestio šibenski biskup Mileta (Vjernici su se u ono doba pričešćivali na ranim misama zato što se prema ondašnjim strogim propisima prije toga nije se smjelo ništa jesti ni piti, pa ni vode, a u vrućim ljetnim danima teško je i svećeniku bilo u takvom postu izdržati do iza podne).

Kongresno veleslavlje 29. lipnja 1932.

            Sve te jutarnje pobožnosti završene su prije osam sati, da bi vjernici navrijeme mogli stići na središnje kongresne svečanosti i obrede koje je suvremenik ovako opisao:

"Oko 8.30 počinje zborovanje. Otvara gosp. J. Tomasović. Dijecezanski biskup ganut pozdravlja narod i svim zahvaljuje na odazivu. Naglašava da smo se iz svih strana mnogobrojni sakupili, da odamo poklon i čast euharistijskomu Bogu-čovjeku Isusu Kistu, najvišem auktoritetu i izvoru svake vlasti na nebu i na zemlji, pa treba da to u ovom prvom času već izrazimo pozdravljajući Sv. Oca kao predstavnika najvišeg auktoriteta u duhovnom, a Nj. Vel. Kralja u vremenitom i zemaljskom pogledu. /.../ Govorili su zatim: Dr. S. Vukušić, odvjetnik: Euharistija i obitelj, dr. Filip Marušić, liječnik: Euharistija i medicina, gospođa A. Mijić, učiteljica u m.: Euharistija - Marija - katolička žena, gospođica K. Tomasović: Euharistija i ženska omladina, omladinci Barić (đak) i Karaman (seljak): Euharistija i omladina te F. Ž. Donadini. Zaključio je zborovanje u ime dijecezanskog biskupa msgr. don Frane Bulić.

             Slijedila je svečana biskupska misa, koju je na oltaru podignutom među crkvom Sv. Petra i općinskom zgradom služio dijecezanski biskup na staroslavenskom jeziku, a pjevao je lijepo opet mješoviti zbor uz pratnju orkestra. Propovijedao je pola sata uz napetu pažnju svijeta biskup Mileta. Svršilo je sve negdje iza 12 sati bez i najmanjeg incidenta koji bi bio narušio opći red i mir, pa ukoliko je poznato, u onom mnoštvu naroda i toplini nije bilo ni slučaja onesvješćenja. U 15 sati bile su staleške konferencije: u crkvi Sv. Duha za žensku mladež (Ml. Alajbeg), za majke i odrasle žene u župnoj crkvi (kanonik prof. dr. Matijaca), za muški svijet u dvorani kina (prof. N. Matulić).

Poslije 16 sati svijet se je već kupio u Priko na određenim mjestima za procesiju, koja se je prema propisanom redu oko 16.30 počela redati. Moralo se poći duljim putem. Nešto poslije 17 sati kretalo je sve ono mnoštvo poredano naprijed određenim smjerom. Neki su molili sv. ružarije, drugi su pjevali pobožne pjesme, a glazbe su pratile. Ono malo ljudi izvan procesije, što je stajalo po stranama, bilo je otkrite glave, na prolazu Presvetog bi se poklonili i primali blagoslov. Nigdje se nije opazilo ni najmanjeg prkosa, protivljenja ili izazova kakvog. Samo su žandari s nataknutim bodežima bez ikakva obzira obilazili i prolazili i bez sumnje izazivali i nehote negodovanje.

             Na dnu šetališta Kralja Aleksandra bio je postavljen oltar, na koji je biskup položio Presveti Sakramenat, i kada se je sva procesija skupila, /vranjički/ župnik Braškić s balkona bližnje kuće održao je zaključni govor. Iza govora biskup s oltara i zajedno s njim s balkona župnik Braškić izgovarali su glasno riječ po riječ posvetnu molitvu, a sav narod opetovao, tijem lakše što su mnogi imali u rukama tekst. Inače vladala je grobna tišina.

            Kada je to svršilo, pjevalo se Tebe Boga hvalimo, jedan stih zbor pjevača iz Podstrane uz pratnju svoje glazbe, a drugi čitavo mnoštvo naroda koralno. Poslije otpjevanog još Svetotajstvu dakle tomu, dok se pjevalo Svet, Svet, Svet, biskup je s Presvetim davao blagoslov na sve strane. Kada su se opetujući od naroda izrekle pohvale i zazivi Bogu itd. protiv psosti, biskup je noseći Presveto, a praćen od svećenstva, krenuo najkraćim putem u župnu crkvu, dok je narod uz pratnju postranske glazbe pjevajući počeo da se razilazi lijevo uz Cetinu za Poljica i dalje, a desno natrag šetalištem oni iz Primorja prema svojim lađama, koje su bile upravo na protivnoj strani prema oltaru."[1]

Žandarska nasilja po svršetku kongresa

            Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: "Pali!" Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s kongresa tu veselila s ostalim mještanima.

            Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka.[2]

Napomenimo ovdje da nju njezin plemeniti mladić Frane Miolin ipak nije ostavio te da je ona nakon vjenčanja snagom koju daju vrline nadahnute kršćanskom vjerom i sa samo jednom rukom uredno uzdržavala kuću i lijepo odgojila djecu (Muž i jedan od sinova stradali su joj poslije u savezničkom bombardiranju sućuračke crkve 5. XII. 1943.). Svojim životom i radom u cijelom je mjestu stekla i sve do danas uživa ugled jedne od najplemenitijih žena i kršćanki.

[2] O tomu se u Nadbiskupskom arhivu pod navedenim brojem čuva obilna dokumentacija.

                   Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)