Te godine, negdje pred kraj ljeta, trebalo je poći u mlinicu da bi se samlilo ječma i pšenice za posipanje lozine svinjama. Bijah sretnik što me je dopalo da skupa sa starijim bratom obavim tu zadaću.

            Već je bio pripremljen tovar žita. Trebalo je osamarit magare, pritegnuti poprug, popustiti praće, pa polako prema Cetini. U "trešej" stavismo zobnicu za magare i torbicu u kojoj je bila naša užina. Brat je u ruci ponio "sòju" - ako bi ustrebalo rastovarit. Baba nas je ispratila sa svim uputama, da bi na kraju dodala: "Prikrstite se! I jesam li vam upelila - nemojte blizu vode!"

            Dan je bio kao poklonjen za ovu priliku. Put je postajao zanimljiviji kako smo odmicali kroz Sovulje. Do postolareve kuće dolazio sam i ranije - radi gumaša, ali ne i u Donje Sovulje. Pošto prođosmo zadnje kuće Donjih Sovulja, izbismo na sam rub kanjona. Huk Cetine najavio je da se približavamo našemu cilju. Počesmo se lagano spuštati prema rijeci. Put je bio strm i neravan, mjestimice prekriven kaldrmom izlizanom nogama ljudi i kopitima konja i magaradi što tuda prolaziše od pamtivjeka.

            Uto nam je ususret dolazio stariji čovjek. Oslanjao se o taklju, kako bi lakše svladao uspon. Brat ga pozdravi: "Dobro jutro, kume Jozo." - "Bog da dobro, dico," odgovori nam", "... kuda vi - a, u mlin?" Krenusmo dalje u sjeni stabala što su s jedne i s druge strane obrubljivala put, a u podnožju im rasla vrisa. Spuštajući se tako strmim putem i pazeći da se tovar ne prevrne - huk Cetine bivao je sve jači. Tad se već mogao razabrati žubor ponekog rukavca ili vrutka što je izbivao podno šume te se ulijevao u plićak.

            Napokon izbismo iz šume na malu čistinu. Stigli smo. Pred nama se ukaza potleušica pločom pokrivena, a ispred nje ljudi i žene čekaju na red da prinesu žito na mljevenje pa u ćakuli krate vrijeme. Razgovor se vodio o svemu i svačemu, a poglavito o pressstojećoj jamatvi. Žene su, da ne dangube, prele kudilju ili plele čarape, buzavce i slično.Konji i magarad privezani sa strana zabavljali su se svojim zobnicama.

  Pred samim ulazom u mlinicu uredno bijahu poredane vreće i arari napunjeni žitom. Pogled na njih davao je dojam da je unutra vrijedno blago za koje je trebalo mnogo truda i znoja dok stigne do vrata mlinice. Tako se prema njemu i postupalo, premda se tada u nas žito sijalo više radi stočne ishrane nego radi kruha, jer krušnoga se brašna bolje kakvoće već moglo lako kupiti. Netko je odlazio i u "Vlaško" trampiti smokve, vino, rakiju ili pomidore za kojekakvo žito.

Onaj tko je imao dva tri tovara svoga žita spokojnije je mogao čekati zimu. Još uvijek se sve odvijalo po starinsku - pa se npr. žito sijalo, želo, vrlo, vijalo i mlilo kao i vjekovima do tada. Početkom šezdesetih godina tradicija je počela posustajati pred novom tehnikom - pa se i žito gonilo ili vozilo na mljevenje u mlinice s električnim pogonom u Kostanje ili U Vukasoviće.

Stare Sovuljeve mlinice opirale su se novom vremenu, ali usud propadanja i urušavanja za njih i za mnoga druga nasljeđa kao da je bio neizbježan. Stoga pamtiti te mlinice zaista je svojevrsna sreća.

            Naći se prvi put pred Sovuljevom mlinicom doima se kao da vas je netko iz obične svakodnevice prenio usred bajke. Sa strane ulaza u mlinicu izbijala su dva žlijeba kroz koja je voda, obavivši svoj posao u mlinici, mirno poskakujući izlazila van u rukavac što se kojih stotinjak metara proteže prema zapadu pa ulijeva u Cetinu.

 U mlinici, nakon što se oči priviknu na polutamu -moglo se vidjeti cijelu opremu koju je čovjek stoljećima rabio služeći se vodenim pogonom.

            Oba su mlina veselo kloparala. Iz drvenih koševa iznad mlinova lagano je curilo žito upadajući u rupu na gornjem kamenu. Tog se trenutka u jednom mlinu mlio kukuruz, a u drugom pšenica. Mlinar je užurbano poslovao oko mlinova. Čas je trebalo podesiti istjecanje žita iznad mlina, pa kontrolirati brzinu okretaja ili pak presipati brašno u vreće.

Sav taj prizor stvarao je neobičnu impresiju i budio znatiželju - kako to funkcionira?

            Voda je bila zahvaćena uzvodno, da bi onda laganim padom, tzv. jažom, bila dovedena do same mlinice. Na kraju jaže, s određene visine, voda je žljebovima padala do vodeničkih kola. Upravo ta visinska razlika davala je vodi snagu da peko vodeničkog kola pokreće mlinski kamen.

Koliko sam tada uspio zapaziti - stavljanje mlina u pogon ili njegovo zaustavljanje postizalo se ubadanjem drvenog bata u žlijeb kroz koji je voda protjecala. Nju se na taj način skretalo na "prazni hod" ili ju se puštalo na mlinski točak.

  Čovjek se još i ne pribere od dojmova iz mlinice i od svih, za njega dotada ne viđenih čuda - a vani ga čeka drugo čudo koje ga potpuno zbuni. Vani nešto sjevernije od mlinice stajale su stupe. Zaista nešto impozantno - vodeni pogon iskonske tehnologije u obradi sukna. Rudiment manufakture prije parnog stroja.

Dvije stupe kao dva orijaška čekića okrenuta prema dolje, poskakivale su u skladnom ritmu supajući sukno. Upravo su u obradi bila dva sukanca. Bože, koji prizor, koja ljepota!

            Cijeli taj pogon bio je smješten u nevelikom, udubljenom kamenom dvorištu. Na veliki vodenički točak iz u drvu izdubljenog žlijeba padala je voda na lopatice i okretala taj točak, koji je preko drvene grede kao osovine pokretao stupe. Na sukno pod stupama dotjecala je određena količina vode pa se klackanjem stupa sukno automatski okretalo te na taj način ispiralo i omekšavalo. Uokolo na žbunju i kamenju izloženi ranojesenskom suncu sušili su se već stupani sukanci.

Bijelili su se kao "snijezi" ili kao "labudovi". Moguće je neki od tih sukanaca dopao u škrinju za "dotu" koju će mlada ponijeti u novi dom.

            Tako je to bilo stoljećima. Međutim, naletom novog vremena, sukanci i kuverte (rutavice) ustuknuli su pred industrijskim dekama i jorganima, ječerme i buzavci jedva da su sačuvani i za folklor. Žito se u našem kraju prestalo sijati. Ono što je čovjek svojim umom i svojim marom stoljećima stvarao, oblikovao i usavršavao odjednom bi odbačeno, uništeno i, nažalost, zaboravljeno.

Propadoše mlinice i stupe, ne samo Sovuljeve u Studencima, nego i na drugim tokovima. Gumna su - ako koje još i postoji -  već odavno zarasla u kupinu. Tko se još sjeća stožine usred gumna, lopate i varićaka za vijanje žita, ili pak "cipca" kojim se žito na gumnu "mlatilo"?

            Možemo se složiti da napredak u tehnici i tehnologiji čini ljudski život lakšim i prihvatljivijim, ali i u tomu, da ne smijemo zaboraviti sva dobra i sva pomagala kojima je čovjk našega podneblja stoljećima osiguravao opstanak sebi i svojoj obitelji. To zaboraviti značilo bi biti nezahvalan prema precima koji su nam sva ta dobra i ljepote prenijeli u baštinu. Ujedno bi to bila nepravda prema budućim naraštajima, jer bismo ih tako lišili spoznaje o stvaralaštvu i ljepoti koju su uživali naši i njihovi preci.

Ove uspomene izražaj su potpore težnjama nekih mještana za oživljavanjem sjećanja na Sovuljeve i druge mlinice i stupe. Bilo bi, dakako, najbolje, kad bi ih se moglo rekonstruirati, ili barem sačuvati od njih ono što se sačuvati može. Možda i nije neskromno misliti o prikladnoj monografiji kojoj bi osnovni sadržaj tvorile eventualne fotografije, crteži i opisi živih svjedoka.

M. Cigin

 Zov rodnih ognjišta, 1998. br.2 (7)