Mnogo se toga događalo uz donji tok rijeke Cetine, osobito u doba jesenskih kiša, kad bi se ona od skromne i pitome planinske ljepotice prometnula u mutnu vodenu masu koja je rušila sve pred sobom. Premda ta rijeka optječe Kučiće tvoreći njegovu sjevernu granicu dugu oko šest kilometara, malo je zaselaka iz kojih ju je moguće vidjeti, jer njezin je kanjon duboko ispod sela. Iz samog se sela nije čuo ni šum njezinih voda, osim kad bi u doba velikih jesenskih kiša cijelu dolinu između Mosora, zapadnih biokovskih obronaka i omiške Dinare ispunila huka njezine podivljale stihije. Ta neobična huka dopirala je sa slapa Gubavice, s bukova ispod Kovačića Osoja, s Oblačnika ispod Koša i sa Sedrenjaka pokraj poljičkih mlinica, iz kojega je ključala mutna vodena masa. Cetina bi se tada podigla iz redovitog korita za više metara u vis, gdje je kanjon bio širi preplavila bi sedre s vrbama i drugim stablima, ušla i u neke obrađene vrtove. Čulo bi se tada u razgovorima Cetina je "od briga do briga".

            Tolika prirodna snaga prijetila je da probije "koše" kod Sovuljevih mlinica. U takvim uvjetima bilo je vrlo opasno lađom prelaziti na poljičku stranu. Tko bi tih dana morao po nekom poslu poći u Omiš, našao bi se u velikoj neprilici. U kanjonu ispod omiške Dinare tada bi se nabujala rijeka razlila preko livada te na više mjesta sve prekrila. Cesta koja tuda vodi prema Omišu vijugajući ispod visokih i strmih hridina mjestimice bi bila tako visoko prekrivena vodom, i to mutnom poput kaše, da se njezino tlo više uopće nije moglo vidjeti. Onaj koga je neki važan i neodgodiv posao tjerao na put prema Omišu bio je tada prisiljen ili probijati se tuda gazeći kroz vodu uz stalnu opasnost da skrene s tvrda tla pa potone u bujici, ili se namučiti uspinjući se preko Dinare prijevojem preko kojega se iz Podašpilja moglo stići u Borak pa sići u Grad.

  

Drama pod Medviđakom

  

            Iskusni i jaki ljudi usudili bi se otisnuti lađom i preko tako pobješnjele rijeke. Nažalost, događalo se ponekad da bi pri tom precjenili svoju snagu i vještinu pa stradali. Više puta sam čuo starije ljude pripovjedati o jednom takvom tragičnom događaju, koji se zbio davno - možda na samom početku našega stoljeća - iako su ga oni tako živo i s tolikom uzbuđenošću opisivali, kao da se tek jučer dogodio.

 

            Lađa u kojoj su se preko Cetine prevozila dva mlada čovjeka i jedna djevojka na povratku s kostanjake "brguje" (Ružarice) najednom se, zanesena u vir hirovite rijeke, prevrnula. Jedan od njih uspio se izvući iz gotovo nesvladive vodene struje koja ih je već bila odvukla nekoliko stotina metara niže, domoći se čvrsta tla. Drugima to, nažalost, nije uspjelo. Bespomoćne ih je nosila snažna bujica dolje prema vodopadu Oblačnik, u kojemu ih je čekala neizbježna smrt. Djevojku, koja nije znala plivati, brzo je progutala dubina. Onom mladiću koji se uzalud pokušavao izvući iz najjače vodene struje koja ga je vukla više manje sredinom riječnoga toka najedamput se pojavio tračak nade. Ugledao je blizu sebe u vodi granu mlade vrbe, koja je bila izrasla na jednoj tada preplavljenoj sedri. Skupio je svu snagu te se brže bolje dohvatio te grane i držeći se nje stao zapomagati: "Jeda koga do Boga! Ljudi, spasite me, ako Boga znate!" U pomoć je zvao i onaj mladi čovjek koji je isplivao, a koje je bio već toliko iscrpljen da nije mogao ni pomišljati da sam nešto poduzme za spas svoga znanca i prijatelja.

 

            Čuli to čobani, dojavili u selo, pa su mnogi dotrčali na mjesto nesreće. Donijeli su sa sobom uža. Poslali su i po konope kojima se potezalo za crkvena zvona u Kučićim i u Svinišćim. Od tih u selu nije bilo dužih i debljih. Pokušavali su ih na razne načine dobaciti do sve iznemoglijeg mladića koji se borio sa stihijom, ali nisu uspijevali. Našli su tada najhrabrijeg i najboljeg plivača, koji je bio spreman plivati do ugroženoga, ali dakako, oboružan konopom i daskom, ali mu majka, koja je s mnoštvom okupljenoga svijeta tu nalazila, u užasnuta pomišlju da će se i on utopiti, nije nikako dopuštala. Jesenski je dan bio, nažalost, prekratak. Neumoljivo se približavao suton. Činilo se da ipak još ima vremena za akciju. Kad eto ti naiđoše tmasti jesenski oblaci, prekriše nebo i nasta gotovo potpuna tama. Okupljeni su zašutjeli od strave i užasa. Čulo se samo prodorno zapomaganje nesretnog mladića koji se još uvijek držao za granu: "Ljudi, što čekate, spasite me! Nemogu više!" Povikao je tako još nekoliko puta, pa zamukao.

 

            Uto se oblaci razmakoše, a kroz njih zasinuše posljednje zrake umirućeg dana. Osvjetliše korito rijeke. Svi su pogledi u tili tren poletjeli prema mjestu gdje se nalazio topljenik, ali njega tu više nije bilo. Zrakom se prolomio tužni povik: "Pokoj mu vičnji!"   

  

Mlinice, jaže i brane na Cetini - Smrt Grge Topića

  

            Gotovo je nevjerojatno da su se naši stari usuđivali tako brzu i ćudljivu rijeku po potrebi čak i krotiti. U želji da iskoriste dio njezine prirodne snage za pokretanje mlinova i stupa, oni su uspijevali u njoj umjetno podići razinu vode, kako bi, što se ono obično u nekom prenesenom smislu kaže, a u ovom slučaju doslovno navratili "na svoj mlin" baš onoliki njezin dio, koliki im je trebao. To su postizali postavljanjem djelomičnih brana od velikih kamenja, sedre, drvlja i zemlje. Nakon toga bi kraćom ili dužom "jažom" dio rijeke tekao do mjesta s kojeg se obarao u dubinu pokrećući i okrećući mlinove i stupe. Treba naglasiti da su taj težak i opasan podvig ostvarivali oslanjajući se isključivo na vlastitu vještinu i snagu, bez pomoći strojeva ili drugih tehničkih pomagala koje nama danas za slične pothvate stoje na raspolaganju.

 

            Postaviti takve brane nisu, naravno, mogli bilo gdje nego samo ondje gdje je takvu mogućnost pružala cjelovita konfiguracija riječnoga korita i okolnoga tla. Na Cetini od Kraljevca do Omiša bile su nekoć četiri takve djelomične brane: jedna ispod Kraljevca, druga ispod Kovačića Osoja, treća ispod Pirovišća i četvrta Podmiricama. Moglo se je u svoje doba čuti od nekih starih ljudi, da su Kučićani sudjelovali i u podizanju brane pod Kraljevcem, a zatim svoj udjel, uz odgovarajuću naknadu, prepustili Slimenjanima i Pograjcima. Možda se to pričanje odnosi i na neku kasniju rekonstrukciju većih razmjera.

 

            Od dviju brana podignutih na Kučićkoj strani Cetine, gornja, s koje se voda navraćala na Kovačića mlinicu, nije bila baš na najpogodnijem mjestu, pa ju je rijeka provalila i raznijela po svoj prilici već u drugoj polovici 18. st. Na tom je mjestu ostao dio duboko ukopanog kamenja, pa je nekoć riječna struja brzajući preko preko njega i za nižeg vodostaja stvarala manje pjenušave vodopade; mi smo ih zvali "bukovi". Tu se, visoko iznad današnjega riječnog korita, još uvijek opažaju ostaci jaže i mlinice čiji je vlasnik bio Ivan Kovačić, sin Petra Kovača (+ oko g. 1770.).

 

            Druga kučićka brana, izgrađena poviše Oblačnika, koju 1500 metara niže od prve, zvala se Koši. Zahvaljujući boljoj izvedbi, tvrđem terenu od Gruna do poljiče strane, a i češćim i kvalitetnijim popravcima povremenih oštećenja, održala se sve do naših dana. Od nje se navraćala voda do Sovuljeve mlinice i stupe, a nekoć i do Tomasovića mlinice.

 

             O tomu koliko je bio težak i opasan posao u ondašnjim uvjetima podići i redovito održavati takvu branu najbolje svjedoči tragična smrt Grge Topića Pavlova. Prerano izgubljeni, život toga sposobnog i poduzetnog Kučićana koji je u ono doba vršio dužnost seoskog glavara, možda i nije bila jedina krvava cijena plaćena za te podvige. Sigurno je to da se samo o njoj prepričavanjem sačuvala uspomena. O tomu se tužnom događaju pripovjedalo sljedeće:

            Radeći sa skupinom ljudi na obnovi provaljene brane na nj se oborila velika stijena i prignječila ga. Jedva su je s njega digli. Nije teško zamisliti osjećaje žalosti i pometnje koje je ta nesreća izazvala među onima koji su s njim radili. Izvukli su ga još živa, ali mu se tu na licu mjesta nije moglo ništa pomoći. Položili su ga stoga odmah u sukanac i nosili u selo, ne bi li se gore nešto moglo poduzeti, da se obrade rane i zaustavi krvarenje. Vijest o tom žalosnom događaju stigla je u selo prije nego su njega iznijeli. Budući da se bližilo podne, njegova je žena Matija, rodom iz Šaraca, žurila noseći mu u torbi na leđima ručak. Putem je prema ondašnjem običaju nešto plela. Dok je tako prolazila kroz Tomasoviće, Križanova je žena Joza, čim ju je ugledala, zanabrajala: "Muko bodrova! Matija moja, što bi od druga tvoga. Svega sam ti ga vidila ko maloga Andriju moga!"[1]

Na to Matija, protriljena tom viješću, baci igle i pletivo u dolac i brizne u plač. Kad eto ti nose Grgu kroz Tomasoviće. Kad su tako stigli do Radića potoka, unesrećeni je gubeći i posljednje ostatke snage zamolio: "Spustite me na zemlju i dajte mi napit vode". U to ugledaju kako trčeći dolazi župnik don Ivan Božić, koji mu je tu, samo nekoliko trenutaka prije  posljednjeg izdisaja podijelio bolesničko pomazanje. Preminuo je tu na putu 4. listopada 1854.[2]

  

Mlinica Ivana Kovačića u pjesmi o Senjaninu Tadiji

  

            Pučki je pjesnik u pjesmi o Senjanu Tadiji i Zadvarcu Aliji s dosta mašte opisao Tadijino putovanje uz Cetinu od Omiša do Zadvarja. Taj se junak gore zaputio, jer se, kaže pjesma, zarekao da će opasnoga Turčina Aliju uhvatiti živa. Kad je tako putujući uz rijeku stigao do Tisnih stina, najedanput je ugledao neobičan prizor kako "tri bijele kupaju se vile", a dok je prolazio pokraj kuka Medviđaka, odozgor ga je nekakav medvjed gađao kamenom. Kad je nakon toga stigao do mlinice Ivana Kovačića, taj je mlinar misleći da stiže neki opasni pljačkaš uperio na nj pušku. Međutim, Tadija mu se javi i otkri tko je i kamo ide pa su se zatim prijateljski porazgovaraše. Tadija videći u Ivana neobično ukrašeno oružje upita ga: "Tko ti dade štuca plementita?" na što mu Ivan odvrati: ""Oteh njega travničkom dizdaru, kad su Turci Proložac napali." Na Tadijino raspitivanje o mogućnosti da se neopazice dođe do Zadvarca Alije, Ivan je odgovorio, kako on ima prijatelja Iliju Kosora, koji bi mu u tomu mogao pomoći, jer "Ile u mlin nosi pšenicu bjelicu za Aliju i njegovu dicu." I zaista Tadiji pođe za rukom Aliju živa ugrabiti, svezati i noseći ga neopažen umaći. Pjesma kaže da je, premda tako poznati junak, "tri put počinio, dok Aliju niza Dvare u Kraljevac snio".  Stavio ga je zatim u lađu, ali se Alija uspio odvezati, pograbiti veslo pa s njim zamahnuti po Tadiji, omamljena ga svezao "pa od duška na Dvare iznio".

Bez takvih čudnih susreta, zapleta i obrata, a dakako, i sretnog raspleta kojim se Tadija napokon iz sužanjstva izbavio, pjesma ne bi bila zanimljiva. Međutim, sve to više nema veze s kučićkim mlinicama (a ni sa stvarnim povijesnim događajima!), pa ovdje ispuštamo.

  

*   *   *

  

            Bilo bi lijepo, da se javi tko zna bolje pa može navesti i više i preciznijih podataka o gradnji Sovuljevih mlinica i stupe, jer ti su "pogoni" radili više stoljeća gotovo bez prekida sve do probijanja tunela kroz Mosor i navraćanja Cetine na novu hidroelektranu Zakučac, kad je nama i nekim drugim obližnjim selima ta planinska ljepotica oteta, vjerojatno zauvijek. Trebalo bi zabilježiti kojim je "partenicima" pripadala gornja, a kojim donja mlinica, kako su dijelili rad, dobit, a i brigu za održavanje i popravke. Ako možda netko ima fotografiju iz vremena prije napuštanja i rušenja tih mlinica i stupe, bilo bi je dobro objaviti u kojem od sljedećih brojeva "Zova". Tomasovića je mlinica, čini se radila do iza I. svjetskog rata. Ne bi li tko možda znao nešto i o vremenu njezine gradnje, komu je pripadala i zašto je napuštena?

 

            Ako na gornja pitanja i ne bude moguće dobiti prave odgovore, Sovuljeva će mlinica i stupa nama starijim Kučićanima ostati u živom sjećanju. Pamtit ćemo njihove skromne zgrade i naprave, a još više ljude koji su u njima radili, ljude i žene, mladiće i djevojke koji su na konjima, mazgama i magarcima dogonili žito i odgonili brašno, pod velikim platanom rastovarali i natovarali. Ostat će nam u sjećanju njihove priče, poslovice, zagonetke i šale kojima se prikraćivalo vrijeme u nerijetko dugom čekanju dok "mlivo" dođe na red. Posebno je živo bilo ljeti, kad su dječaci u plitkoj jaži učili plivati, a momci već iskusni plivači izvodili vratolomije skačući u vir s visine od 7-8 metara. Kako je sada tužno gledati tek bijedne ostatke mlinica zarasle u podivljalu šikaru tu gdje je nekoć sve vrilo od života. Najtužniji je pogled bačen na bijedni potočić koji se probija kroz Oblačnik, a tu si nekoć gledao ponosne vodopade ispod kojih su se dizali pravi oblaci raspršenih kapljica i slušao neobičnu huku koja je dopirala iz dubine riječnoga korita susrećući se sa žuborenjem tihe vode koja je brzala jažom, s muklom bukom koja je dopirala iz mlinica i s povišenim ljudskim glasovima kojima su pozdravljali, odzdravljali i povišenim glasovima razgovarali. Sad čuješ samo ptice i zimski vjetar koji razmahuje ogoljenim granama preostalih stabala, nijemih svjedoka burne prošlosti. 

 

   

 Jozo Kovačić Inin

 

  

[2] U izvještaju o Kučićanima umrlim tijekom 4. tromjeseca te godine, koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Splitu piše: Grgo Topić, glavar, sin pok. Pavla /od godina/ 45 četrdeset i pet, katulik, težak i glavar od sela, rođen u Kučići i pribiva/o/ u istim. /Roditelji:/ Pava Topić, otac; Ivanica Rogosića, mater. /Nadnevak smrti:/ na četri otonbra (4) iladuosamstopedeset i četri (1854) ubijen od stine i umra na putu. /Pregled:/ na pet (5) otonbra iladuosamstopedest i četri (1854) od komisijuna i likara od Omisa. /Pokopan:/ na sest (6) otonbra /.../ u čimatorju od župe. /Uzrok smrti:/ Ubijen od stina. Kopija prilična matici od župe od Kučića učinjena na 31 prosinca 1854. /Pečat i potpis/ Don Ivan Božić, župnik pečatim. župnik je te podatke doslovno prepisao iz matice umrlih, koja je nažalost izgorila skupa sa župskom kućom g. 1943.  (Ovu bilješku dodao don S. Kovačić). 

 

 

 

 Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)