"Svako naše malo misto ima svoje stvari". Svoje navade, običaje, mane i vrline, lokalne nazive za pojedine dijelove i td. Tako i naša župa Kučiće ima svoje predjele s posebnim imenima kao npr. Povilo, Podi, Sitnice, Miovilišće, Kunjak, Bare, Jelačevac, Mačkovac, Dočići i sl. Najistočniji dio Kučića, gdje se nalaze Vukasovići nekoć je također imao svoje ime Lušnica. Mlađe generacije Kučićana, pa i samih Vukasovića, ne znaju možda za to ime.

 

            Vukasovići se spominju među najstarijim plemenima u našoj župi. Oni su svi u to doba bili u Mačkovcu. Kada i odakle su tu došli ne može se sa sigurnošću reći. Sigurno je to da su oni u Kučićima još od predturskih vremena, dakle tu su živjeli već u srednjem vijeku. I danas postoje zidine starih kuća, gdje su nekoć obitavali. One se nalaze u šumi s lijeve strane puta koji od crkve sv. Luke vodi u Mačkovac. Također se iza kuće pok. Mate Vukasovića, zvanog Pelivankina, nalaze zidovi kuće koja je bila velikih dimenzija. Vjerojatno su je sagradili oni Vukasovići koji su se sredinom 18. st. preselili u Lušnicu, dok su boravili u Mačkovcu. Bit će da im je i kasnije služila za držanje potrebnog alata, kojim su obrađivali polje, a mogli su u nju spremiti i plodove svoga rada vino, krumpir, žito, sijeno i slično. Neke obitelji, iz Lušnice i danas imaju svoje zemlje u Mačkovcu, a neki su ih prodali

.

            Je li se uvala ispod planine s lijepim pogledom na dolinu rijeke Cetine zvala Lušnica i prije doseljenja Vukasovića iz Mačkovca, nije poznato.

Prvi doseljenik zvao se Luka. Možda je imao i nadimak Lukša, pa se njegovo novo obitavalište po njemu moglo prozvati Lukšnica, što u izgovoru pređe u Lušnica. Taj Luka se 14. studenoga 1746. oženio sa Slimena s Katom Petković (sad Tadić). Po svoj prilici Katin je otac u toj uvali imao posjed i neku kuću, što je dao kćeri za "dotu" pa se Luka priženio, došao na njezin posjed.

 

            Ta uvala bila je kao stvorena za stočarstvo, koje je tada bilo jedan od glavnih izvora privređivanja. Planina iznad kuća, a žive vode ispod kuća. Tako se npr. spominje jedan Nikola Vukasović koji bi godišnje prodao do stotine "braova" (ovnova). Osim toga kroz Lušnicu je početkom 19. st. prošao napoleonski put koji je povezivao Zadvarje s Omišem.

Taj je put od Čadila (Penšića) išao ispod Vinca, tj. malo niže kasnije austrijske, tj. današnje, ceste i izbijao na sadašnju donju Vukasovića "okuč" na mjesto zvano Podsladun. Odatle je išao ispod Pasike preko Vrila uzbrdo pravcem ispod borova na Raskršće, sve bez ijedne okuke. Ostaci toga starog puta još se vide između Radića kuća i zemlje u vlasništvu obitelji Tomasović (Šitini), iznad Dobre vode i poviše Sv. Nikole na ulazu u Omiš.

 

            Da je Vukasovićima odgovaralo tu stanovati pokazuje i činjenica da su se tijekom godina dosta napučili, pa je Lušnica bila puna čeljadi, iako su neki od njih u drugoj polovici 19. st. odselili, jedan na Raskršće (Jelonja), a drugi na ženinstvo u Biliće (Jure Nikolin). Navest ću obitelji lušničkih Vukasovića kojih se osobno sjećam iz moga djetinjstva, to znači iz godina 1955-1960.

 

- Ana (Mladuna) rođ. Bilić živjela je sama , jer su joj se djeca raselila.

- Filip pok. Ante (Bune) i ž. Ivka r. Tomasović s djecom. 

- Jure pok. Mate neoženjen i sestra Iva (Ivara) neudata.

- Marko (Markurina) pok. Brne i ž. Kata r. Vukasović s djecom, 

- Ivan (Braje) pok. Ivana i ž. Zorka r. Raboteg s djecom,

- Jozo (Jokiš) pok. Pave i ž. Ruška r. Jerčić s djecom, 

- Stipe pok. Bože (Božare) i ž. Filipa (Piluka) r. Jerčić s djecom.

- Špiro pok. Andrije i ž. Ana r. Topić, živjeli sami, jer im se sin odselio. 

- Iva (Brejanka) ud. Ante r. Jakir živjela  sama, jer joj se kći udala.

- Marin (Cindro) i ž. Matija r. Vukasović s djecom, 

- Ćiro (Ćirilo) pok. Pave (Note) i ž. Mila r. Topić s djecom,

- Grgo pok. Stipe (Čavoglave) i ž. Mara r. Kovačić s djecom, 

- Mijo (Ćuliban) pok. Tome i ž. Tona r. Buljević s djecom,

- Jaka ud. Pave (Note) r. Tomasović s djecom, 

- Marin (Kečan) pok. Stipe (Čavoglave) i ž. Ljuba r. Vukasović, koji nisu imali djece,

- Jure (Ćalun) pok. Ante (Žunin) i ž. Tomica r. Jerčić s djecom, 

- Topić Petar pok. Jakova i Kata r. Kovačić živjeli su s djecom malo zapadnije od Vukasovića. Njihovi stariji doselili su se iz Zastođa kraj Šaraca.

 

            Vukasovići su imali neku svoju podjelu na tri dijela: Kevjani, Sridnjari i Škutari.

Centar je bio na Kamenici ispred Špirine i Cindrine kuće. Tu bi se nedjeljom i blagdanom skupio cijeli komšiluk.

Bilo je tu više veselja i razonode nego danas uz radio i televiziju. Sjećam se dobro da je u mom djetinjstvu Lušnica bila puna života, puna ljudi i stoke. Neke su obitelji držale ovce, a svaka je držala po jednu ili dvije krave. Krave smo vodili na pašu u Zavode, kamo je vodio konjski put (mogao je proći konj natovaren teretom). Tim se putem dolazilo do Ržišća (gornjih Tadića). Kad bi se svakog jutra uputilo za Zavode 15-20 krava ili kad bi se one same vraćale kući, a na svakoj je bila bronza ili klapavica, to je bio pravi orkestar. Otjerati krave u Zavode značilo je na povratku kući donijeti drva, šušnja, grma ili sl.

Gotovo su svi Vukasovići imali u Zavodima obradive zemlje pa se gore u plodnoj crvenici uzgajao krumpir, raštika i sijala djetelina, a bilo je višanja i trešanja. Te su zemlje bile ograđene suhozidom, da goveda ne naprave štetu. Pojedini predjeli toga prostora od Vukasovića prtema Tadićima zvali su se: Vala, Dražine, Podograda, Njiva, Dolac, Brlog, Katurića dolac, Lazina, Doci, Lišnjak i td.

 

            Iznad Lušnice i Zavoda uzdiže se visoka planina, koja spada u lanac omiške Dinare. Ona nam je jedina zadavala jade. Naime preko zime nam je stvarala "osin" pa smo nekoliko jesenskih i zimskih mjeseci bili željni da nas sunce ogrije. Već krajem devetog i početkom desetog mjeseca sunce bi počelo uzmicati. Na pojedine kuće koje su bile više zavučene pod planinu bacilo bi svoje zadnje zrake na dan sv. Luke i to vrlo kratko. Svakim danom se sve više i više sakrivalo iza planine, a kuće su jedna po jedna ostajale bez njegova sjaja i topline. Kad su dani bili najkraći, Lušnica je bila u tami, a Prisoje ispred nje obasjano suncem.

Zato smo kao djeca skupa sa starijom čeljadi išli u Prisoje na "sunčanje". Ako se zemlje okreće, zašto se Lušnica ne okrene prema Suncu, mislili smo u svojim malim glavama. A koja je radost bila, kad bi se Sunce vraćalo! Pratili smo do čije je zemlje došlo, koje je stablo obasjalo. Kad bi se njegov sjaj pojavio na jablanovima ispod bunara, znali smo, brzo će doći na Guvno. A tu bi došlo točno 2. veljače na Gospu Kandaloru. Iako tada još ne bi obasjalo sve kuće, taj dan se smatrao prestankom zime, jer sunce je eto već pred vratima. I zato onu uzrečicu "Kao da me sunce ogrijalo", može pravo razumjeti samo onaj koji je živio u Lušnici. Ali taj naš "osin" imao je i svoju draž, pogotovo kad bi poslije snijega razvedrilo. Na maloj razdaljini dodirivala su se tada dva sasvim suprotna ugođaja. U Prisoju na suncu kao da je ljeto, jer bi snijeg brzo okopnio, a Lušnica kao da spava svoj zimskim san pokrivena bijelim plaštem. Tek kad bi okrenulo jugo, oslobodila bi se sniježnog zagrljaja.

 

            U planinu su išli ne samo Vukasovići nego i iz drugih predjela Kučića.

Kako se polje gotovo sve obrađivalo, nije bilo dovoljno sijena za stoku, pa je trebalo ići u planinu čupati travu i "maniti" grm, sići taklje za vingrad i drva za ogrjev i td. U planinu je vodilo nekoliko puteva. Iz same Lušnice išlo se uz Klanac na Bilića guvno, Tomasovića put pa se izlazilo na Drabobuju.

Sa Kosice je put vodio na Male kamenice, Velike kamenice, Puzaline pa se izlazilo na Čemrdovac. S Podograde se išlo u Škrape, Vlačicu, Staru pasiku i Grotvu. S Brloga se penjalo u Gaje, Plandišće i Rasadnik. Između našega i drugog vrha s kojeg puca prekrasan pogled na more i otoke proteže se udolina Komarevac kroz koju se može zgodno doći pješice iz Svinišća do Ržišća (Tadića) i na Slime. Komarevac ima žive vode i dosta prostora, pa su se gore ljeti gonile ovce i koze na ispašu. Tu bi blago ostalo tijekom cijelog ljeta sve do prvih snjegova, a vlasnici bi išli pogledati svoje stado svake sedmice. Ako ne bi našli sve na broju, znali su otići u susjedna sela Slime i Svinišće pa zamoliti župnike da objave s oltara, ako je netko u svom stadu opazio tuđu ovcu ili ovna neka se javi.

Ljudi koji bi u svom stadu opazili dolutalu stoku obično su se odazivali na takve pozive i stoka bi bila vraćena vlasnicima. Najesen, kad bi vlasnici dotjerali svoja stada kućama, ovce su izgledale kao počešljane i umivene od jesenskih kiša.

S našega vrha u Komarevac se silazilo s Drabobuje, s Čemrdovca i sa Zečjeg klanca iznad Zavoda.

Život se, dakle, odvijao i u Lušnici i u planini iznad nje.

 

            Vukasovići su imali svoje posjede ispod planine koje su također označili raznim imenima kao Martića Glavica, Vinac, Podvinac, Luka, Lučica, Stari uzvodi, Podsladun, Podledina, Pasika, Peruša, Navrnjive, Baravišće, Podglavica, Prisoje, Osoje, Povijska njiva, Perušin sad, Topla draga i td. Komadi zemlje su malo gdje bili tako veliki da se moglo orati. Zato se uglavnom obrađivalo ručno, tj. kopanjem.

 

            U Lušnici je narod bio uglavnom složan. Ako bi se susjedi i posvadili, brzo se to zaboravljalo i mržnja se nije nosila. Napose mi je kao djetetu jedna stvar iz moje Lušnice ostala u lijepom sjećanju. Naime dok sam bio u osnovnoj školi, a to je bilo do 1967, nikada nikoga u cijeloj Lušnici nisam čuo da je opsovao Boga ili Majku Božju. Vukasovića psovka bila je "Odnijo te Mamed!" S vremenom je, nažalost, "beštima" došla i u Lušnicu. Ponavljam, nažalost!

 

            Dok je bilo naroda, u Lušnici se pjesma čula na svakom koraku, glas zvonaca na stoci, blejanje ovaca iznad kuća ... Navečer se na "kominima" molila krunica, igralo prstenak, šalilo i smijalo.

 

             Ali vremena se mijenjaju. Neki su se Vukasovići preselili na Raskršće, a drugi su otišli na razne strane svijeta. Danas Vukasovića i njihovih potomaka ima u stranim državama: Čileu, Argentini, Australiji, Njemačkoj, Engleskoj, Bosni i Hrcegovini (Sarajevo), Crnoj Gori (Tivat) i Srbiji (Beograd). Rasuti su i po našoj Domovini: u Osijeku, Zagrebu, Zadru, Kaštelima, Splitu, Omišu i td.

            Lušnica je dala što ovdje što po svijetu dva svećenika, jednu časnu sestru, jednoga doktora nauka sveučilišnog profesora, jednu liječnicu, jednog liječnika, dva pravnika, jednu inžinjericu i ... Ako ima još nekih koji su završili visoke škole, a ja ih nisam spomenuo, neka mi oproste.

 

             Danas u Lušnici žive svega tri obitelji Vukasovića. Kroz krovove starih kužina ne diže se više dim. Komini su ugasnuli, krovovi se nakrivili, urušili ... Kameni mlin za masline već odavno se skrio u kupinu kao da ne želi gledati što se to oko njega događa. Konobe su presušile. Kuće su opustjele i onako nijeme kao da se pitaju: Kud nestade ovaj narod? Sve je zamrlo, utihnulo, nestalo ...

Lušnica polako umire. I njezino ime s njom.                                 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)