Prislonio se Mačkovac u prančioku, na ušću male terasaste doline, drage, što se kao odapeta strijela usijeca u podnožje Drabobulje. Prema predaji to je najstarije naselje u Kučićima, o čemu, donekle, svjedoče i mirine prosute uokolo. Inače, i danas u Mačkovcu možemo uočiti ruševinu koja, zacijelo, predstavlja najstariju građevinu u Kučićima izgrađenu na tri "boja" (etaže): podrum i dva tavana, ne računajući "šufit" (potkrovlje). Građena je u ruralnom mediteranskom stilu.

   Djetinjstvo nas “natputske” djece, pogotovo onih između nas koji smo u podjeli posla dobili časnu čobansku zadaću, obilježeno je različitim zgodama i nezgodama iz Mačkovca. Put u tu malu, planinom obrubljenu dolinu, doživljavali smo gotovo mistično, a često i sa zebnjom da se iza kakvog grma krije vuk. Ta zebnja i nije bila baš bez povoda, jer se u to vrijeme dešavalo da se poneki vuk oglasi s planine, a noću bi se znao spustiti u podvornice podno kuća. No, ni vukovi, ni poskoci, ni klisure na koje se oslanja, ne mogu zatamniti ljepšu stranu Mačkovca, onu kakva je bila u doba našeg djetinjstva.

         Tako, najranije i najljepše visibabe cvale su u Benkuši - malom šumarku nasuprot mačkovačkim kućama. Najranija salata dospijevala je u malim vrtlenjacima - škrapama, što su ih tamošnje žene brižno njegovale. Najmirisnije dunje sazrijevale su u Mačkovcu, a o orasima, oskorušama i drugim plodovima da i ne govorimo. Cijela draga bila je zasađena stotinama stabala trešanja i višanja. Rubovi drage optočeni su hrastovom šumom. Terasasto pjeskovito tlo obogaćeno naplavinama s planine zahvalno je uzvraćalo na trude žuljevitih težačkih ruku.

U dragi se sijala pšenica ili ječam pa se i danas tamo mogu naći gumna i pojate na kojim se vrlo žito i spremala slama. Umjesto izvora, uokolo Mačkovca moglo se nabasati na prirodne kamenice ili kamene procijepe kojima je zazidano dno i bočne strane te premazano malterom, pa bi se u taj prostor sakupljala kišnica, koja je služila za pojenje stoke ili za zalijevanje.

   Preko Mačkovca vodio je čobanski put.

Čobani iz cijelog sela tim su putem tjerali na pašu u planinu stotine ovaca. Istim putem pred kraj ljeta prolazili su ljudi u planinu maniti grm i čupati travu, da bi ih sušili za zimsku ishranu stoke. Na jesen odlazilo se u planinu kupiti šušanj, a zimi se donosilo drva za ogrijev ili taklje za vinograd. Svim tim ljudima koji su se zaputili u planinu Mačkovac je bio zadnja postaja prije nego se krivudavim i strmim stazama počnu uspinjati na planinu. Na povratku, žedni i umorni, u Mačkovcu su nalazili prvu okrjepu, bilo u čaši vina, vode, čašici rakije i sl. Tu se moglo podvezati poderanu obuću, zamijeniti pokidano uže, ugrijati se uz ognjište i osušiti, ukoliko bi ih u planini zatekla kiša.

        Tamošnji ljudi bili su uvijek dobronamjerni i susretljivi, po čemu posebno pamtimo staru Peru, Anu, Lucu, Pavu Perina i druge. Dvorište pok. Pere bilo je uvijek otvoreno za putnika i namjernika. Dovoljno o tome govori primjer da bi Pera ljeti, gotovo svakodnevno, zorom poranila na Slapovicu donijeti "vučiju" hladne vode kako bi napojila sve one što se žedni i umorni vraćaju s planine.

        Pera je na nas čobane pazila kao rođena mater. Planina se ispred njene kuće vidjela kao na dlanu pa bi nas ona pratila pogledom pazeći da ne zalutamo, upućivala nas i dozivala na koju stranu treba krenuti tako da smo zahvaljujući njenom “navođenju” lakše pronalazili stado, a i skratili smo tumaranje po planini.

        Jednom je zgodom stariji brat tjerao ovce ispod Dubovice. Bila je nedjelja ujutro, oko devet sati. Odjednom odnekud se sjurio vuk. Nasta strka. Bježe ovce, bježi Mate, a vuk za njima. Pera je prva i u tren shvatila što se zbiva. Digla je graju, ona i susjedi, što je odvratilo vuka pa se povukao natrag u planinu. Na račun tog događaja poslije je don Rade Terzić, tadašnji župnik u Kučićima, spjevao prigodnu pjesmicu kojoj je završni stih bio: “Nasta vriska, nasta huka, Bježi Mate, eto vuka!”.

        Živeći sudbinu surovosti i pitomosti svog prirodnog okruženja, ljudi u Mačkovcu mjerili su se i mirili s onim što su im, uz njihov trud, Bog i priroda podarili. Takav je bio i pok. Pave Perin. Čestit domaćin, vrijedan težak, blag i dobroćudan. Jednom je zgodom autor ovih redaka, čuvajući ovce, naišao na kunu zlaticu uhvaćenu u gvožđa. Bijaše mu žao životinje pa ju je pustio na slobodu. Kasnije se ispostavilo da je gvožđa zapeo Pave, a kad je saznao što se desilo s njegovim ulovom, nije se ljutio ni psovao - samo je kratko i mirno prokomentirao: “O nebice ti”.

        Znali su ljudi tamo biti i duhoviti, po čemu naročito pamtimo Matu Pelivankova, koji je radio u Dugom Ratu. U to vrijeme, nakon obilnih kiša, Cetina bi često preplavila put u livadama prema Omišu. Slučaj je htio da je dugorački kamion “fap” koji je prevozio radnike na posao, zbog visoke vode skrenuo s ceste i naslonio se na jedno stablo u drvoredu kod tunela. Situacija i nije bila baš ugodna. No, Mate je i u najtežim trenucima znao biti duhovit. Uhvatio se rukama za gornji "aranj" i stao zapomagati: “Ajme meni, majko moja, di ostavi mladost svoju!” - premda je tada imao oko 65 godina za leđima. To je bilo dovoljno da se neugodna situacija u kojoj su se radnici našli, zahvaljujući Mati, pretvori u zabavu.

    Vremenom je Mačkovac jednim dijelom iselio ili izumro, ali na sreću ne potpuno pa se i danas tamo može čuti dječja graja. Osim toga, Mačkovac nije više na kraju svijeta.  

 
M. Cigin

   
Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)