( Uz 65. obljetnicu rođenja, 40. svećeničkog ređenja, 20. preminuća ) 

        Pretposljednjeg dana mjeseca ožujka ove godine navršilo se točno 20 godina od smrti našeg mještanina don Ante Tomasovića, sljedećega 13. srpnja navršava se 40 godina od njegova svećeničkog ređenja i 3. kolovoza od svečanosti njegove mlade mise.

 

        Don Antina prerana smrt duboko je potresla sve one koji su ga poznavali, poštivali i voljeli, a to su bili svi ondašnji odrasli Kučićani. I ne samo oni. Svima nam je ostao u živom sjećanju. Međutim, godine brzo prolaze. Svi polako starimo i odlazimo, a s nama i uspomene na tolike dobre i drage ljude s kojima smo rasli, susretali se, živjeli.

 Psalam kaže: "Čovjek raste i cvate kao cvijetak na njivi. Jutrom cvate, a uvečer već ga nestaje.

Ne pamti ga više ni mjesto njegovo." Zato je dobro o onima koji nikako ne bi smjeli biti zaboravljeni nešto napisati, "neka se znade", rekli bi naši stari glagoljaši. rekli Tako se uspomena na njih na najbolji način prenosi na nova pokoljenja.

  

Školovanje

  

        Don Ante je rođen u Kučićima na Blagovijest 25. ožujka 1933. kao šesto i namlađe dijete težaka, drvodjelca i pučkog "likara" Joze Tomasovića i njegove žene Ane r. Topić. Krstio ga je već sutradan tadašnji župnik don Marko Luetić.

Osnovnu školu pohađao je u ratnim godinama 1940-1946. Nakon šestog razreda osnovne škole završenog u rodnom selu upisao se u sjemenišnu klasičnu gimnaziju na kojoj je g. 1954. završio osmi razred s ispitom zrelosti.

Bile su to godine, kad se nije bilo baš jednostavno odlučiti za sjemenište i svećenički poziv. Sjemeništarci i njihovi roditelji morali su biti spremni na kojekakve pritiske sa strane komunističkih vlasti, izravne i neizravne.

Unatoč tomu Ante je nakon mature bez oklijevanja započeo bogoslovni studij. Za čas ga je morao prekinuti, jer je, premda premršav i slabunjav, pozvan u vojsku. Međutim, od tamo su ga ipak brzo vratili natrag.

Prve dvije godine bogoslovije završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu, a zatim, nakon što su spomenute vlasti zabranile rad obaju splitskih sjemeništa, gimnazijskoga i bogoslovnoga, studij je nastavio u đakovačkoj bogosloviji.

Tako je i sv. red đakonata primio skupa sa svojim kolegama iz đakovačke bogoslovije 18. svibnja 1958. u župnoj crkvi sv. Stjepana kralja u Slavonskom Brodu po rukama đakovačkog biskupa mons. Stjepana Bauerleina.

  

Svećenik

  

        U poratnim su godinama sve hrvatske biskupije, pa i splitsko-makarska, patile od nestašice svećenika, jer su mnogi od njih bili ubijeni tijekom II. svijetkog rata, mnogi bačeni u tamnice u poratnim godinama.

Crkva je prolazila kroz razdoblje teških kušnji, pa i otvorenog progona, ali uz Božju pomoć nije klonula duhom ni poklekla pred nasilnim komunističkim režimom.

Nastojalo se i Kučićane na razne načine ustrašiti, pa i strpavanjem ondašnjega našeg župnika don Rade u zatvor, ali se nismo dali nego još revnije hrlili na sv. misu, sv. sakramente, a djeca na vjeronauk.

U doba kad je don Ante završavao bogoslovne nauke nepokolebivost Katoličke crkve u hrvatskom narodu i njezinu otpornu snagu posebno su simbolizirali tada zatočeni zagrebački nadbiskup sluga Božji kardinal Stepinac i dva dalmatinska biskupa šibenski dr. Ćiro Banić i splitsko-makarski dr. Frane Franić.

 

        Fizički napadaj na onda posve mladog i neustrašivog biskupa Franića bio je organiziran, među ostalim, i u Omišu.

Daleko teže od fizičkih udaraca koje je dobio po raznim mjestima od nahuškane rulje i žestokih napadaja po novinama pogodio ga je gubitak sjemeništa, ali velika mu je utjeha bila to što je većina splitskih sjemeništaraca i bogoslova unatoč svemu ustrajala u odluci da postanu svećenici te su potražili utočište u drugim sjemeništima i bogoslovijama od Dubrovnika, Zadra, Pazina, do Zagreba i Đakova. Bili su kadri izdržati i ponekad gotovo nemoguće pritiske koji su vršeni na njih u vrijeme otsluženja vojničkog roka povezane s tolikim zamkama koje im je po kasarnama od Surdulice do Leskovca postavljao zloglasni KOS. Stoga nije teško zamisliti koliku je utjehu i radost biskupu Franiću i cijeloj našoj biskupiji donio obred ređenja šestorice mladih svećenika obavljen 13. srpnja 1958. u onda najvećoj splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, kad je zaredio među ostalima i našega don Antu.

 

        Svi se stariji Kučićani zacijelo dobro sjećaju don Antina mladomisničkog slavlja. Prvu je sv. misu služio 3. kolovoza 1958. u obiteljskoj kapeli Gospe Lurdske.

Te godine se upravo slavile 100. obljetnica lurdskih ukazanja, a ujedno se navršavalo 50 godina otkad je don Antin djed Ante prirodnu špilju na svojoj zemlji preuredio u malo lurdsko svetište.

Prigodnu propovijed održao je nezaboravni don Marko Stanić, nekadašnji sjemenišni odgojitelj, a tada, nakon zatvaranja spomenutih crkvenih zavoda i škola, župnik u Krstaticama. Kao da sad gledamo i slušamo tog nezaboravnog svećenika, bez pridržaja predanog Bogu i svom narodu (u ratu je ostao bez ikoga i bez ičega svoga), kako sa solarića stare kuće podignute uz kapelu govori svečanu propovijed, svu satkanu od stihova za tu prigodu pomno odabranih iz pjesničkih zbirki nekolicine hrvatskih svećenika pjesnika.

Veselje mnoštva okupljenih vjernika, uglavnom iz našega sela, bilo je neopisivo, to više što već nitko od tada živućih nije pamtio neko mladomisničko slavlje u Kučićima (don Antin ujac don Grgo Topić (+ 1956) slavio je mladu misu davne godine 1897. ne u Kučićima nego u Gospinu svetištu u Loretu!). To smo slavlje doživjeli i kao veliko ohrabrenje i poticaj da i dalje budemo neustrašivo vjerni, jer će pobjeda sigurno biti Božja i onih koji se čvrsto njega drže.

 

        Mladomisnika nije pokolebala ni teška nezgoda, koja je u danima iza mlade mise zadesila njegova oca, kad je ispao iz kola, koja je svom brzinom povukao nečim poplašeni konj. Samo Bog zna, zašto je trebala i ta žrtva. 

  

Neretvanski župnik

  

        Don Ante je unaprijed bio svjestan činjenice da i njega u svećeničkom radu čekaju trud i žrtva, ali i to da upravo to donosi mir i radost drugima i njemu. Sjećam se, kao da je to jučer bilo, kad smo pred kapelom zajedno čitali dekret kojim je imenovan upraviteljem župe Dobranje-Bijeli Vir. Nitko od nas nije imao pojma gdje je i kakvo je to mjesto.

Znali smo samo da je u, za ondašnje naše pojmove, dalekom neretvanskom kraju.

 

        Počeo je tu svoju prvu svećeničku službu 1. listopada 1958. i to kao beskućnik, jer vlasti su tamošnju župnu kuću bile pretvorile u školu. Nastanio se u prvi čas u susjednoj župi Vidonje kod tamošnjega župnika pok. don Tomislava Karamana pa svakodnevno dolazio za mise, vjeronauk, pohađanje bolesnika i sve ostalo.

 Nakon nekoliko mjeseci uselio se u tek uređeni i još vlažni privatni stan koji su u Bijelom Viru jedva uspjeli unajmiti tamošnji crkovinari. Od tada mu je pomagala najprije sestra Marija, a zatim starija sestra Roža, koja ga je pratila od tada pa sve do smrti kao pravi anđeo čuvar i najvjernija suradnica u kući i u župi.

 

        Kad sam kao bogoslov odlučio ljeti g. 1963. poći u Vidonje na mladu misu moga kolege don Stanka Vrnoge na tu moju odluku presudno je utjecala želja da napokon posjetim moga rođaka bjelovirskog župnika don Antu.

Nisam tada mogao ni slutiti, da ću već sljedeće godine i sam postati neretvanskim župnikom, doduše u mjestu koje se nalazi na suprotnoj desnoj strani rijeke Neretve, prilično udaljeno od Metkovića i Bijelog Vira.

Unatoč tomu što sam se iz svojih Borovaca do Metkovića i Bijelog Vira morao prebacivati kamionima, ponekad i pješačeći, rado sam rođaku dolazio u posjet, dok on nije g. 1966. premješten na otok Šoltu.

Tako sam dobro upoznao i njegovu župu i njegov rad i teškoće s kojima se susretao, posebno stambene, jer se s vremenom morao iseliti iz spomenute privatne kuće u neku još skromniju kuću smještenu iznad jezerca (vira), koju je župa kupila i nešto preuredila.

 Išao sam jednom s njim u sprovodu do groblja koje se nalazilo visoko u planini Žaba uz župsku crkvu Male Gospe u selu Dobranje, odakle se glavnina stanovništva već početkom 20. stoljeća spustila u neretvansku dolinu i osnovala novo naselje Bijeli Vir.

U Bijelom je Viru bila tada samo mala kapelica Gospe Lurdske, puna vlage.

Don Ante je svake druge nedjelje i na sve glavne blagdane, po starom običaju, vršio župske obrede u Dobranjama, bez obzira na to je li bilo lijepo ili ružno vrijeme, vjetar ili kiša, iako je do gore trebalo pješačiti gotovo dva sata pa natrag oko sat i po.

 S vremenom je uspio nabaviti mopedić, ali on mu je služio samo za put do Metkovića i Vidonja i do koje druge obližnje župe, kad je tamo morao poći s poslom, a u brdo se moglo samo pješke i na konju, kojeg nije imao.

  

Don Ante na Šolti

  

        Nakon osam godina života u vrlo nezgodnim uvjetima i napornog rada u neretvanskom kraju don Ante je s veseljem primio vijest da je premješten za upravitelja župe Grohote na otoku Šolti. Novu je službu preuzeo 1. rujna 1966. Ta je župa za razliku od prethodne bila sva na okupu. Imala je novu veliku crkvu i prostranu župnu kuću. Svećeničkog posla nije ni tu nedostajalo, ali je ipak mogao, što se ono kaže, lakše disati. Međutim to je vrijedilo samo za prvu godinu. Od 13. svibnja 1967. pa do g. 16. svibnja 1970. dobio je na brigu i susjednu župu Srednje Selo, a zatim je isto tako posluživao znatno udaljeniju šoltansku župu Gornje Selo s filijalom Stomorska. T

ada mu je, da mogne na sve stići, biskupija nabavila polovno auto ("fiću"). Nekoć su na Šolti djelovala četiri svećenika, a tada, zbog sve većeg iseljavanja, ostavljena su samo dva. Kad je taj drugi morao koju godinu provesti u zatvoru zbog optužbe da je podcjenio partizanske borce, don Ante je neko vrijeme ostao tamo sam (samo za nedjelje i blagdane poslali bi mu u pomoć nekoga od nas iz Splita).

 

        Onako tiha, skromna i radišna vjernici su ga odlično primili i zavoljeli.

Proživio je tu tako devet godina. Uz marljivo i savjesno obavljanje redovitih svećeničkih dužnosti kroz to je vrijeme u grohotskoj i Gornjeselskoj crkvi preuredio oltare prema propisima II. vatikanskog koncila, nastojao što bolje održavati sve crkve i kapele.

 Posebnu je brigu posvećivao siromasima. U Grohotama je u tim pothvatima imao izvrsne suradnice u maloj skupini pobožnih djevojaka i žena odgojenih u predratnom katoličkom pokretu.

  

Posljednja životna postaja u Grabovcu

  

        Službu grabovačkog župnika don Ante je preuzeo 1. rujna 1975. Rado je prihvatio i tu promjenu.

Premda je u novoj župi zatekao crkvu i kuću prilično zapuštene, nije se morao zbog toga obeshrabriti, jer Grabovčani su ga lijepo primili i jedva dočekali prijedlog da se krene u obnovu i duhovnu i materijalnu.

Najprije su se dali na pothvat da pod njegovim vodstvom obnove crkvu. Poslovi su lijepo krenuli. Pravili su se nacrti i za nadogradnju župne kuće, jer tadašnja je bila prizemnica puna vlage. Svećenici iz susjednih župa dočekali su don Antu kao pravi kolege i prijatelji. Sve u svemu izgledi su bili najbolji. Tko je mogao slutitit da za ostvarenje planova ne će imati vremena.

 

        Kraj njegova zemaljskog putovanja došao je iznenada. Neizlječiva bolest obavila je svoje potajice.

Bio je uvijek mršav, ali vrlo izdržljiv. Činilo se da mu se zdravlje u napornom radu učvrstilo.

U nepunih 20 godina svećeničkog djelovanja, uza sav trud, a u prvim godinama i loše uvjete stanovanja i izloženost vremenskim nepogodama, nije nikad ni od gripe zalegao.

Dok se pred Božićne blagdane 15. XII. 1977. nalazio s nekoliko drugih svećenika imotskog dekanata u Ričicama radi ipovijedanja, osjetio je najedanput neizdržive bolove. U ambulanti u Imotskom nisu mu mogli pomoći.

 U splitskoj bolnici snimak je pokazao da su njegovi bubrezi puni kamenaca i gotovo sasvim propali. Uputili su ga na operaciju u zagrebačku kliniku Rebro. U pokušaju da mu spase život liječnici su poduzeli više zahvata.

Nakon prve operacije obaljene u prvoj polovici mjeseca siječnja osjećao se dobro, ali se zatim pojavila kriza koju nije mogao prevladati. Nakon druge operacije opet je nastupilo prividno poboljšanje, a zatim je u tjednu u kojem se te godine slavio spomen Isusove muke i don Ante mogao samo ponoviti riječi koje je Spasitelj izgovorio na Kalvariji: "Svršeno je!"

Pokušaj da se nešto promjeni trećom operacijom nije donio poboljšanja. Preminuo je u bolnici na Rebru u četvrtak 30. ožujka.

 

        Na njegovu sprovodu u Kučićima u subotu 1. travnja okupilo se mnoštvo naroda. Došli su i don Antini bivši župljani iz svih mjesta u kojima je djelovao. Sv. misu zadušnicu koja je služena pred kapelom gospe Lurdske, gdje je 20 godina prije toga bila mlada misa, koncelebriralo je stotinjak svećenika na čelu s nadbiskupom mons. Franićem.

 Nakon mise kratkim se govorima s njim oprostilo osam svećenika. Potpisani je govoreći u ime rodbine i mještana ponovio riječi koje je često ponavljao već spomenuti nezaboravni odgojitelj splitskih sjemeništaraca don Marko Stanić (preminuo u Solinu mjesec dana prije don Ante!), da su naši pokojnici, koji pobožno preminu "na boljemu" pa ne trebamo žaliti njih, nego smo žalosni zbog toga što osjećamo kao da smo mi ostali bez njih, a toliko su nam značili. Međutim, taj naš osjećaj ne izražava pravu stvarnost, jer oni su nam i dalje blizu, dapače još bliže nego prije, iako na posve drugi način.

 

         Završavajući ovaj prigodni spomen, preporučio bih don Anti da moli za naše selo i župu i općenito za našu Crkvu i narod, posebno da iz našeg kraja i mjesta opet netko veselo i odvažno pođe istim putem kojim je on išao. Iz našega sela uvijek je bio po koji svećenik, a nas nekoliko živućih već starimo. U svim se vremenima, pa i ovom našem, isplati poći za Isusom, jer u njegovoj se službi dobiva i kad se po ljudsku gubi, dobiva za mnoge, za Crkvu i narod u cjelini.          

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)