Ivan Srdanović pok. Grge, nama starijima poznatiji pod nadimkom Keko, premda ničin nije posebno zadužio povijest, pa ni povijest našega sela, mišljenja smo da predstavlja osobu čiji osebujni stil ponašanja i mudroslovlje ipak vrijedi zabilježiti.

            Keko je rođen negdje u predzadnjoj dekadi prošloga stoljeća,[1] a umro u veljači 1961. godine. Za života, dok ga je snaga služila, trgovao je stokom i bavio se mesarstvom. Njegovo shvaćanje tržišta i privrženost njemu svojstvenim načelima o poštenju učinili su to da nije nikad postao uspješan trgovac. Svoj smisao red izražavao je izrekom: "Mali, mora biti sve pod špingul".[2]

            Onom tko ga nije bolje poznavao ostavljao je dojam bohema, propalog pjesnika ili pak neku drugu vrstu umjetničke duše. I zaista, njegove mudre izreke popraćene prigodnim tonom, koji je opet bio produkt trenutnog raspoloženja, a sve to prestavljeno njegovom markantnom figurom - visok, guste sijede kose, kapa s frontinom nakrivljena na desnu stranu, cigareta (škilja) klatila bi se u desnom uglu usana - i nije se mogao steći drugi dojam doli da se radi o bjelosvjetskom čovjeku, respektabilnom sugovorniku (kad je bio od volje) i nadsve, dragom susjedu.

            Nosio se, Keko, kao, uostalom, i mnogi drugi ljudi u njegovo vrijeme, s raznim nevoljama. Oskudno imanje, nedostatak bilo kakvog kapitala za trgovinu, a svrh svega kojekakve zabrane, trošarine, racije na trgovce i sl. prisiljavale su ga da prigodno "o svecu" kriomice trguje ponekim telčićem, bravčićem, janjčićem, prodajući meso pod tada znamenitom "Kekinom murvom". Grana od murve, jedan maras i šćilet[3] predstavljali su cijeli mesarski inventar kojim je Keko raspolagao. No, u njegovu čistoću nije trebalo sumnjati. Poznato je npr. njegovo gotovo ritualno čišćenje ešale[4] pod murvom.

            Nosio se Keko, kako rekosmo, s mnogim nevoljama, a jedna od njih koja je pogađala ne samo Keku nego i cijeli tadašnji puk, bila je zabrana trgovanja u privatnom aranžmanu i to što su tadašnje vlasti nametale ideju kolektivizacije. To je Keku dvostruko pogodilo. S jedne strane onemogućivalo mu je kakvu-takvu trgovinu, a to znači i egzistenciju, a s druge strane ideja kolektivizacije i zatiranja obrtništva duboko se protivila Kekinom shvaćanju prava i sloboda, pogotovo slobode trgovanja. Koliko je on bio pogođen takvim zabranama svjedoči o ova pjesma koju mu je prigodno spjevala Drine Dešina:

O moj Keko, stari beže,

               Tebe ovaj zakon veže, 

Da ti nesmiš trgovati,

Ni kozliće kupovati,  

Već ti, Keko, stara diko, 

Pazi koze, srči mliko.

            O Kekinu mudroslovlju moglo bi se mnogo pisati. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera.

            Jednog ljetnog dana u Kučićima, točnije u Srdanovića, poslom je boravio vozač Šibenske luke, neki Aco. U dokolici Aco šetao pa nabasao pod Kekinu murvu. Mi "mulci" koji smo se okupili oko Keke u hladovini znatiželjno smo promatrali, kako će ovaj susret proteći. I doista vrijedilo je to doživjeti. Aco, kad je došao pod murvu, pozdravio je Keku sa "zdravo druže". Keko uopće nije reagirao, ostao je miran, premda je, bar nama, bilo jasno da je njegov mir prividan. Čekali smo daljnji slijed zbivanja. Aco je, valjda da bi "zadržao situaciju pod kontrolom" izvadio cigarete, pripalio je. Keku nije mogao ponuditi jer on je već, u prepoznatlivom stilu, držao cigaretu u desnom kraju usana. Nakon što je otpuhnuo prvi dim, Aco pola u šali, a pola u zbilji upita Keku: "Jel bre, barba, a koje si ti vere?". Premda zatečen ovim pitanjem, Keko se nije dao zbuniti. Sačuvao je osobni mir i dostojanstvo. Lagano je podigao pogled prema došljaku, zaškiljio na jedno oko, jezikom prebacio cigaretu iz jednoga u drugi kut usana te došljaku tiho odgovorio: "Mali moj, svak za se travu pase." Tim je susret završen, a Keko za nas izišao kao apsolutni pobjednik.

            Inače na takva zadirkivanja ili druge nepodopštine, Keko nije trošio mnogo riječi. Najčešće bi drugoj, "zadirkivačkoj", strani uputio kratku i nedvosmislenu poruku: Mali moj, imaš dva puta - oćeš Bogu, oćeš đavlu". To je bila jasna poruka - onom kome je upućena - da je na krivom putu i da se još može vratiti na pravi.

            Nije Keko trpio ćakule i ogovaranja. Jednom se nedaleko njegove kuće slučajno zateklo pet-šest žena i ćakula je tu. To je u Keku unijelo nemir pa, kad je naišao jedan od nas, on pokaže rukom u pravcu "ženskog parlamenta" uz vrlo kratki komentar: "Vidi, mali moj, ne može to na dobro završit!"

            Jasnoća Kekine poruke nije nikad dolazila u pitanje. Jedne srijede, pazarnoga dana u Imotskom, Keko je po obavljenom poslu marendao u tamošnjoj gostionici. Kad mu je konobarica naplatila račun, koji mu se činio visokim, kratko joj je priopćio: "Čuješ, mala, ovi pjat možeš slobodno razbit". - "Zašto, barba?" zabezeknuto će konobarica. - "Zato šta ti ja iz njega ne ću više ist!" odgovori Keko stavljajući joj time do znanja da je gostiona skupa i da on u nju ne će više zalaziti.

            Drugom zgodom Keko je pod murvom derao brava. Bio je ljut, brontulavao sebi u bradu. Očito nije dobro pogodio brava na pazaru, jer mesarsko je pravilo da se zarada postiže na pazaru, a ne na trupini.[5]

U takvoj atmosferi jedan od naših starijih, htijući se našaliti s Kekom, upita ga: "Barba Ive, pošto meso?" Keko se na to okrenuo i ljutito odgovorio: Eto, ijada dlaka!" Time je za nas sve postalo jasno.

            Jednog zubatog popodneva pri koncu 1960. godine među kućama, pojatama, vrtlima prostrujao glas: "Umro Keko". Glas je grebao uho kao što dim grize oči, ali bio je stvaran. Keko je otišao tiho i skromno kao što je i živio.[6]

Za života on je za nas "mulce" bio institucija, a nakon smrti prihvaćen je kao legenda koju uvijek oživljavamo kad se nađemo na rodnim ognjištima.

[6] Umro je 28. prosinca 1960., a njegova žena Kate 10. veljače 1960., dakle deset mjeseci prije njega.

M. Cigin