Pričao djed o doživljaju njegova djeda   

     Nekoć se noćno vrijeme mjerilo glasanjem pijetlova ili za vedrih noći po položaju zvijezda. Život i opstanak ovisili su o plodovima zemlje. Kupovalo se samo sol i šećer. Polje je obrađivano ručno. “Sivac” je, kako je “cetinski mlinar”nazivao magarca, bio prijevozno sredstvo lakših tereta. Omrsalj je blago, perad, ovca, svinje, a rjeđe goveda. Budno se pazilo na vremenske pogode i nepogode. U to je doba živio Jakov sa svojom brojnom obitelji.

Sigurnost ukućana vidno se osjećala u kući Jakova. Nisu ni zapažali vrijednost njegove riječi koju su besprijekorno izvršavali poput pčela radilica u košnici.

Njegov stariji sin bio je momak stasit, plećat, mišićav, žuljevitih ruku. Plavih očiju, orlovskog nosa i crne kose. Očeva desna ruka.

Jednoga proljetnog jutra, u cik zore, u jeku proljetnih radova kriomice se ušuljao u kuću.  “Kraljević” se  spustio na ležaj što je tiše mogao da ne zaškripi. Nije se lijepo ni ispružio već je zahrkao.
Zvijezde su izgubile svoj sjaj, istok je zarudio. Ukućani sposobni za rad bili su na nogama. Otac u štali nadgleda blago, majka u kužini priprema zajutrak, ostali pritežu obuću i pripremaju poljsko oruđe, a “Kraljević” još hrče. Pričekao Jakov ne bi li se sin probudio. (Imao je pravilo ne buditi pospanca). Poslije je održao pouku, a ponekad i ukor. Sunce poskočilo, susjedovi radnici odavno u vinogradu. Posla na pretek, a ”Kraljević” još spava. Prekipjelo Jakovu. Pođe u spavaonicu. Približio se sinu i ustuknuo od neugodnog mirisa odjeće i nepodnošljivog zadaha. Spavao je u odjeći i obući. Proveo je noć sa svojim vršnjacima bez znanja ukućana u zagušljivoj krčmi.

“Diži se!” odlučno će otac. Sin se trže i sjede na ležaj. U glavi mu se pušilo, nije ni oca prepoznao. Psovku koju je slušao u krčmi osuđivao je, opominjući psovače. U tili čas poput jeke odjeknu i iz njegovih usta psovka.
Otac problijedi, ustuknu još dva koraka nazad. Sin otvori oči, prepozna oca, pocrvenje. Uprli poglede jedan u drugoga s neobjašnjenim razmišljanjima. Nakon kraće šutnje zapovjedi:  ”Odmah kuratu na ispovijed!”

Nije bilo druge. Sin namoči oči vodom, popravi odjeću i šutke ode. Na putu do župnika teško je bilo sresti se s poznatima. Nije mogao izbjeći.

Svećenika je našao ispred kuće, pozdravio ga s ”Hvaljen Isus i Marija!”. - “Navijeke budi hvaljen. Koja te sreća nosi?”- ”Poslao me otac da me ispovjedite.” - ”Što si sagriješio?”upita župnik. “Kraljević” mu ispovjedi. Župnik ga povede na manju uzvisinu i pokaza: ”Gledaj ono je pleme psovača. Idi i pazi dobro, ako oni dožive dobro, živi i ti bez moralne krivnje. Reci ocu da sam te ispovjedio.”

Vratio se kući žurno i zamišljen. Obukao radno odijelo. Uzeo motiku, a da nije okusio zajutrak. Pridružo se bez riječi kopačima u vinogradu.

Sutradan naveče poslije zahvale Bogu Jakov će blago:  ”Kako je bilo kod kurata?” Ispričao je pojedinosti. Otac zabrani prepričavanje o ovome.

Sedamdesetak godina kasnije skupila se čeljad oko velikog komina. Starac sjedeći na uobičajenom mjestu daje upute kako treba živjeti, a zatim produži usmenu oporuku. Odmorivši se od dugog govora prisjeti se oca i izvanredne ispovijedi, pouke i čitanja mrtvina. Poslijednji od ovog plemena (. . . ?. . . ). Izvadi lulu iz usta pa uze bukaru vina. Učini grimasu osmijeha te naglasi: ”Zapamtite kako “Kraljević” umire.

Čuo se bolni uzdisaj i vidjele suze. Iste noći je umro.

Jakov i danas ima svojih imenjaka u muškoj i ženskoj lozi, pra-pra unučadi.

                                                                       

Kučićki tesar

Zov rodnih ognjišta, 1997. br.1 (4)