U prošlomu broju našega župskog lista doneseni su osnovni podaci najprije o sestrama milosrdnicama općenito, a zatim o životu i djelu č. s. Silencijarije Vukasović (usp. Tri naše milosrdne sestre sv. Vinka paulskoga, Zov rodnih ognjišta, II, 1996, br. 2 str. 19-21). Prikaz života i rada dviju rođenih sestara č. s. Epifanije i č. s. Bartole Raboteg, članica te zaslužne redovničke zajednice, nije mogao ući u taj božićni broj zbog kratkoće prostora, pa ga, kako je i obećano,  donosimo u ovomu.  

SESTRA EPIFANIJA RABOTEG

  

            Č. s. Epifanija, krsnim imenom Danica, rođena je u Kučićima 16. ožujka 1910. u skromnoj težačkoj obitelji Marka Rabotega i Ane r. Srdanović. Ta je obitelj bila jedna od onih, kakvih je nekoć u u našim selima bilo mnogo - dao Bog da ih bude i ubuduće! - u kojima se na prvo mjesto stavljalo poštenje,  marljiv i ustrajan rad, međusobno poštivanje, vjeru, pobožnost, molitvu, susretljivost prema svima. Takve su obitelji bile najbolja škola životne radosti, altruizma, stjecanja pravih vrednota, postojanosti u dobru i napokon izdržljivosti u teškoćama.  Zato su se i sestra Epifanija i njezina rođena sestra č. s. Bartola tako dobro snalazile u redovničkom zvanju i u bolničarskom pozivu.

 

Danica je, poput sestre Silencijarije Vukasović, stupila u redovničku družbu sestara milosrdnica kao zrela djevojka. Kad je 25. svibnja 1934. primljena za kandidaticu u matičnu kuću te družbe u Frankopanskoj ulici u Zagrebu upravo je bila navršila 24. godinu života. Nakon godine provedene u kandidaturi i druge pripravne godine za redovničko zvanje položila je prve redovničke zavjete. Taj je svečani obred obavljen na blagdan Uznesenja Marijina na nebo (Velike Gospe) 15. kolovoza 1936. U skladu s uredbama svoje družbe vječne je zavjete položila tri godine nakon toga, opet na blagdan Velike Gospe 15. VIII. 1939.

  

            Cijeli radni vijek provela je u radu s bolesnicima. Prve četiri godine (1936-1940) radila je u banovinskoj bolnici u Petrovgradu (do 1918. Veliki Bečkerek, danas Zrenjanin u Banatu),[1]a zatim u sestarskoj bolnici u Zagrebu (tzv. Vinogradska), gdje je ujedno završila bolničarsku školu. U toj velikoj bolnici koju su sestre milosrdnice - stotine i stotine njih - podigle svojim trudom na korist Zagreba i cijele Hrvatske ostala je osam godina (9. IX. 1940. - 2. X. 1948. ), tj. cijelo vrijeme drugoga svjetskog rata i tri najteže poratne godine. Odluku komunističkih vlasti kojom je ta velika bolnica njima oteta doživjela je, dakako, kao teški udarac. Zatim je dočekala i dane u kojima su spomenute vlasti časne sestre bolničarke otpuštale s posla,  jednu za drugom, ne obazirući se na molbe i proteste mnogih liječnika.

 

            Nakon otpuštanja s posla i kraćega čekanja u središnjem samostanu u Zagrebu primljena je sa skupinom svojih susestara, tako prognanih iz Hrvatske, na rad u općinsku bolnicu u Šapcu u Srbiji, gdje je radila sljedećih osamnaest godina,  odnosno do umirovljenja g. 1966. Bolnica je bila daleko od tamošnje male katoličke crkve, a ipak su ona i ostale časne bolničarke svako jutro prije zore odlazile na svetu misu, a onda natrag na posao. Nešto im je bilo lakše kad su se zatim nastanile u blizini crkve. Od tada su se još bolje mogle brinuti za tu skromnu crkvu i pomagati župljanima. Malobrojni šabački katolici doživljavali su već i samu njihovu nazočnost, a pogotovo tako primjeran život i djelovanje u bolnici i župi kao veliku utjehu, ohrabrenje i potporu. Međutim one su brzo stekle i veliko poštovanmje tamošnjih pravoslavaca, posebno liječnika i ostaloga bolničkog osoblja.

 

            Rad sestre Epifanije, savjestan, pun radosnoga predanja i milosrdne ljubavi,  bio je zapažen i cijenjen kao izvanredan i u Zagrebu,  gdje ju je glasoviti profesor dr. Šercer, specijalista za uho, grlo i nos, bio izabrao za instrumentalku kod operacija, i u Šapcu, odakle su nakon njezina odlaska u mirovinu i povratka u rodni kraj opetovano stizali izrazi priznanja i zahvalnosti. Kad je neki liječnik iz Šapca bio zadužen da uputi u rad novootvorenu bolnicu u Trebinju, nije zaboravio tražiti da se primi na posao nekoliko sestara milosrdnica iz Splita s molbom da s njima dođe i barem neko kraće vrijeme ostane sestra Epifanija, koja se tada nalazila u Kučićima. Ona se toj molbi odazvala. Sve to očituje, koliko je bila cijenjena i koliko je njezina plemenita ljubav bila evanđeoski široka.

  

            Kao umirovljenica, premda je već bila prilično narušena zdravlja, nije počivala. S odobrenjem svojih poglavarica i viših crkvenih vlasti šest je godina (1966-1972) boravila u rodnomu mjestu njegujući staricu majku i ujedno pomažući mnogim drugim bolesnicima da se što prije oporave. Nakon toga je nešto manje od deset mjeseci bila članica kuće sestara milosrdnica u Pitvama na otoku Hvaru (24. IX. 1972. - 1. VII. 1973.),  a zatim opet u dva navrata na bolovanju kod rodne kuće (1. VII. 1973. - 10. I. 1974. i 17. 3. 1974. - 1. IV. 1975.). Tako je u Kučićima boravila svega skupa oko sedam i po godina.

 

            Posljednje godine zemaljskog života provela je u provincijalnoj kući sestara milosrdnica u Splitu. Tu je, iako već stara i iscrpljena, tijekom petnaestak godina (prvi put kratko od 10. I. do 17. III. 1974., a drugi put od 1. IV. 1975. do g. 1990) požrtvovno i s veseljem dvorila bolesne susestre. Časne sestre toga samostana pišući o njoj prigodom njezine smrti spomenule su među ostalim i to da se vrlo rado "u svakodnevnom životu služila mudrim narodnim izrekama po kojima će", kaže se tu, "sigurno ostati u trajnom sjećanju mnogim sestrama. Dodale su tomu da je "imala i neki osobiti smisao za narodni humor čime je u zajednicu unosila svoju karakterističnu vedrinu" te zatim posebno naglasile: "U svim časovima života molitva je bila njezin glavni oslonac i potpora, kako zajednička, tako i osobna. Rado je molila Put križa, razne molitve iz našeg sestrinskog molitvenika, ali i druge molitve i pobožne uzdahe koje je imala ispisane na svetim sličicama". 

 

            Preminula je 4. lipnja 1991., a sutradan 5. lipnja 1991. nakon svete mise zadušnice održane u samostanskoj kapeli i sprovodnih obreda na splitskomu groblju Lovrinac sahranjena u tamošnjoj grobnici milosrdnih sestara. Potpisani se u ime rodbine i svih Kučićana prije ukopa od nje oprostio slijedećim riječima: 

  

            Braćo i sestre, pokojnoj č. s. Epifaniji priredila je dirljiv oproštaj njezina redovnička zajednica milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga, već jutros u njihovu samostanu, i sada ovdje; oproštaj jednostavan, a pun ljudskog i kršćanskog poštovanja,  prožet vjerom i pobožnošću. Dužni smo se i mi njezini sumještani, dalja i bliža rodbina,  od nje oprostiti pa makar samo s nekoliko riječi. Činimo to s tugom, ali i s ponosom.  S tugom, jer težak je rastanak, premda samo privremeni, s tako dobrom i dragom osobom. U isto vrijeme s ponosom,  jer to je osoba koja je uvijek i svagdje bila na čast najprije našoj sv. katoličkoj vjeri i Crkvi, našemu hrvatskomu narodu, svojoj sestarskoj družbi, a posebno svojoj rodbini i našemu selu.

           Bog svako ljudsko biće stvara iz ljubavi i za ljubav, i to ljubav pravu, veliku,  bez granica. Svaki pravi kršćanin/kršćanka zna da je njegov osnovni poziv biti u ovomu svijetu svjedok i prenositelj/prenositeljica te božanske iskre nesebične ljubavi koja usrećuje i vodi u vječnu radost. Svatko to treba biti na svoj vlastiti način. Pokojne časna sestra Epifanija vršila je taj poziv i dovršila s izvrsnim uspjehom (...)

 

            Prevario se tko je pomislio da je ona odlaskom u samostan darovana, doduše,   Bogu i Crkvi, bolesnima i nevoljnima, ali izgubljena za svoje najbliže u rodnoj kući i selu. Sestra je Epifanija ostala sa svojima uvijek živo povezana, najprije u teškim ratnim i poratnim godinama preko molitve i žrtve, a zatim neočekivano i svojom povremenom nazočnošću i djelotvornom ljubavlju i to u vrijeme kad je i sama počela ozbiljnije pobolijevati, posebno nakon što je stupila u mirovinu. Bog se zaista ne da nadmašiti u velikodušnosti. Što se netko potpunije njemu daruje, to ga on učini većim blagoslovom za sve, posebno za roditelje i ostale bliže. Sam Bog znade, koliko je ona dobra učinila bolesnicima u svomu rodnom selu, pa i u susjednom selu Svinišće u vrijeme svojih kraćih bolovanja, godišnjih odmora i napokon kao umirovljenica brinući se tijekom više godina za bolesnu majku. Na svaki poziv, bez obzira na vremenske prilike i vlastito zdravlje odlazila je davati injekcije bolesnicima po selu, a neke je pokretnije zbrinjavala primajući ih kod svoje rodne kuće kao u nekoj ambulanti. Bolesnike i nemoćnike liječio je možda više njezin životni optimizam poduprt živom vjerom i pretočen u jednostavne riječi ohrabrenja. Ona im je na taj način kao malo tko znala vraćati vedrinu i nadu u u razumljivoj zabrinutosti za tjelesno zdravlje.

Nakon što je imala veliku utjehu, da je starici majci baš ona mogla zaklopiti umorne oči te da je bila svjedokom njezina pobožna preminuća, vratila se u svoj samostan. U tomu velikomu splitskom samostanu brinula se s istom ljubavlju za one susestre koje su bile starije i bolesnije od nje sve dok su joj to sile dopuštale. Uz to je u slobodno vrijeme tijekom više godina svakodnevno odlazila pružiti pomoć dvjema nepokretnim bolesnicama u gradu koje nisu imale nikoga svoga. Sve je to radila posve dobrovoljno. Poglavarice je naprosto nisu od toga mogle odvratiti sve dok pred Božić g.  1989. nije i sama klonula. Od tada su njezine susestre primjerenom njegom njoj uzvraćale ljubav za ljubav.

  

            U ovakvim slučajevima uvijek se pitamo, otkuda tolika snaga krhkomu ludskom tijelu i osjetljivoj duši? Otkuda toliki optimizam ovoj časnoj sestri usprkos teškim udarcima koje je doživjela, osobito onima koje su joj zadali prerani gubitci najprije brata Nedjeljka koji je stradao u ratnom vihoru, zatim prerano preminule mlađe sestre č. s. Bartole i napokon svim starijim Kučićanima nezaboravnoga brata Milana, koji nas je onako iznenada ostavio? Odgovor je nama vjernicima od prve poznat. Tolika snaga dolazila joj je od Boga, izvora svake utjehe i jakosti. S tim vrelom snage i radosti nju je živo povezivao dar velike vjere zalijevane molitvom i žrtvom.

 

            Draga sestro Epifanijo, molila si za sve nas, posebno za svećenike. Znamo da ćeš to činiti i u nebu. Hvala Ti! Mi koji još ostajemo ovdje sjećat ćemo se Tebe u svojim molitvama. Neka ti Bog bude nagrada veoma velika. Počivaj u miru!

 

  

SESTRA BARTOLA RABOTEG

  

            Mlađa kćerka Marka Rabotega i Ane r. Srdanović, rođena u Kučićima 15.  srpnja 1912., krsnim imenom Šima, odlučila je također kao zrela djevojka poći stopama svoje starije sestre Danice č. s. Epifanije. Odgojena u duhu kršćanske pobožnosti bila se upisala u Djevojačko društvo presv. Srca Isusova, osnovano u našemu selu. U želji da se potpunije preda Bogu u redovničkomu životu i radu došla je u matičnu kuću časnih sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je primljena za kandidaticu 15. srpnja 1936., točno na svoj 24. rođendan, a mjesec dana prije nego joj je starija sestra položila prve zavjete. Ona je obukla redovničko odijelo na blagdan Velike Gospe 1937. započinjući pripravnu godinu, tzv. novicijat. Na isti blagdan g. 1937. položila je prve redovničke zavjete, a vječne opet na taj blagdan g. 1941.

 Nakon prvih zavjeta radila je jednu godinu njegujući starce, a zatim cijelo vrijeme kao bolničarka u osječkoj bolnici, od g. 1938. pa sve do pred sam odlazak u vječnost. U Osijeku joj je poglavaricom tijekom prvih dviju godina bila naša č.  s. Silencijarija Vukasović, o čijim smo sposobnostima i vrlinama mogli čitati u prošlomu broju našega lista, a koju je ona u svemu vjerno nasljedovala.  

            U kratkom prikazu života i rada sestre Bartole objavljenom u Vjesniku družbe sestara milosrdnica prigodom njezine smrti g. 1960. među ostalim piše: 

 

            "(...) Kao mlađa sestra morala je biti ne samo bolničarka već i čistačica. Svoj naporan i neugodan posao sladila bi si pjevanjem pobožnih pjesmica i uvijek je bila dobre volje (...). Čudili se, kako može pjevati usred napora i teškoća, a ona reče:   'Kad se radi uz Isusa i za Isusa, zar može biti teško?' Nikada ne bi pošla spavati, a da ne bi prije toga pogledala svoje bolesnike i osvjedočila se, da je sve u redu i na mjestu. Zatim bi pošla u kapelicu i dugo se zadržala u molitvi. Nikoga nije pustila u vječnost bez svetih sakramenata. Često ju je stajalo to velikih neprilika, izlagala se poteškoćama i opasnostima, ali duša prije svega ... Umirući bolesnici bila joj je najveća briga.

             Svako su je jutro bolesnici veselo dočekivali (...). Sestra Bartola imala je mnogo duhovne zalihe pa je mogla dijeliti u obilju i drugima. Bolesnici su lakše podnosili svoje boli i bili su zahvalni. Kad bi ozdravili rado bi se navraćali k njoj da joj ponovno zahvale za dobrotu i plemenitost (...).    Evo nekoliko rečenica iz usta njezinih pacijenata: 'Bila nam je kao majka. Evo dobila sam, meni ne treba - često se čulo, kad bi ona dobila štogod za svoju okrepu.  Drugom opet: Evo nosi, pokrijepi se, imam ja dosta. I tako bi dijelila, dijelila, i bila je sretna.'  

            Kod teških bolesnika bilo je za nju radno vrijeme bez ograničenja. Njezina norma je bila: od ranog jutra do kasno uvečer. Imala je na brizi i odjelni inventar.  Da ga sačuva, morala je često žrtvovati svoje slobodno vrijeme (...). "

S tim što su napisale njezine sestre podudara se i ono što su pripovijedali neki Kučićani i Svinišćani nastanjeni u Osijeku, koji su morali tamo poći na bolničko liječenje.  Jedna časna sestra koja je s njom radila u bolnici, upitana čak 24 godine nakon smrti sestre Bartole, je li ju poznavala, odgovorila je: "Kako je ne bih poznavala. To je bila izvanredna sestra. Ljudi je u Osijeku i sada sa zahvalnošću spominju."

 

             Ona je neumorno radila sve dok podmukla i opasna bolest nije sasvim svladala njezin organizam. Osjećala je duže vremena boli i opažala da slabi, "ali ona je radila, radila, žurila se da bude sve u redu oko bolesnika, dok se je za svoju bolest slabo brinula, niti je o njoj kome kazivala", naglašava se u spomenutomu prikazu. Tek kad više nije mogla naprijed, otkrila je svoju bolest drugima.  Liječnici su ustanovili tumor, pa rak. Lijeka nije bilo. Njezine su se susestre nadale, da će možda ipak ozdraviti, jer bila je tek navršila 48. godinu. Činilo se da bi joj možda moglo pomoći kraće bolovanje provedeno u rodnom karju. Došla tako po posljednji put u Kučiće, ali bilo je sve gore. Primila je sv. pomazanje, predala se u Božje ruke te krenula u Zagreb, ali. više nije pristajala na duge pretrage i operaciju. Bilo bi i onako sve uzalud. Tamo je u matičnomu samostanu provela kao bolesnica samo 18 dana (9. - 27. veljače 1960.), zbog novog pogoršanja opet primila sv. bolesničko pomazanje i sv. pričest kao popudbinu te 27. veljače 1960. smireno usnula u Gospodinu. Tijelo joj je sahranjeno na povelikom polju sestarskoga groblja na zagrebačkom Mirogoju.

 

            Nju su Kučićani malo viđali. Dolazila je tek nekoliko puta na godišnji odmor. U to vrijeme je i ona rado pomagala našim bolesnicima. Pred smrt je, eto, iznenada došla još jednom, kao na oproštaj. Po naravi je bila tiša i povučenija nego sestra Epifanija, ali jednako požrtvovna i radosna u službi Bogu i ljudima.

 

                                                         * * *       

            Tri milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga iz naše župe, dvije rođenjem,  djetinjstvom i mladenaštvom, a treća najbližim podrijetlom, nije tako mnogo za tu uglednu i vrlo brojnu družba s kućom maticom u Zagrebu, jer ta je družba poznata po velikom broju pobožnih, marljivih i požrtvovnih sestara, posebno bolničarki. Opravdan razlog našega ponosa je to, što su se č. s. Silencijarija,  Epifanija i Bartola ubrojile među najizvrsnije. Živjele su i djelovale kao da je sv.  Vinko tu redovničku zajednicu osnovao baš za njih. Sestre Silencijarija i Bartola preminule su dosta davno, obje iste 1960. godine. Zemaljski ostaci prve od njih počivaju na zemunskom groblju, druge na zagrebačkom Mirogoju, a treće č. s.  Epifanije, koja nam je uostalom i za zemaljskog života bila najbliža, na splitskom Lovrincu. 

 

            O rastanku sa sestrom Epifanijom još nešto. Imao sam sreću posjetiti je,  kad je bila već na umoru i tako se od nje još žive tiho oprostiti. Njezine poglavarice pozvale su me opet odmah nakon preminuća. Kad sam došao bila je na odru u jednoj prostoriji pokraj ulaza u samostan okružena časnim sestrama koje su tiho molile za njezin pokoj. Pogled mi se zaustavio na staračkom licu pokojnice s kojega je nestalo svih bora - znakova godina, ali još više truda i napora. To je lice poprimilo neobičnu ljepotu i sjaj. Činilo mi se kao da gledam Božji čudesni znak kojim je htio pokazati da prava dobrota sja i nakon smrti, da se odražava i smrtnom tijelu, što je tek mali odbljesak slave koje takve duše uživaju s njim u nebu.

 

            Ovaj kratki spomen na tri sestre milosrdnice iz Kučića možda je najzgodnije završiti stihovima uklesanim na spomeniku koji stoji usred velikoga polja zasađena cvijećem ispod kojega počivaju kosti mnoštva sestara milosrdnica čekajući glas anđeoske trublje:

  "TO JE POLJE UZORANO / I SJEMENOM ZASIJANO / U DAN ŽETVE POLJE OVO / BIT ĆE POLJE LILJANOVO / JER SU NAŠE SESTRE MILE / DJEVIČANSKE DUŠE BILE."  

                                   

[1]U toj je bolnici tada radilo još drugih 20 sestara milosrdnica (usp. K. DRAGANOVI], Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939, str. 499). U Petrov gradu je tada živjelo 16.686 katolika, najviše Madžara i Njemaca, ali i Hrvata (usp. ondje str. 397).