Sjećanje na Badnjak godine Gospodnje davne 1938. g.

 Badnjak poslije podne. Ćaća se uhvatio starih kubura. Čisti, lašti, proba kokote, nateže vuka, isprobava kapsule, je su li vlažni. Započinje punjenje s lumbardašem. Napuni obje kubure i objesi ih o čavao na gredi. Pitam ga: “Ćako, zašto ih puniš? Kad ćemo pucati?” - “Večeras, sinko. Davat ćemo tunju za jabuku! Bit ćeš sa mnom. Vidjet ćeš. Vodit će te brat Grgo.”          

  Meni u glavi samo jedno: kubure, pucanje i tunja za jabuku (a kako mi ćaća reče, “Može i dvi za jednu”). Tunje, jabuke; tunje, jabuke, može i dvi za jednu, ali tek poslije večere. Došlo i vrime večere. Najprije se prekrstimo. Ćaća predmoli, zapali trojicu. Počne večera. U pola večere ćaća umoči komadić kruha u bukaru da s vinom ugasi trojicu. “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, pojede onaj komadić kruha pa počinje nazdravljanje bukarom sa starijega na mlađega.          

  Tek nakon večere ćaća pošalje brata Grgu u konobu po kubure. Meni dade sviću garbitaču i popnemo se na Glavicu povrh kuće. Čim smo došli, ćaća raširi noge, stavi ruke na usta, namjesti ih poput lijevka i zaviče iza svega glasa: “O-o-o Ma-a-ate Bo--ži-ću, evo ti tu-u-nja za ja-bu-ku” pa opali iz kubure. Prasak, dim i još veća tišina. Samo se osjećao miris “lumbardaša”.            

 Ćaća stavi ruku na uho i osluškiva, hoće li se Mate Božić oglasiti. U to se u tihoj noći, bez mjeseca, začuje iz daljine glas koji je čudno treperio u mrtvoj tišini gluhe noći: “O-o-o-o-o- Marko-o-o To-pi-ću Ko-va-ču-u, evo ti dvi jabuke za tvoju tunju.” Pojavi se bljesak, pa prasak, dvaput zaredom. Tako je Mate vratio dvije za jednu. Kroz to vrijeme naše su kubure već bile ponovno pune. Opet poziv Mati Božiću: “O-o-o-o Ma-te-e-e Bo-ži-ću-u-u, evo ti milo za drago” i opale obje kubure.  

Tako je dijalog s Matom Božićem u badnjoj noći bio završen. Slijedio je poziv Anti Radiću, “Sultanu”. Na isti način ponudi mu tunju za jabuku. On odvraća iz Radića: “O Marko Topiću, pali gvozdaču, evo ti tri za jednu.” Zato su ga i zvali “Sultan”, jer je imao više kubura i pušaka nego car Sultan.            

 Posljednji poziv upućen je Marku Radiću. On na ćaćinu tunju za jabuku uzvraća: “Primam tvoju tunju, a po jabuku dođi kod Radića masline. Ta je maslina bila na pola puta između Radića i Topića.         

    Silazimo s pola i idemo na dogovoreno mjesto, kod masline. S Topića strane moj ćaća s kuburom, brat Grgo s kuburom, Stipe i sin mu Ilija, stric Pile, Pere Ante Perina i ne znam koji su još bili. Od Radića strane Marko s bukarom dvoručkom najboljega iz svoje konobe, Ikan Radić, sin mu Ante, Ante Radić “Sultan”, sin mu Vinko. Sastajemo se. Čestitamo jedan drugomu Badnju večer ljubeći se. Tu se nazdravljalo, pjevalo i pucalo, dok se Ikan nije sjetio da je kasna ura pa zapjevao:

“Sad idemo svojoj kući Porođenje Božje čekajući”. Tada se raziđosmo.           

 Eto ta je jednostavnost, spontanost, iskrenost, raspoloženje u kojemu se odrasli ponašaju kao djeca bez sustezanja i licemjerja, dolazi mi na pamet sada kad je sve to davna uspomena (od sudionika u životu smo Ante Radić Ikanov, Ilija i ja) pa kažem u sebi: Blažena stara dobra vremena ! 

Kučiće, Advenat 1996.

Bože Kovačev 

Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)