Kad mi je slučajno dospio u ruke prvi broj lista župe sv. Luke u Kučićima “Zov rodnih ognjišta” i kad sam vidio na naslovnoj stranici sliku nove župske crkve, rekao sam samom sebi: “Moraš i ti nešto napisati za ovaj list!” Ako ti šutiš, kamenje govori. Kamenje ove nove crkve koje je orošeno znojem Kučićana koji su sami, bez ičije pomoći, svojim radom, svojim vlastitim sredstvima, podigli ovaj Božji hram. 
            

Gradnju te crkve pripremao je župnik don Rade Terzić podržavajući plamen vjere u Kučićanima, odgajajući mlado pokoljenje uzornim vjeronaukom i napokon dobivanjem lokacije, što je u ono doba bio pravi podvig, kako je on lijepo prikazao u svojim uspomenama objavljenim u spomenutom prvom broju župskoga lista. Pokojni župnik don Špirko Vuković zapalio je u srcima Kučićana ljubav spremnu na svaku žrtvu da se djelo započne i uspješno dovrši. Kada sam g. 1968. kao njegov nasljednik došao za župnika u Kučiće, crkva je bila već pokrivena, ali trebalo je dovršiti untrašnjost: oltar, pod, namještaj, klupe, zatvore, urediti prostor oko crkve koji je bio veoma težak. Osim toga trebalo je dovršiti zvonik, postaviti sat i naručiti još jedno zvono. 
         

Moram priznati da sam bio primljen sa stanovitim nepovjerenjem. Sumnjali su da će se uspješno dovršiti ono što je don Špirko započeo, ali, kad sam imao prvu sv. misu kao novi župnik, spoznali su da sam došao s čistom nakanom, spreman i sam, ne tražeći svoje interese, na svaku žrtvu, da se Božji hram dovrši. Odmah smo pogodili sa zidarima iz Imotskih Poljica dovršenje zvonika.            Nastao je problem s obzirom na uređenje unutrašnjosti. Komisija u kojoj je bio i sam ondašnji biskup Franić s pomoćnim biskupom Gugićem zaključila je da nutrina crkve s crvenim letvicama ne odgovara ambijentu te crkve. Međutim, novac je za to već bio utrošen. Trebalo je rušiti što je već bilo postavljeno, a to je stvaralo mučno raspoloženje, ali budući da su Kučićani u međuvremenu dobili povjerenje u mene, kriza je prevladana. 
         

Sve je bilo dovršeno tijekom dviju godina te je nova župska crkva Tijela i Krvi Kristove svečano posvećena 5. srpnja 1970. Nakon toga su dovršene kamene stube kojima je crkva dobila svečaniji pristup od Doma. Međutim tada je nastao novi problem. Cementna ploča na krovu raspukla se i prve nedjelje nakon toga za vrijeme sv. mise vjernicima je u crkvi gotovo trebao kišobran. Moralo se žurno, prije zime, izolirati krov. Taj posao izvršilo je jedno poduzeće iz Zagreba. Sve je to iziskivalo mnogo novaca. Odakle novac? Stizao je samo od vjernika Kučićana! Čitao sam svake nedjelje s oltara imena onih koji su davali svoj doprinos. Mnogi su tada radili u inozemstvu. Svi su, kad bi došli Kući, smatrali svojom obvezom pomoći dovršenje crkve. Tako je sve uspješno privedeno kraju.  
         

 Kad je crkva bila sasvim dovršena i uređena, počeli smo s gradnjom novoga groblja. Sve zidove oko crkve, stepenice i novo groblje gradio je Ante Vukasović zvani Sekul. Često se događalo da sam mu ja malovanio. Možda sam u tomu i pretjerao. Nisam bio sposoban za toliki fizički rad, pa mi se problem s očima pogoršao te sam g. 1977. morao napustiti Kučiće. Kad sam se opraštao s Kučićanima na mojoj posljednjoj župskoj misi, dajući im svoj blagoslov, blagoslovio sam svaku kap znoja, što sam dao za izgradnju i dovršenje nove crkve, pa i svoj oslabljeni vid.  
         

Naš sadašnji papa Ivan Pavao II. često govori o sebedarju. Svećenički život, a i svaki drugi kršćanski život, dobiva svoj smisao kroz to sebedarje. Posebna mi je radost bila, kad bih u Omišu susretao mladiće iz Kučića u uniformi hrvatske vojske. Stoga mi je i jedan od najdražih pozdrava bio, kad mi je došao ovdje u Makarsku jedan franjevac i rekao: “Nosim ti pozdrav od jednog časnika hrvatske vojske sa zadarskog bojišta.” Bio je to Čedo Sovulj zvani Kenedy. Jednako mi je bilo drago, kad sam ga poslije susreo sa sinčićem u naručju. Posebno volim te mlade ljude koji su se znali boriti za slobodu svoje domovine, ali se bore i za njezinu budućnost. Nada budućnosti su djeca. Treba nam hrabrih mladića koji spremno staju na obranu slobode, ali i onih koji će hrabro prihvaćati život, a tko hoće život mora prihvaćati i obveze koje život traži. U protivnom gubi smisao i pravo na život.
       

Htio bih na koncu reći samo još jednu opasku. Običaj je da se postavi spomen ploča i prigodom obnove neke crkve. Crkva Tijela i Krvi Kristove u Kučićima je nova, pa mislim da bi trebalo negdje postaviti spomen-ploču s natpisom u kojem bi bilo naznačeno vrijeme njezine gradnje i dan svečane posvete.  
                                             

Vaš bivši župnik don Mate Stanić   

Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)