Koncem mjeseca studenoga ove 1996. godine u Zagrebu je proslavljena 150. obljetnica postojanja i rada kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" koja se nalazi usred hrvatskoga glavnog grada, u Vinogradskoj ulici. U istomu mjesecu prošle godine 1995. slavila se 150. obljetnica dolaska milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga u Hrvatsku i postojanja hrvatskoga ogranka te zaslužne redovničke zajednice, najbrojnije u nas. Ta je obljetnica proslavljena skromno i radosno, kako se i priliči, u svim njihovim samostanima. Vrhunac te proslave bilo je njihovo skupno hodočašće u Rim.         

    Nalazeći se slučajno tih dana u Rimu sudjelovao sam u onom dijelu proslave koji je u nedjelju 12. studenoga 1995. održan u tamošnjoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Za vrijeme svečane sv. mise posebno sam molio za dvije pokojne milosrdne sestara sv. Vinka koje je dalo naše selo Kučiće, čs. Epifaniju i č. s. Bartolu. Njih sam dobro poznavao i neobično cijenio. Njima sam u molitvi pridružio č. s. Silencijariju Vukasović, koja je rođena u Omišu, ali su joj i otac i majka bili Kučićani. Sve tri su se u velikom zboru od više tisuća bijelih sestara sv. Vinka, koje su tijekom tih 150 godina svojom dobrotom ublažavale patnje nebrojenih bolesnika i pomagale da se opet dokopaju zdravlja, posebno odlikovale. U tomu svečanom času zaželio sam napisati nešto o njima u našemu župskom listu koji je upravo tada bio pokrenut. Sada, nakon što sam iz središnjega arhiva njihove družbe u Zagrebu dobio osnovne podatke o njihovu redovničkom životu i radu, ispunjavam tu želju u nadi da će to Kučićane zanimati te da će njihov primjer svima nama biti poticaj na dobro. 

Sestre milosrdnice          

     "Bijele sestre", kako ih se u nas ponekad pučki nazivalo, ustanovio je sv. Vinko Paulski u Francuskoj. Najprije je osnovao bratovštinu pobožnih žena koje su se od g. 1617. brinule za siromašne i zapuštene bolesnike. Zatim je sv. Luiza de Marillac, na njegov poticaj, g. 1634. ustanovila družbu časnih sestara koje su polagale posebni zavjet da će se sasvim posvetiti službi siromašnih i bolesnih. Tu novu i tada neobičnu redovničku zajednicu odobrio je g. 1654. papa Inocent X. Nazvana je imenom "kćeri "milosrdne ljubavi". Odatle im naziv "milosrdnice" i "milosrdne sestre". Družba se iz Francuske malo po malo širila među katolicima po cijelomu svijetu.            

 U Hrvatsku su došle g. 1845. na poziv zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika. Uz njegovu obilatu pomoć podigle su u Zagrebu samostan i crkvu. Sljedeće godine (1846.) otvorile su u tom samostanu bolnicu za koju su do konca 19. st. u Vinogradskoj ulici sagradile posebne zgrade s crkvom Srca Isusova. Ta je njihova bolnica bila tada najmodernija i najbolja u ovom dijelu Europe. Odatle su stigle i u druge hrvatske gradove te preuzele službu u mnogim bolnicama, a u nekim su mjestima otvorile i vodile uzorne odgojno-školske zavode, od dječjih vrtića do učitečljske škole i gimnazije. Svoju veliku bolnicu imale su i u Zemunu, malo manju od zagrebačke.           

 Komunističke vlasti su nakon II. svjetskog rata oduzele sve njihove bolnice i škole, da bi zatim i same časne sestre koje su radile u bolnicama na području Hrvatske tijekom godina 1948. i 1949. redom otpuštali s posla bez obzira na činjenicu da su one taj posao obavljale vrlo savjesno.[1]

Te su prognanice tada objeručke primile bolnice u Crnoj Gori i Srbiji, gdje su sve do nedavnih političkih previranja bile od sviju cijenjene i poštivane.
 

Sestra Silencijarija Vukasović            

 "Tko ne pozna glasovitu starješicu iz Zemuna?" Tim riječima počinje vijest o smrti sestre Silencijarije i opis njezina života i rada u službenom glasilu Družbe milosrdnih sestara sv. Vinka iz g. 1960. Zaista tada je među oko tisuću i petstotina hrvatskih sestara njezine družbe teško bilo naći neku koja ne bi bila za nju čula. Čuli su za nju i mnogi Kučićani, ako ne drugačije, onda preko onih naših suseljana koji su živjeli u gradu Zemunu u ono doba dok je ona kao starješica upravljala tamošnjom bolnicom.            

 Da je časna sestra Silencijarija znala za Kučiće, rodno selo svojih roditelja, pa prema tomu i mjesto vlastitog podrijetla, da je njoj bio poznat nadimak obitelji iz koje je potekao njezin otac, svjedoči zgoda o kojoj pripovijeda Vere udovica pok. Vlade Sovulja. Vere je preko svojih ujaca u jeku II. svjetskog rata dospjela u Zemun, gdje se je kao mlada djevojka zaposlila baš u sestarskoj bolnici i tako često susretala s tamošnjom č. s. Starješicom. Jednom zgodom je, onako umorna od posla, i ne misleći tko je sluša, zapjevala pjesmu koju su Kučićanke običavale ponekad pjevati hodajući po planini za ovcama. Ta je pjesma sadržajem bila povezana baš s pastirskim mukama i nevoljama, a u njoj su dolazile i riječi "Pelivankova štacija". Čula to sestra Silencijarija i stala moliti Veru, neka još jedamput ponovi. Ali mladoj djevojci, kad je shvatila o čemu se radi, zapela riječ u grlu, jer znala je da je časna starješica, koja je upravljala cijelom velikom bolnicom, baš Pelivankova roda, pa joj bilo strašno neugodno. Međutim ona ju je i dalje uporno molila želeći čuti baš te riječi, koje su je poslije toliko godina najedamput tako živo podsjetile na daleki zavičaj i na oca koji je samo koju godinu prije toga umro (+ 8. 4. 1940) u njoj tada dalekom Omišu, a da ga ona, koja je otrla posljednju suzu tolikim umirućima, nije mogla, u ondašnjim prilikama, ni pohoditi, ni do groba ispratiti.                

 Otac časne sestre Silencijarije zvao se Jure. Bio je sin Dujma Vukasovića. Potekao je iz kuće koja je po babi Baluši (Kata r. Balić iz Podašpilja!) nazvana Balušića kućom. Kučićanima će biti jasnije, ako se reče, da je Jure bio rođeni stric Mate Pelivankova, kojega smo mi stariji dobro poznavali kao siromašnoga težaka i skrajnje poštenog čovjeka, koji sigurno nije nikad nikoga ucvilio.             Siromašni su težaci u 19. stoljeću najviše posla nalazili u bogatih vinogradara na Braču. Tako je i Jure više godina boravio u Supetru kao nadničar, pa su stoga pred njegovo vjenčanje s Ivkom Srdanović Grginom (Kekinom polusestrom) napovijedi čitane u Kučićima i u Supetru. Vjenčali su se 4. 3. 1889. u Omišu, gdje su se i nastanili. Od petero njihove djece dvije su kćeri (Ruže i Ane) i jedan sin (Ivan) umrli u ranom djetinjstvu, a odrasli su samo Marija (r. 1. 2. 1892) i Duje (r. 16. 2. 1899). Duje se oženio i nastanio u Tivtu u Boki, a Marija je stupila u samostan te kao redovnica dobila ime sestra Silencijarija. Majka im je umrla mlada od tuberkulore (11. 7. 1901.), pa se otac kao udovac vjenčao s Ivanicom Bulić, udovicom iz Tugara s kojom nije imao djece.        

     Marija je kao zrela djevojka stupila u družbu milosrdnih sestara u Zagrebu 16. listopada 1912. Redovničko odijelo obukla je 2. veljače 1914, a prve zavjete položila 2. veljače 1915. U međuvremenu je završila bolničarsku školu, pa je odmah započela bolničarsku službu u ogulinskoj bolnici (već sutradan nakon polaganja zavjeta, tj. 3. II. 1915!). Zatim je 16. kolovoza 1923. poslana u Osijek, gdje je radila kao bolničarka i samostanska starješica. Tu je ostala 17 godina, a onda je radila kao starješica i bolničarka u sestarskoj bolnicj u Zemunu od 1. studenoga 1940. do 12. listopada 1953, dakle u najtežim ratnim i poratnim godinama. U Zemunu je ostala i nakon toga vršeći službu samostanke ekonome i savjetnice sve do g. 1959, kad je teško obolila. Umrla je baš na blagdan omiškoga zaštitnika sv. Ivana Nepomuka 16. svibnja 1960.           

  U spomenutom sestarskom Vjesniku prigodom njezine smrti naglašeno je: "Bila je rođena glavarica, rođena ekonoma. Bila je odlučna, nepopustljiva, ali i razborita. Te je osebine donijela već u samostan. Poglavari su je rado namještali tamo gdje je mogla te svoje sposobnosti upotrijebiti i razvijati." U izjavama časnih sestara koje su s njom radile, tu navedenim, ističe se da je kao poglavarica bila stroga, ali da je imala srca, posebno za siromahe, da se prema svojim susetrama odnosila kao brižna majka.             Sestra Vincenta Matković, opisujući tako rad č. s. Silencijarije u Zemunu, kaže: "Bilo je istom na početku njezine uprave, kad su na Cvjetnicu g. 1941. zatutnjile razorne bombe nad Beogradom. Panika na sve strane i među lječnicima, a još više među bolesnicima. (...) Donosili su nam bolesnike i ranjenike. (...) Č. s. Silencijarija imala je pune ruke posla. Zajedno sa sestrama previjala je rane, bodrila i tješila. (...) Kad je komandant bolnice živčano obolio, onda je ona bila sve. (...) Liječnici su pokojnicu vrlo poštivali, a katkad čak pitali za savjet. Kad su u teškoj situaciji 'gubili glave', ona je bila uvijek staložena i mirna. Vojske su odlazile, dolazile, mijenjale se, a bolesnici su pokušavali pobjeći u bolničkom odijelu. Koliko je puta morala č. s. Silencijarija stražiti na vratima, smirivati ih i vratiti u krevet. (...) Za vrijeme uzbune svi smo bježali u sklonište, ali nije sestra Silencijarija. Ostala bi uz teške bolesnike ili bi pripremala hranu za one koji će se vratiti iz skloništa. Vodila je računa o bolesnicima, sestrama, svima."         

   Prema istom svjedočanstvu posebnu je hrabrost i milosrdnu ljubav pokazala g. 1944., kad su se, nakon raspuštanja obližnjega logora, jadni logoraši, među kojima i mnogi oboljeli od pjegavca, pojavili pred bolnicom. "Naša starješica bila je prva među njima. Najprije je uspostavila zaštitne mjere protiv zaraze. Bolesnike je dala okupati, presvući i priredila čaj s rumom da se okrijepe. Mnogi su bili tako slabi, da nisu mogli piti. Te je č. s. Silencijarija sama napajala. Nakon mjesec dana ti su se jadnici lijepo oporavili i veselo otputovali kući..."       

       Poratne prilike nisu bile puno bolje od ratnih, osobito ne u Zemunu. Bolnica je odmah oduzeta časnim sestrama, ali su ostale u njoj raditi. Nikakvo čudo da su bile uznemirene, ustrašene. Spomenuta sestra o tomu kaže: "Trebalo je mnogo razboritosti i takta, a naročito žrtava da se zajednica ipak održi (...) Časnoj sestri Starješici bilo je glavno da se održi redovnički duh, da sestre budu po Srcu Božjem. Dosta nam je bio jedan njezin pogled i mi smo znale što ona misli. Tražila je strogi red i disciplinu. Opominjala je, ali uvijek diskretno i s puno ljubavi i razumijevanja. (...) Siromasima je bila kao majka. To se vidjelo na njezinu sprovodu. Bilo je puno sirotinje i svi su plakali za svojom dobrotvorkom. Dugo su se žalostili i dugo je spominjali."        

    Dvije mlađe sestre koje su s njom radile naglasile su tom istom prigodom, da im je bila kao majka, u isto vrijeme i stroga i puna dobrote. Prema njihovim riječima ona "sebe nije nikada štedila, kad je trebalo drugima pribaviti koje dobro. Odmora nije poznavala. Sve najteže bilo je na njoj, ali je to vješto prikrivala i nije se nikad tužila. Veliko je bilo njezino pouzdanje u Božju providnost." Jedna od njih, sestra Eduardina, završila je to svoje sjećanje na pokojnu č. s. Silencijariju riječima: "Kao što dijete osjeća hladnoću i pustoš, kad umre majka, tako smo i mi bolno osjećale, da nas je ostavilo jedno majčinsko srce ..."       

     Završavajući ovaj kratki prikaz uzornog života i plodonosnog rada č. s. Silencijarije Vukasović, koja je, iako rođena u Omišu, bila, što se ono kaže, "naše gore list", ne možemo se ne sjetiti riječi Božankog Učitelja: "Blago siromasima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!" Poziv je svih njegovih učenika i učenica, tj. svih kršćana bez razlike, u kojem se god zvanju nalazili, da skromno živeći u zemaljskoj prolaznosti jedni drugima služe prožeti njegovom ljubavlju, pa će svima život biti bogat dobrotom i plodonosan za zemlju i nebo. 

[1] Ostavili su ih vrlo mali broj, ali pod uvjetom da ne smiju na posao dolaziti u redovničkom odijelu.

/NB. O dvjema rođenim sestrama č. s. Bartoli i Epifaniji Raboteg u sljedećem broju!/