U prostorijama Pučke blagajne bila je podignuta pozornica sa zastorima tamnocrvene boje. Desetak klupa bez naslona čekalo je gledatelje prestava koje su izvodili domaći glumci pod vodstvom učenika Pomorske škole. Ta je prostorija inače služila za tjelovježbu, prigodimice i za ples. Živo se sjećam predstava: Božićna noć, Kugina kuća i Kilometar. Neki stihovi iz prve od njih i sada su mi u pamćenju:

             U trenutku kad me otac uveo u prostoriju u kojoj su se održavale prestave ugledao sam Pavu, vođu glumačke družine, okružena mladim glumcima. Prepadoh se njegova izgleda. Nekoliko tjedana prije toga ploveći kao mornar Indijskim oceanom na parabrodu Daksa, vlasništva dubrovačke Duge plovidbe, proživio je strahovitu oluju. Kučićki “kazališni redatelj” borio se skupa s drugim mornarima s pobješnjelim morem sedam dana i sedam noći viseći između života i smrti. Nakon toga je došao kući kao živi kostur, “sama kost i koža”, upalih očiju, teško izgovarajući riječi. Naš brodolomac nakon oporavka nije više stupio nogom na brod sve do smrti, a o svom doživljaju nije rado pričao. Svakako, bolje je da se nije vratio na parabrod Daksu, jer je on samo nekoliko godina nakon te prve nevolje skupa s mornarima potonio u Biskajskom zaljevu na Atlantiku (1930).          

  Blagajna koja je služila i za kazalište bila je u zgradi koju je podigao nekadašnji učitelj sjemeništa u Priku, a zatim profesor i neko vrijeme ravnatelj učiteljske škole u Dubrovniku don Marko Topić (1845-1913). Za života je donio u rodno selo razna tadašnja tehnička dostignuća: kotao za ekstrakciju rakije, željezni plug, burat za čišćenje pšenice, runilicu za kukuruz i, što je za selo bilo osobito važno, sadnice raznih plemenitih vrsta voćaka koje se dotada u našemu kraju nisu uzgajale. Zahvaljujući tomu Kučiće je bilo došlo na glas po najkvalitetnijim trešnjama.           

 Selo je raslo. Tridesetih godina 20. stoljeća doseglo je i prešlo brojku od 1.000 duša. Razvijalo se u svakom pogledu. Izgrađene su ceste do svakoga zaseoka, voda dovedena na cestu kod Radića, gdje su se domaći i svi putnici mogli osvježiti, napiti, napojiti konje i drugu stoku. Slogu i opći napredak sela posebno je označila tada podignuta velika i lijepa školska zgrada, kakvu je tada imalo malo koje selo. Ponos Kučićana bio je to veći što su u njezinu izgradnju uložili mnogo vlastitoga znoja i truda. Posebno se sjećam tolikih varićaka pržine donesenih s Cetine. Na svečanosti njezina otvorenja bio je nazočan i ban Jablanović, kojega je u ulozi domaćina dočekao i pozdravio ondašnji načelnik omiške općine mr. Petar Franceschi.          

   U Kučićima su se rano uvriježile političke ideje hrvatskih vođa Ante Starčevića i braće Radića. Posebno radostan doživljaj za gotovo sve Kučićane, posebno za mladež, bio je svečani blagoslov nove hrvatske zastave, velike i lijepo izrađene, uz “kumovanje” uglednih mještana. Ta je svečanost uzveličana paradom konjice uz sviranje omiške glazbe.           

 Život je bio težak, a unatoč tome radostan. Stoga i ova zrnca mojih uspomena završavam sljedećim stihovima: 

U doba ona zemlja znojem natapana,

                        žuljevite ruke umorne 

 uz škripu gužvi i dahtanje volova

                        uvale naše hraniše mjesto 

 a odijevahu ga runa ovaca.

                        Obrađena svaka stopa naše zemlje bijaše

 i rađaše plodom čistim i zdravim

 poput lica vesela od ljudskog druženja ...”  

 
Ljubo T.

  
Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)