U mojim dječjim očima činio si se ogroman dok sam te gledao s prozora naše kuće koja se nalazi preko puta. Odsjaj sunca na bjelini tvoga kamena činio te još većim iz mojeg dječjeg kuta gledanja dok sam stajao na putu. Pa i kapelica s likovima svetaca iznad koje su te uzdigli činila se u dječjim očima velikim hramom u koji sam slobodno ulazio i izlazio, zavirivao u likove svetaca, u škrabicu s metalnim vratima i pukotinom za milostinju. Bile su ratne godine. Škrabica je najčešće bila prazna. Boja s gipsanih kipova “mojih” svetaca u krpicama je otpadala. Ljudi koji su to popravljali izgubili su se u ratnom metežu.           

Sjećam se vojski u raznim uniformama, meni razumljiva i nerazumljiva govora, vojničkih igara na putu između tebe i kuće u kojoj sam živio. Neke slike još uvijek su jasne, neke maglovite.           

 Put koji nas je razdvajao nije bio širok i moje dječje noge trčkarale su bezbroj puta k tebi. Rukama sam milovao betonske stupove kapelice i kamenu ploču iza koje su u nišama stajali gipsani likovi svetaca, ispitivao oštrinu šiljaka željezne ograde oko malenog cvjetnjaka s ružama.           

 Ne znam kad sam prvi put, zašavši iza kapelice, uspio popeti se do tvog podnožja, a potom i na njega te opipao bjelinu tvoga kamena, pogledao uvis prema tvom vršku neizmjerno dalekom od vrhova prstiju mojih dječjih ruku ispruženih uvis na uspravljenom tijelu. Ispod toga vrška bjelio se veliki poprečni kamen daleko od mojeg rukohvata.           

 Bili smo nerazdvojni u tvojoj ljepoti i svakog si dana nanovo ispunjavao moje dječje oko veličinom vrijednom divljenja.           

 Sjećam se noći ispunjene strahom, pucnjima i zlokobnim zviždanjem puščanih zrna, a potom mirna jutra i neobičnih unifromi na putu između kuće i tebe. Nisam imao loših iskustava s vojnicima i dječja znatiželja odvela me do jednog koji je stajao podalje od grupe. Nasmijao mi se, pogladio me po kosi i pitao za ime. Skinuo je pušku i pokazao mi je. Vidio sam već bezbroj pušaka. Podigao je pušku prema križu. Pucanj. Fijuk zrna i odbijenih dijelova kamena s tebe ispunio je prostor ... Spustio je pušku i upitao jesam li se poplašio ...            

 Pobjegao sam poplašen u kuću, skrio se i zaplakao. Moj dječji mozak nije mogao razumjeti da netko može pucati u tebe. U takvu ljepotu.           

Dugo sam čuvao otrgnuti dio kamena s tvoga tijela. Desetljeća prolaze, ali i sada kada posjetim mjesto mojega djetinjstva i pogled mi padne na tebe, na još vidljivu nezacijeljenu ranu na tvom tijelu, začujem onaj pucanj iz partuzanske puške i zviždanje puščanog zrna i prskanje kamena. 

          

                                                                        Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)