Na dan mog oproštaja od župe Kučiće u posljednju nedjelju mjeseca kolovoza 1964. rekao sam da sam sprovodio oko 200 umrlih. Tko se je rodio mora i umrijeti, to je opći zakon koji ne pozna iznimke. Jedan mudrac piše:”Naše je rođenje početak našeg umiranja”. Naš pjesnik Ivan Gundulić pjeva:”Usrijed tijeh gustih tmina čovjek čim se rodi mrijet počima”. Na pragu sam 80. godine života, jednom nogom već u grobu, rekao bi naš narod. Stoga ovo nekoliko redaka posvećujem svima onima kojima sam kao svećenik pomogao da sretno prijeđu iz ovog zemaljskog života u vječnost. Mnogima sam bio i na smrtnom času. Napominjem da su me svi bolesnici rado primali i nitko nije odbio primiti svete sakramente. Dužnost je svećenika da se brine za čovjeka od rođenja do smrti. Crkveni propisi obvezuju svećenika da vodi brigu naročito o bolesnicima. Nastojao sam to činiti što sam bolje mogao. Nitko, koliko se sjećam, nije umro bez svetih sakramenata, osim ako je umro iznenada od srčanog ili moždanog udara. I takovim sam podijelio bolesničko pomazanje pod uvjetom, kao npr. Jokišu Vukasoviću i Ivanu Kovačiću p. Jure.         

 Prva bolesnica, kojoj sam podijelio svete sakramente i sprovodio je, bila je Ana Raboteg ud. Mije. Zatim je koncem siječnja 1945. poginuo kod Širokog Brijega Nedjeljko Raboteg Markov. Vijest o njegovoj pogibiji javio je rođak mu Luka Srdanović. Ožalošćeni roditelji naručili su za njega jedne nedjelje poslije podne crkveni obred kako je običaj u župi. Nakon obreda u crkvi morali smo svi ići do škole gdje se održavao zbor. Čim sam izišao iz crkve, pristupio mi je Lelas Šalavija i oštro mi rekao da ne smijem vršiti vjerski obred nikome dok ne dođe službena obavijest da je poginuo. To je Šalavija iznio i na zboru uzviknuvši:”Još nije svršio rat, ne ćemo da se širi panika i strah!”        

  Narodna izreka kaže: Mlad umrijeti može, a star mora. Svak žali za svojim bio mu mlad ili star, ali jedva da ima netko tko ne bi posebno bolno doživio tešku neizlječivu bolest, a pogotovo smrt, mlade osobe. Župnik se po samoj svojoj službi poveže sa svim obiteljima i pojedincima u župi, doživljava ih kao svoje, pa stoga dublje doživljava njihove patnje i žalosti. Tako i meni, od onih što sam sprovodio, najprije dolaze u pamet mlađi. Slučajeva da umiru, što se ono kaže, “mladi i zeleni”bude i danas unatoč silnom napretku medicine, a prije se to češće događalo. Mlade živote posebno je kosila nekoć neizlječiva bolest tuberkuloza, ali se umiralo i od raznih upala i drugih bolesti. Tako je, naravno, bilo i u Kučićima u vrijeme moje službe.            

    Dragica-Antica Bartulović p. Pave, mlada djevojka umrla od upale bubrega. Bila je jedino dijete u majke, jer joj je otac umro iste godine kad se ona rodila. Još su mi u ušima prodorni krikovi, jauci i vapaji njezine majke Ane, kad se sprovod uputio od kuće. Svaki put kad bih sreo tu žalosnu majku i kad bi spomenula svoju “rajnu”, kako je ona govorila, duboko bi uzdahnula i lice bi joj začas oblile suze. - Osim nje sjećam se prerane smrti djevojke Kate Sovulj Ilijine kao i Ante Topića Petrova, Marije Marunčić Danine, koja je u svojoj devetoj godini umrla u bolnici u Zagrebu g. 1950., Ratka Topića (Kovačeva), koji je umro u Novom Marofu. Osobito živo sjećam se Ante Topića Perina, domobrana, invalida bez ruke, koji je preživio Bleiburg i logore, došao kući ispaćen s otvorenom ranom na leđima pa poslije dužeg bolovanja pobožno preminuo u svojoj kući. Mlad je bio i Boško-Krolo Tomasović Jerkin kojemu sam ujutro podijelio svete sakramente, a već poslije podne je preminuo. Smrt Marka Šarca Joskićeva, mladića u naponu snage, koji je na Staru godinu stradao na motoru između Topića i Smolina, a na Novu godinu 1961. umro u Splitskoj bolnici ne došavši k svijesti bila je strašan udarac njegovoj kući i cijelom selu. Mijo Vukasović p. Stipe (Karin) umro od malo poslije vjenčanja.         

 Jednog proljetnog jutra, dok sam još stanovao u Svinišću, dođe čovjek iz Podašpilja i reče da je teško bolesna Mare Kalajžić ud. Ante. Tek što uzeh sve potrebno, dođe čovjek iz Tomasovića i reče da je slabo Jerko Tomasović-Kaus. Žurno sam išao najprije u Podašpilje, podijelio bolesnici svete sakramente, a zatim sam pošao u Tomasoviće i naredio s Bogom dobrog Jerka. Vratio sam se u Svinišće oznojan, umoran i gladan, ali radostan da sam izvršio svoju svećenićku dužnost i podijelio Božje darove bolesnicima. Tih dvoje živjelo je još dosta godina. Sv. sakramenti nisu samo najbolja utjeha i popudbina umirućima nego i velika duhovna i tjelesna pomoć i okrepa svim bolesnicima koji u tu Božju pomoć vjeruju i traže je.         

Komšiluk Vukasovića nema sunca od Sv. Luke do Svijećnice, pa ipak zapamtio sam da sam ih iz Vukasovića desetak sprovodio koji su umrli u dobi od 80 i više godina. Vukasovići nisu kasnili na svetu misu nedjeljom i blagdanom. Dok sam još stanovao u Svinišću, dođe netko odmah iza podne iz Vukasovića da pođem bolesniku. Bilo je zimsko doba, dan tmuran, oblačan, ali ne i hladan. Pošao sam, opremio bolesnika i vratio se u Svinišće. Predvečer dođe opet netko iz Vukasovića i reče da je slabo Luce, Ivarina i Jurina majka. Ponovno odoh u Vukasoviće i podijelih bolesnici svete sakramente. Zamolio sam da me jedan muškarac otprati u Svinišće. Idući od Katine gostione prema školi, začujemo pjevanje. Mrkla noć, oblačina bez mjesečine, kroz prozraku primijetismo čovjeka s puškom. Moj pratilac mi tiho reče:”To je taj i taj, malo je napit, a ima pušku, tiho se primaknimo zidu i spustimo se što bliže zemlji”. Učinismo kako reče, a nesta čovjeka s ceste. Stojimo tako nepomični i pritajeni par minuta. Ponovo začusmo pjevanje, ali sjeverno od ceste. “Otišao je prikin putem prema Pervanima”, reče moj pratilac. Nastavismo put prema Svinišću.          

 Na sprovodu jedne starice iz Vukasovića zbio se ovaj nesvakidašnji događaj. Nosili na ramenima u nosilima pokojnicu prijekim putem. Muškarci se već izišli na cestu pred Katinom gostionom. Izišao sam i ja i okrenuo se prema nosačima da ih upozorim neka pripaze kod iskoraka na cestu. Još nisam izustio upozorenje, nosači krivo iskoračili, nosila kliznula s njihovih ramena, prevrnula se, a pokojnica ispala i lupnila o cestu. Oni koji su bili u blizini, strašno su se preplašili, izbezumljeni raširili su ruke, iskolačili oči, širom otvorili usta i snažno kriknuli:”Aaaaa!”Eto i to se ponekad znalo dogoditi u našim selima usprkos oprezu dok se nosilo lijes na ramenima.         

 Nemoguće se sjetiti svih bolesnih i umrlih. Znam da je najstarija osoba koju sam sprovodio bila Cvita Kovačić ud. Jure, koja je umrla na pragu svoje 100. godine. Spoment ću i neke koji su dugo bolovali. Kate žena Tome Tomasovića bila je slijepa više od 35 godina. Poslije smrti dobrog muža Tome živjela je u Splitu kod kćerke Anke, gdje je i umrla u 95. godini. Mnogo sam je puta posjećivao i donosio joj svetu pričest. Očima me nije vidjela, ali lice bi joj se sjalo radošću kad bih je posjetio, ljubila bi mi ruku i blagoslivala me. - U Sovulja dugo su bolovali Ivan Medin i njegova žena Ruže. Ivan je bio slijep više od 20 godina i dosta nagluh, a Ruže je bolovala od upale zglobova i jako je teško hodala. - Danica Srdanović žena Ante bila je u drugom stanju s petim djetetom, a bolovala je od upale zglobova na rukama i nogama. Liječnik joj je savjetovao da radi zdravlja pobaci dijete. Odlučno je, kao prava kršćanka, to odbila riječima:”Nikada ne ću biti ubojica svoga djeteta pa makar sutra umrla”. Rodila je svoju dobru Jelicu, koja joj je poslije mnogo pomogala, kad su joj se prsti na rukama i nogama posve iskrivili i postali nepokretni. Ležala je tako nepokretna 23 godine. Svakog prvog petka u mjesecu nosio sam joj svetu pričest. Redovito sam je nalazio vedru i nasmiješenu. Jednom sam je ipak zatekao uplakanu, ali brzo se pribrala. Suze su joj zasjale na licu kao biseri, a uobičajeni smiješak pojavio se na usnama. Kad je umrla, bio sam župnik u Vranjicu, ali sam joj došao na sprovod i oprostio se od nje toplim riječima. Bila je doista velika patnica i mučenica, usuđujem se reći da je bila sveta žena i sveta majka.        

  Primijetio sam kod nekih koji su dugo bolovali da se smanjuju po visini i obujmu. Naš domaći izraz kaže za takove slučajeve da je bolesnik “iskopnio”. To sam opazio kod Marice Pervan ud. Mirka, koja je bolovala od raka i imala preteške bolove. Pohađao sam je više puta. Tvrdila mi je da joj muž nije poginuo u borbi na Aržanu, već da je namjerno ubijen. Stalno je plakala žaleći što će njezine dvije curice ostati siročad. - Žana Marunčić žena Marinkova, Belgijanka, dugo je bolovala od posljedica moždanog udara. Bila je krupna i razvijena ženska, a kad je umrla izgledala je kao djevojčica od desetak godina.        

   Još ću navesti neke zanimljive slučajeve. Evo najprije jedan koji pripisujem zagovoru sv. Josipa. Osvanula je Nova godina 1958. Nebo vedro bez vjetra, ali jako hladan dan. Upravo je zvonio prvi zvon, kad dođe jedan od sinova Andrije Tomasovića i reče da mu je majka vrlo loše. Ivka je bila srčani bolesnik. Brzo sam išao u crkvu sv. Luke, uzeo Presveto. Kroz Sitnice stigoh u Tomasoviće. Iznenadih se kad nađoh Ivku na nogama gdje pravi krevet i blago mi reče: “Don Rade, bilo mi je jako zlo, popila sam lijek i malo kamilice i sada mi je bolje, ne želim se pričestiti jer sam pila, a Vama hvala što ste se mučili”. Pozdravih dobru Ivku i uputih se cestom crkvi, da prispijem na ranu misu. Kad dođok do Marka Radića kuće, ugledah da od Topića dolazi Bože “Kovačev” i zove me da sačekam. Kad mi se približio reče mi: “Moj stari Marko nije dobro pa Vas moli, da ga poslije rane mise dođete narediti s Bogom”. Budući sam imao sve potrebno kod sebe, ne odoh crkvi već dobrom meštru Marku. Podijelih mu svete sakramente i rekoh mu da ću navratiti poslije podne kad odem u Svinišće čestitati mojima. Dobri meštar pogledao me je svojim blagim očima, nasmiješio se, zahvalio i dao znak glavom da ne će trebati. Pođoh s Božom crkvi. Kod Radića zvoni drugi zvon, a zatim i znak za početak rane mise. Kad smo bili kod Jurkine kuće, zove netko iz Topića: “Bože, vrati se, umro je Marko”. Uvjeren sam da me je sv. Josip doveo preko Tomasovića meštru Marku, koji je bio veoma pobožan prema sv. Josipu, te sam mu tako mogao na vrijeme podijeliti svete sakramente, jer bi poslije mise već bilo kasno. Naš narod kaže da su čudnovati putovi Božji.         

 Ivanu sam redovito blagoslivao kuću i blago, djeca i žena redovito su dolazili u crkvu, ali njega nikada nisam vidio u crkvi, čak ni na božićnoj i uskrsnoj ispovijedi, niti na pučkim misijama, kada je malo tko ostao neispovijeđen. Uvijek me je lijepo susretao i pozdravljao. Jedne godine došao je na njega red da bude “apoštol”, pa da mu župnik pere noge na Veliki črtvrtak. Redovito bih na Cvjetnicu pročitao dvanaestoricu na kojima je bio red da te godine budu “apoštoli”. Ljudi su time bili veoma počašćeni i nitko nije odbio da bude “apoštol”. Par dana prije Cvjetnice pošao sam k Ivanu, rekao mu da je i on na redu da bude “apoštol”, protumačio mu što znači taj obred i upitao ga da li to prihvaća. On je nakon malo razmišljanja spremno prihvatio. Na Veliki črtvrtak došao sam crkvi 2 sata prije obreda, da bih bio na raspolaganje za svetu ispovijed. Nađoh Ivana gdje sjedi pred crkvom i reče mi da će se i on ispovjediti. Od tada je Ivan svake nedjelje i blagdana redovito dolazio na misu i na ispovijed i pričest.         

 Nakon što sam bio podijelio sv. sakramente nekom bolesniku na Povilu upozorili su me da je Josip Juričić-Lojko teško obolio i da su ga vodili u bolnicu, gdje su liječnici ustanovili da ima rak na želucu. Nije mu se više moglo pomoći operacijom, pa su ga vratili kući. Svratio sam se u njegovu kuću i našao ga u maloj skromnoj prostoriji u krevetu. Prisutni su bili njegova žena Slavonka Marica i njegova brojna djeca. Josip mi je pričao, kako ga je iznenada zaboljelo i da mu u bolnici nisu ništa pomogli te da sada osjeća sve jače bolove. Mirno sam saslušao sve što je govorio, a onda mu ponudio da primi sv. sakramente. Odmah je pristao. Sutradan sam ga po kršćanskom običaju naredio s Bogom. Zahvalio mi je i rekao: “Vi ste me, don Rade, s Bogom pomirili, a od mojih odbornika još me nitko nije posjetio”. Par dana nakon toga sahranili smo Josipa kod Sv. Luke.        

   Moram se sjetiti još jednog dičnog starine Ivana Topića, zvanog Jerkić. Pokojni don Grgo Topić pričao mi je da je Ivan rano ostao udovac s četvero male djece. Nije se ponovo ženio pa je tako svojoj djeci postao i majka. Po noći je nosio robu svoje djece na Cetinu i prao, kuhao je i radio sve što je trebalo. Redovito je navečer s djecom molio krunicu. Kasnije je i svoje unuke naučio predmoliti tu lijepu molivu. Prošao je 90. godinu života, ali redovito je nedjeljom i blagdanom išao u crkvu. Dok je mogao nije nikad propuštao ni listopadsku pobožnost. Jedne zimske noći 1956. njegov unuk Grgo dođe po mene i reče da je djed slabo i da želi da dođem odmah. Podijelio sam mu sakramente, uskoro je umro. Govoreći na sprovodu završio sam slijedećim riječima: “Dobri starče Ivane, dobra i plemenita kršćanska dušo, Bog te raja napojio, laka ti bila naša rodna hrvatska gruda”. U to vrijeme bio sam pod istragom i pripremalo mi se suđenje. Moji “anđeli čuvari”, koji su me pratili na svakom koraku, javili su to Udbi. Odmah sam bio pozvan u Split, pa mi se uz ostale slične “prekršaje” i to uračunalo u godinu dana zatvora.         

Spomenut ću još i Matu Tomasovića-Soldata, kojemu sam bio i na smrti. Bio je siromah, ali nadasve odan Bogu. Dok sam molio molitve za umiruće, gledao me svojim toplim pogledom. Sve slabije je disao, oči su mu se gasile i sklopile. Usnuo je snom pravednika.         

 Svi stariji Kučićani sjećaju se dobro Ivana Srdanovića-Keka. Njegovoj ženi patnici Kati bio sam na smrti. Poslije njezine smrti Ivan je živio sam u svojoj maloj kućici kao boem. Pošao bi i u selo. Vraćajući se pred večer kući uvijek bi nešto govorio. Ponekad bih ga čuo kako prolazeći ispred župske kuće govori: “Drž se, Ivane. Ne daj se, Ivane, sto mu pleta njegovih”. Jednom dođe Juko i reče da me Ivan želi. Lijepo sam ga naredio s Bogom, a dan-dva kasnije dođe Juko i reče da je Ivan umro. Ovdje bih umetnuo riječi koje je don Križan Marunčić bio stavio u staru maticu: Tko bude ovo čitao neka rekne “Pokoj vječni” za Ivana, jer on nema nikoga bližega u Kučićima.               

Za moje vrijeme u Kučićima su umrla dva domaća svećenika. Don Stjepan Tomasović umro je 1947. godine. Dugo je bio župnik Zadvarja, a zatim ekonom splitskoga sjemeništa. Koju godinu prije II. svjetskog rata nastanio se u rodnim Kučićima, a sv. misu je govorio u kapeli Gospe Lurdske u Tomasovićima. Sprovod sam vodio ja kao župnik, a bili su prisutni tadašnji omiški dekan don Grgo Topić i tadašnji slimensko-zadvarski župnik don Ljubo Madunić.         

 Don Grgo Topić boravio je kao umirovljenik u svojoj kući u Kučićima od mjeseca ožujka 195l. do svoje smrti. Dozvolom biskupa dr. Kvirina Klementa Bonefačića govorio je sv. misu u kućnoj kapeli. Ujutro 27. srpnja 1956. pri koncu sv. mise pozlilo mu je te je nakom malo vremena umro. Nisam mu bio na sprovodu, jer sam se tada nalazio u zatvoru u Trogiru. Don Grgo je bio župnik u mom rodnom Svinišću 20 godina. Bili smo rođaci. Krstio me je i pripremao za svetu ispovijed i sv. krizmu. Bio sam mu kapelan u Omišu 2 ratne godine. Imao sam prigode mnogo toga lijepa i korisna od njega naučiti. Ostao mi je u najljepšoj uspomeni kao čovjek i kao svećenik. Ovih dana pričao mi je don Mate Meštović, koji je don Grgu naslijedio u Omišu da je on kao omiški dekan vodio don Grgin sprovod u Kučićima i od njega se oprostio. Don Mate mi još reče, da je u sprovodu sudjelovalo još nekoliko svećenika i mnogo svijeta te da su kod groba govorili još don Jure Naranča, don Grgin prijatelj, i don Mladen Alajbeg, splitski kanonik i župnik u katedrali sv. Duje, vrlo poznati svećenik i u ono doba nadaleko poznati propovjednik.            

 Evo, ovim sam iznio neke uspomene iz moga svećeničkog djelovanja, dok sam bio župnik u Kučićima. Te sam godine sačuvao u lijepoj uspomeni. Od srca pozdravljam sve moje bivše župljane, ma gdje bili i živjeli, i sve čitatelje lista župe sv. Luke - Kučiće “Zov rodnih ognjišta”.    

                                                                               

Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)