Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!

            Papa Benedikt XVI. U enciklici „U nadi spašeni“ govori kako je prvo razdoblje prosvjetiteljstva, osobito Francuska revolucija, a i cijelo 18. stoljeće, polagalo veliku nadu u razum i slobodu koji će ostvariti čovjek sam. No, već potkraj toga stoljeća sve se više očitovala čovjekova nesposobnost da samim svojim razumom i svojom slobodom ostvari raj na zemlji. U devetnaestom stoljeću polazi se od toga nezadovoljstva te se traži neki drugi način ostvarenja velike čovjekove nade, a to je opet revolucija,  i to, nakon buržujske, proleterska revolucija. Marx je pokazao samo kako se treba dogoditi revolucija, ali ništa nije rekao kako dalje treba živjeti nakon nje. Tako je Lenjin morao priznati  da kod njegova učitelja ne piše ništa o tome kako treba djelovati nakon što revolucija uspije.

Papa se tu kritički osvrće na prosvjetiteljstvo, koje je pokušalo, i još pokušava, ostvariti veliku nadu samo razumom, slobodom i revolucijom. Sveti otac ponovno upozorava da se razum treba otvoriti „spasiteljskim moćima vjere, razlikovanju između dobra i zla“. Poručuje modernom čovjeku da je nakon višestoljetnih iskustava s prosvjetiteljstvom koja su pokazala da razum, sloboda i revolucija nisu dostatni, sada vrijeme da se čovjek otvori vjeri, vjeri koja ne niječe razum i slobodu, nego im daje usmjerenje i smisao.

„Ta Velika Nada može biti samo Bog koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može dati i darovati ono što mi sami ne možemo. Bog je temelj nade, ne bilo koji Bog, nego Bog koji ima ljudsko lice i koji nas ljubi do kraja.“  Prvi kršćani su prikazivali Isusa kao filozofa i  pastira da bi naglasili kako život nije običan produkt zakona i slučajnosti materije nego u svemu istodobno iznad svega postoji osobna volja, nalazi se Duh koji se u Isusu objavio kao ljubav. Posljednju riječ nemaju zakoni materije i evolucije, već razum, volja, ljubav u svjetlu osobe Isusa Krista.

Sveti otac pokazuje kako je čovjekova ljubav besmislena, ako nije prožeta i oblikovana vjerom: zašto ljubiti te toliko riskirati u ljubavi, ako zadnju riječ u zbilji nema ljubav, već besmisao, smrt, apsurd. Kršćanska nada proizlazi iz vjere i oblikovana je vjerom. Sveti Pavao podsijeća Efežane da su prije njihova susreta s Kristom bili bez nade i neznabošci u svijetu.

Moramo priznati da se čovjek danas okreće k vjeri i Bogu. Prije 30-40 godna u kulturi i znanosti prevladavalo je mišljenje da će religija izumrijeti. Neki su govorili da su za Isusa, a za Crkvu ne. Međutin, oni koji su prognozirali da će 21. stoljeće biti stoljeće oživljavanja religioznosti, bili su u pravu. Bog se vraća u javni život. Religija doživljava svugdje u svijetu svoju renesansu zajedno s oživljavanjem starih tradicija. Vjera se budi u Americi, Rusiji, Kini, na Bliskom i Dalekom istoku. Samo Zapadna Europa daje dojam da sve to ne zapaža ili da sve te pokrete smatra manje važnim. Europa ipak još nije spremna zauzeti  konkretni stav prema religiji, što bi značilo prema kršćanstvu na kojem počivaju temelji njezine kulture. Ta neugodna neodlučnost ne može potrajati dugo.

Baš su se u Europi tijekom 20. stoljeća zbile užasne katastrofe. Omalovažavanje  Boga i vjere u Isusa Krista stvorilo je ozračje u kojem su se dogodila dva užasna  svjetska rata, tolike pojedinačne revolucije i građanski ratovi. Teološki gledano moramo priznati da je 20. stoljeće bilo jedno od najbezbožnijih razdoblja u povijesti čovječanstva. Velike političke nazovireligije – komunizam, nacionalizam i fašizam uništile su stotine milijuna ljudskih života.

Ipak se i u Europi u poslijednjih šest godina, po anketama, povećava broj vjernika. Amerikanci su u Europi, treba priznati, vodili borbu protiv komunizma i  nacionalsocijalizma, da bi uveli demokratski poredak. Predsjednik Regan i danas Busch  upotrebljavaju teološko-biblijske pojmove u političkim odlukama. U Rusiji poslije stogodišnjeg uništavanja religije javna svijest je prožeta religioznim osjećajima i uvjerenjima. U komunističkoj Kini jača kršćanska vjera sve više  usprkos progonima. Većina atentatora od New York  do Bagdada imaju podrijetlo u relativno bogatim obiteljima, a neki su  fakultete završili u Europi. Oni su mogli udobno živjeti, ali su se odlučili boriti protiv bezbožne civilizacije, iako, nažalost, na posve neprimjeren i neprihvatljiv način.

Na Zapadu takozvano sekularizirano društvo doživljava neočekivano jačanje religioznosti, ali često u obliku širenja praznovjerja i kojekakvih čudnih sekti. Prirodne znanosti ne znaju i ne mogu dati zadovoljavajuće osmišljenje ljudskom životu, pa mnogi u tom mraku neopazice uzimlju, kako narod kaže, rog za svijeću.

Papa naglašava da je Božji posljednji sud na kraju vremena mjesto nade, jer jedino on može zajamčiti pravednost svim ljudima i svim naraštajima, napose nevino osuđenima i pogubljenima.

            Posljednji sud će zaista biti događaj ostvarenja velike Nade, u kojemu ćemo susresti milosnoga i milosrdnoga Boga.

            Neka Božji blagoslov, zaštita sv. Luke i zagovor Gospin u kojoj je „nada tisućljeća postala stvarnost“, bude uz Vas i sve Vaše pothvate.

  don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.1 (26)