Pobuna u pustinji

Dugo je i naporno bilo putovanje starih Izraelaca iz Egipta u obećanu zemlju, putovanje puno opasnosti i kriza. Razumljivo je da se je u mnoštvu naroda, koji je putovao nepreglednim pustinjskim predjelima pa bio prisiljen na dugo zadržavanje, na izloženost sunčanoj žezi, pješčanim olujama i oskudici u hrani i piću, javljalo malodušje, razočaranje i sumnja. U tom su se općem neraspoloženju sve češće čuli oštri prigovori, knjiga Izlaska kaže: „protiv Boga i protiv Mojsija“. Nerijetko je to bilo blizu otvorene pobune.

U Egiptu su neposredno prije toga živjeli kao roblje, bili izloženi prisilnomu radu do iscrpljenosti, a sve za faraona, koji se je predstavljao bogom ovoga svijeta, a od svojih Egipćana bio kao takav čašćen, slavljen, u radu za nj i za široki krug njegovih poganskih silnika. Kad ih je Mojsije u Božje ime pozvao na put, očekivali su da će im izlazak iz zemlje ropstva i putovanje u obećanu zelju slobode biti brzo, lako i bezbolno, a kad tamo trebalo se je suočiti s nevjerojatno mučnim iskustvom dugotrajnoga preživljavanja u pustinji.

Bilo im je u prošlom sustavu „bolje“

U današnjoj našoj stvarnosti, koju sredstva javnoga priopćavanja učeno nazivaju stanjem tranzicijskog društva, u stvarnosti, po sebi mučnoj, a još, evo, uklopljenoj i u novo, neočekivano, iskustvo svjetske privredne krize, možemo prilično dobro shvatiti.

Oni su u svom razočaranju govorili da im je nekoć u Egiptu, uza sve to što su bili pretvoreni u roblje, bilo bolje, jer su tamo ipak imali mesa i ribe s punim loncima poriluka, a sad im se ta mana, čudesno jelo kojom ih je Bog hrani u pustinji, ogadila.

Zar i mi nemamo priliku čuti od mnogih, da im je u doba totalitarnoga sustava bilo bolje. To znači u gotovo pola stoljeća sustavne neslobode, OZN-e, UDB-e, KOS-a, Centralnih i raznih drugih komiteta, samoupravljanja, u kojemu je jedina partija svime upravljala, mnoštva špijuna, logora od Stare Gradiške i Lepoglave do Golog Otoka, poratne pljačke i potom sustavne krađe svima tijekom gotovo pet desetljeća preko trajnoga obezvređivanja novca visokom inflacijom, redukcija struje, neparnih i parnih dana za vožnju automobilom, „vrhunskih“ automobila marke Stojadin iz Kragujevca, čekanja u dugim redovima za koji dekagram kave i drugih traženijih proizvoda, itd. itd. Svejedno nađe se i onih koji nisu bili povlašteni, jer nisu bili ni partijci, ni UDB-ini doušnici-špijuni, ali pritisnuti teškoćama sadašnjice, na sve lako zaborave, pa i na tešku oskudicu koja je poslije II. svjetskog rata trajala dvadesetak godina, a prvih desetak bila vrlo kruta. Tada se vrlo ograničene količine hrane i robe moglo dobiti samo kao deke ili na bonove, zvali smo ih onda „točkice“. Tko je u nas imao stoku, morao je svake godine podmiriti „obavezu“ u mesu prema državi. To znači: „morao“ je „dobrovoljno“ dati određenu količinu mesa u ovcama, kozama, inače bi slijedila pljenidba. Mladići i djevojke morali su „na dobrovoljni“ rad, kraće ili duže, po mjesec ili više dana, tako npr. bez ikakve plaće raditi u Sjevernoj luci u Splitu, ili sjeći šume u Lici. Svejedno, toliki kažu, da im je bilo bolje.

Između duhovnog Egipta i obećane slobode

Svi smo mi uvijek izloženi sličnoj napasti u trenucima osobnih teškoća pred izazovom osvajanja prave duhovne slobode, do koje se je mnogo teže dovinuti nego do političke i bilo koje druge. Bog je htio savjesti i srca pripadnika svoga starozavjetnoga naroda upravo preko iskustva mučnoga putovanja kroz pustinju otvoriti osvajanju svima prijeko potrebnog oslobođenja na višoj razini. Unatoč njihovoj pobuni pripremao ih je za sveti savez.

Napokon je došao trenutak svečanog proglašenja njegova Zakona, pravoga puta u slobodu njima, nama današnjim vjernicima i svim ljudima dobre volje. Nakon silnog sijevanja iz oblaka koji se spustio na tamošnju goru Sinaj i grmljavine od koje se tresla cijela planina, u ušima su i svijesti tu okupljenoga mnoštva odzvanjale riječi: Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Objavljujući se kao Bog osloboditelj njima je i nama ponudio zakon sažet u deset kratkih zapovijedi, kojim se možemo obraniti od svakoga oblika duhovnoga robovanja lažnim božanstvima ovoga svijeta; ne samo poganskim božanstvima egipatskim, asirskim, perzijskim i drugim nego i lažnim božanstvima vlastite neuredne oholosti, pohlepe i požude.

Nemoj imati drugih bogova uz mene! Tako glasi prva od tih zapovijedi. Zašto baš ta na prvomu mjestu? Bog u beskrajnom bogatstvu svoje svemoći i slave nije potreban našega priznavanja i štovanja. Proglasio je tu i ostale zapovijedi samo radi nas, jer sve što su god drugo (nacizam, fašizam, komunizam i sl.) i kojega su god drugoga (faraone, cara Augusta, Dioklecijana, Staljina, Hitlera, Tita, Mau-tse-Tunga i itd.) ljudi tijekom tisuća godina svoje povijesti pokušavali staviti na njegovo mjesto kao glavni i tobože jedini čvrsti oslonac svoje sreće, pokazalo se je promašenim. Sputavalo ga je mnogim vanjskim i nutarnjim lancima.

Mi današnji vjernici nismo u opasnosti da počnemo štovati egipatske i slične idole, da stanemo poput Izraelaca u pustinji plesati oko onakvog zlatnog teleta. Međutim nisu manje brojni i manje opasni idoli našega modernog vremena, neki danas kažu i postmodernog.

Pravi i živi Bog i njegov zakon zna nam se u pojedinim fazama našega života učiniti previše zahtjevnim, čak nemogućim. Prohtije nam se živjeti u lažnoj, pa i razuzdanoj, slobodi, koju obećavaju i nude razna magijska učenja zaodjevena u modernost. Stoga nam je kruto potrebno mudro premišljanje, kako bismo te moderne idole i njihove ponude mogli na vrijeme raskrinkavati, kako bismo u koliko toliko ozbiljnom ozračju sabranosti i molitve mogli uspješnije čistiti hram svoje duše i svoga tijela od svake duhovne trgovine i pretjeranih kompromisa, odlučno s tim obračunavati kao nekoć Isus s trgovcima i njihovom robom u kamenom jeruzalemskom hramu.

Vjernik, kršćanin, ako želi sigurno i sretno putovati ovom zemljom te stići i do posljednjega cilja svoga života pozvan je da ponovno i ponovno upire pogled svoga duha u Krista objavitelja punine života i sreće, odvijeka skrivene za nas u Bogu.

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.1 (28)