A mi se nadasmo ... rekla su ona dvojica razočaranih učenika Neznancu koji im se iznenada pridružio na putu za selo Emaus. Što su se to nadali? Da će se Isus svojom izvanrednom snagom i čudesnom moću nametnuti svijetu, zagospodariti nad njim, a onda bi i oni uza nj bili zaštićeni i sigurni, pa i dobili kakav dobar položaj. Toliko su bili zbunjeni događajima Velikoga petka, shrvani osjećajima žalosti i razočaranja da u iznenadnom Suputniku nisu za cijelog putovanja prepoznali svoga učitelja Isusa. Smatrali su da su polaganjem njegova tijela u grob zauvijek pokopane sve njihove nade i očekivanja. Pamćenje im je bilo toliko blokirano da nisu ni vodili računa o tomu da je unaprijed navijestio svoju muku i smrt, ali i uskrsnuće. Kao da je sve što im je prije govorio i tumačio palo u vodu. Osjećaji straha i duboke žalosti sve su to sasvim potisnuli.

Začuđeno su slušali kako ih taj neznani Suputnik kori zbog malovjernosti i neshvaćanja onoga što su o Mesiji Spasitelju govorili proroci. Kako im je on potom navodio proročke riječi i razlagao ih povezujući sve u cjelinu Božje zamisli o spasenju ljudskoga roda, polako im se rasvjetljavalo u glavi, oslobađali su se strašnoga pritiska mučnih osjećaja i dolazili k sebi. Kad su napokon stigli u selo Emaus, zaustavljali su svoga neobičnog Suputnika riječima: Ostani s nama, jer se već mrači! Tek u kući, kad je on u molitvi pri zajedničkom blagovanju uzeo i razlomio kruh, kao da su im najedanput spale mrene s očiju, prepoznali su Uskrsloga.

Kako smo često slični toj dvojici! Lako se smetemo. Toliko očekujemo od svoje vjere shvaćene odviše na ljudsku, na zemaljsku, prizemno.  Htjeli bismo se uvijek osjećati jakima, zdravima, sigurnima i zadovoljnima pod moćnom Božjom zaštitom te da svijet u svemu odgovara našim zamislima i željama. Ako ne baš cijeli svijet, onda barem naša domovina, naše mjesto, vlastita obitelj.

Pridružujući se onoj dvojici učenika mogli bismo i mi reći:

– A mi se nadasmo da će u našoj slobodnoj domovini neovisnoj državi Hrvatskoj odmah nastupiti blagostanje, vladati sloga, red i pravda.

– A mi se nadasmo da će naša mlada pokoljenja, koja su pokazala toliko oduševljenje i hrabrost u obrani domovine, jednako tako odvažno u miru graditi njezinu bolju budućnost svojom domišljatošću i predanim radom strpljivo izgrađivati zdravije društvene odnose.

– A mi se nadasmo da ćemo svi skupa i kao zajednica Kristovih vjernika, Crkva, brzo i lako pokrenuti i ostvariti duhovnu obnovu spremno odbacujući sebične interese pojedinaca i skupina, pronicljivo se služeći novim mogućnostima naviještanja vjere.

Da neki su se tako, u navodnike stavljeno, nadali, da će se to dogoditi samo od sebe i odmah, što se ono kaže: preko noći, da će se sve to odvijati bez truda i napora, bez rizika, bez kojekakvih suprotnih izazova i strujanja. Što sada, kad se tako naivno zamišljene nade rasplinuše? Zar ćemo pasti u malodušnost te se prepustiti poražavajućim osjećajima pa se povući kao ona dvojica učenika koji su razočarani otišli iz Jeruzalema u selo Emaus misleći da je sve i zauvijek propalo? Hoćemo li se tako i mi sasvim povući u neki koliko toliko mirni zakutak svoje kuće ili vlastite nutrine?

Odlučiti se za takvu pasivnost značilo bi ne poznavati Pisma, ne voditi računa o onomu što su proroci naviještali. Značilo bi ne prepoznavati raspetoga i uskrsloga Krista kao suputnika na našim zemaljskim putevima, ne mariti za njegove riječi i djela, ne računati na snagu koja izvire iz otajstva njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Ali mi, uskrsli Gospodine, ipak u tebe vjerujemo. Kako su te apostoli molili i mi te molimo, da u nama uvijek iznova učvršćuješ vjeru, obnavljaš nadu i povjerenje. Poput ondašnjih tvojih apostola i drugih učenika, pa i one dvojice koja su išla u Emaus, mi ponovno i ponovno tražimo tvoju blizinu, čitamo i slušamo tvoju riječ, osobito kad u molitvenom ozračju nedjeljne sv. mise razmišljamo o onomu što si činio i govorio, ozbiljno promišljamo o tvomu putu.

Stoga mi, za razliku od nekih zlogukih proroka, i dalje vjerujemo u bolju budućnost Crkve i svijeta, pa kakav se god mrak spuštao na naša zemaljska obzorja. Znamo, ta budućnost ne će biti lagodna, ali bit će nam onoliko dobra i sretna, koliko se mi budemo uporno držali tebe i tvog evanđelja u svakodnevnom životu, ukoliko ne dopustimo da nas svladaju povremeni osjećaji razočaranja i beznađa, a pustimo da nas prožima tvoja uskrsna radost i milost, jer to uvijek iznova otvara pred nama putove odvažnih nastojanja i napokon neočekivanih uspjeha, poleta i radosti, makar ponekad i kroz suze. Stoga danas i svih naših dana molimo poput one dvojice rastuženih učenika: Ostani, Gospodine, s nama.

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.1 (26)