Pripovida jednom don Ivan o ljudima koji ne viruju. Možeš ti njima govorit, donit i dokaz, ali zaludu. Oni tupe po svome. Sjetih se ja davne 1976. godine. Cimer mog prijatelja Mira, Branko, Petrinjski Srbin, pohađao Fakultet za narodnu obranu, pa u sobi okupljao društvo, slično sebi, dabome. Sve odreda Srbi. Okupe se oni oko stola i udri priču. Ludosti,  dakako. Kao kapitalizam nevalja, komunizam je pravi sustav, Marx i Engels su bogovi. A ja slušam i provociram koliko god mogu. Najviše me smetalo njihovo psovanje, posebno Draganovo. Kažem ja njemu: «Čoviče, nemoj psovat mog Boga, 'oćeš da ja opsujem tvog»? Pogledaše oni mene i umukoše. Javi se Dragan i održi mi kratko predavanje o vjeri. »Tko je vidio Boga, Isusa i anđele. Gdje su ti dokazi da su postojali. Kako možeš vjerovati u ono što nisi vidio. Ti si klerikalac, tražiš utjehu u vjeri, ti si zaostao. Ne igraj se s Marxom i Engelsom. Oni su naši suvremenici, tvorci komunizma, oni su bogovi». Vidim ja odnijo đava šalu, pa ga smirim. Ono, ka, «Ajde, što si se navijo, provociran te da vidin što ćeš napravit».

Prošlo jedno nediju dana i uvatin ja društvo ponovo u priči. Raspravljaju o neobičnim prirodnim pojavama. Uključim se ja u razgovor i ispričan priču:

«Čita san van nekidan Izbor (ondašnji Vjesnikov polumjesečnik s zanimljivim člancima iz stranog tiska, op. a.) i naiđen na članak prenesen iz Moskovske «Pravde». Neki novinar piše da su u ruskomu vojnomu arhivu pronašli izviješće ruskih tajnih službi iz 1944. godine. Piše da je ruski špijun prenio izviješće, admirala Kuznjecova, zapovjednika istočne ruske flote. U njemu piše da je kapetan jedne ruske topovnjače napao japanski razarač i teško ga oštetio. Razarač je pronađen nakon dva dana nasukan u zaljevu blizu ušća rijeke Lene, 60 milja daleko od mjesta bitke, prazan, bez posade. Osam dana nakon bitke, na rijeci Jenisej, 1900 kilometara daleko od mjesta nasukavanja, domaći drvosječe uhvatili su 3 Japanca. Ne bi bilo ništa čudno da ih nisu uhvatili 300 kilometara daleko od obale. Doveli su ih u selo i tu su ih domaći seljaci teško isprebijali, dvojica su umrla, a jedan je na samrti ispričao mjesnom popu koji je znao japanski, što im se dogodilo. Toga je popa ispitao zapovjednik policije i to prenio admiralu Kuznjecovu. Japanac mu je ispričao slijedeće. Kad ih je ruska topovnjača pogodila, brod se nagnuo,  oni su uskočili u čamce za spašavanje i  počeli veslati. Bila je noć i veliki valovi pa su se jedva održavali na površini. Odjednom ih je zahvatio jak vjetar i počeo gurati čamac, kao da ima jedra. Dva člana posade su upala u more i nestala. Desetak sati je preostalu devetoricu taj vjetar vrtio dok ih nije ubacio u nekakav zaljev. More je bilo mirno, izišli su iz broda na obalu i počeli razgledati okoliš. Gledaju oni i sve im nešto čudno. Veljača mjesec, a njima vruće, more oko obale toplo, na obali palme i ostalo tropsko raslinje. Ušli oni malo u unutrašnjost. Otok nevelik, nisu sve vidili, ali bi moga biti kilometar i po za dva kilometra. Taman je počelo svitat. Oko otoka sumaglica, kao da se digao zid od dima. Popeli se na jednu uzvisinu, ispod njih dolina, toliko lipa da nisu mogli virovat. Kroz dolinu teče mala rječica, oko nje zelene livade i stabla. Pošli oni prema dolini, kako bi se napili vode i ubrali štogod voća. Došli skoro do rječice kad ugledaše neku životinju, nije majmun, nije čovik. Ugleda to nji, podigne se na dvi noge i počne mavat. Jedan Japanac digne pušku i opali. Stvorenje pade i počne skičat. Koji urlik, noge im se osikle. Odjednom počeše iz gustiša iskakat druga stvorenja, ista ka i on. Nosu neke šćape i urlaju. Japanci se uplašiše, zapucaju i biž prema obali. Ova stvorenja za njima skaču ko skakavci. Pucaju japanci i bižu ovi za njima. Uvatiše dvojicu i odnesoše ih prema dolini. Ostali biž. Uvatiše još dvojicu i njih odnesoše prema dolini. Ova trojica se dokopaju čamca i zaveslaše prema pučini. Stvorenja došla do obale i mašu im. Kao da ih pozdravljaju. Veslaj, veslaj. Uđoše u onu maglu i ponovo započe jak vjetar. Veslali su jedno 10 – 12 sati. Vjetar, valovi, ponovno se počeše smrzavati. Odjednom iziđoše iz magle i ugledaše obalu. Svugdje snijeg. Kompas nije reagirao, pa se uputiše odoka. Hodali su pet-šest dana i onda su ih drvosječe uhvatili.

Ruski ministar obrane je utvrdio da je izvještaj autentičan, pa je ruska vojska organizirala jedno istraživanje, kako bi se ovo područje pronašlo. Pretraživali su taj dio Sibira mjesec dana, ali nisu ništa našli. Zaključak je bio da je istraživano područje veliko, te da bi se morala organizirati stručna ekspedicija koja bi istraživala teren prema satelitskim snimcima.

«Vidi pametnog ministra, on viruje Japancima» - komentiram ja svoju priču.

«Zašto nebi vjerovao?» - kaže Dragan.

«Znači i ti viruješ ?» - pitam ga ja.

«Pa sve je to moguće, zašto bi lagali» - kaže on. «U prirodi su takve anomalije moguće».

«Stvarno viruješ?» - ponovo ga ja pitam.

«Što si dosadan. Normalno da vjerujem !» - kaže Dragan.

«E moj druže!» kažem ja Draganu. «U ove gluposti što sam ja izmislio viruješ. Viruješ što sam ja priča da je novinar napisa, prenio Izbor, izišlo u Pravdi, napisa tajni agent, što mu je reka admiral, ovome policajac policajcu pop. Pop ispita Japanca na samrt.. A di su ti tu dokazi. I ti to sve viruješ. A u postojanje Isusa Krista, Marije, apostola, to ne viruješ, tu trebaš dokaze».

Pocrvenio je k'o rak i beštima, dok sam ja razgovor razriješio svojim odlaskom iz sobe.

Jere 

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.2 (19)