"Onaj tko postavlja pitanja ne može izbjeći odgovor" (poslovica).

 
            Biramo li pažljivo i promišljeno na što ćemo se usredotočiti? O našemu izboru ovisi kako ćemo se osjećati i što ćemo postati. Molimo li Boga za darove njegove providnosti? Jesmo li otvorili svoj um Kristu koji kaže: «Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se» (Matej 7:7)?

            Tražite i dobit ćete! Znači: loše pitanje – loš odgovor, dobro pitanje – dobar odgovor! Vjerujemo li da će stići odgovor?! Naše vjerovanje utječe na naše odluke, postupke, smjer kretanja kao i na našu konačnu sudbinu. Božje odgađanje nije i Božje uskraćivanje. Priberemo li se i razmišljamo li o našem životu? Gdje nas naš život vodi, onakav kakav živimo? Koji mu je smisao? Zbog čega sam ovdje? Tko je i zbog čega pripremio za mene sve što sam zatekao? Tko sam? Gdje idem? Imam li plan? Zašto sam zatekao baš te okolnosti i te ljude? Jesam li im na radost ili na propast? Utječu li moji sadašnji postupci na naše konačne sudbine? Što ne prihvaćam? S čim se ne želim miriti? Što namjeravam postati? Trebam li učvrstiti vjeru, odrediti viša mjerila?

            Sjetimo se. Budućnost nam ovdje na zemlji nije beskonačna. Što bi radili, čemu se posvetili, kako i s kim provodili vrijeme kada bi nam ostalo pet godina života, jedna godina života? Kada su propitali ljude devedeset godina stare: «Što bi promijenili?», većina je odgovorila: «Ne bi samo radio i radio. Stao bih i našao vremena za duhovne vrijednosti i potrudio se da ostavim nešto trajno iza sebe.»

            Krist je naša prava vrijednost koja kaže: «Ja sam kruh živi. Tko k meni dođe neće ogladnjeti.» (Iv 6, 35).

            Danas gledam naše starije. Počinju sadit voćnjake da ih se po plodovima sjete unuci. A naši i njihovi djedovi i bake su uz voćnjake i vinograde sačuvali i prenijeli dar vjere na djecu i unuke kao trajnu i potpunu vrijednost.

            Lako je biti pametan i ohol! Mnoga su pitanja: Gdje su nam djeca? S kim su? Što čitaju, gledaju, rade? Što ih učimo? Kakva su uvjerenja mojeg momka, cure? Gdje im je čednost i druge vrline na ljestvi vrijednosti? Propuštamo li životu da prolazi pored nas? Ako mi nemamo plan ima ga «netko» drugi, što ne umanjuje našu odgovornost. Mnogi smo nezadovoljni, a uporno radimo isto. Znamo što želimo imati a ne mislimo što želimo biti. Puste kuće, auta, strojevi, namještaj, jahte i prema izreci prođe život u premetanju s jedne hrpe na drugu hrpu.

            Pitanja kojima pristupamo odredit će značenje i vrijednosti događajima, našu odluku postupke i konačan ishod. Ako se ne mirimo s postignutim, promijenimo ustaljena pitanja pitanjem: «Koji je smisao moga života?» To je Majku Tereziju odvelo u svetost. Odgovor na Kristovo pitanje: «Savle, zašto me progoniš?!», Savla je pretvorio u svetoga Pavla, a preko njegove se osobe kršćanstvo proširilo gotovo na cijeli tada poznati svijet.

            Postavljanjem mnogih pitanja o Bogu i smislu života dovelo je tada nevjernika, a poslije svetog Augustina do dječaka koji je igrajući se na obali mora prelijevao ocean u svoju lokvicu iskopanu u pijesku. Što bolje pitanje – to bolji odgovor, potpuniji i kvalitetniji život.

            Radoznalost ima razlog postojanja po Einsteinu koji je postavljanjem pravih pitanja od prosječnog srednjoškolca postao znameniti fizičar. I mi možemo probuditi snagu postavljajući sami sebi prava pitanja koja mogu preusmjeriti u pravomu smjeru našu usredotočenost i naše osjećaje.

            Ne određuju nas samo pitanja koja postavljamo nego i ona koja propuštamo sebi postaviti. Znakovita je priča o starijem čovjeku koji u svojim posljednjim trenucima leži u krevetu sam. Prene se i shvati da je nekoliko ljudi oko njega. Njihova lica izgledaju kao da ga vole, ali su tužna. Potiho im kaže: «Vi mora da ste moji prijatelji iz djetinjstva koji ste mi došli reći – s Bogom! Hvala Vam!» Jedan se približi i kaže mu: «da mi smo tvoji prijatelji iz djetinjstva na koje tako dugo nisi mislio! Mi smo tvoji plemeniti snovi i htijenja koja si davno osjećao u svojem srcu, tvoji talenti i nadarenost koje se nisi potrudio otkriti, tvoja ljubav koju se nisi potrudio uzvratit i darovat, dobrota koju se nisi potrudio pokazat, CILJEVI koje nisi nikad odredio. Moj dragi prijatelju, mi nismo došli ovdje da se oprostimo. Došli smo ovdje umrijeti zajedno s tobom.

            Pitanja koja postavljamo oblikuju naše mišljenje o tome tko smo? Za što smo sposobni? Što smo spremni promijenit na bolje? Što smo danas pridonijeli? Na koji smo način velikodušni, strpljivi? Koga smo obradovali?

            Što bi se dogodilo kad bismo svakodnevno postavljenim pitanjima sami sebe podsjećali kako smo: zahvalni, predani, dosljedni, voljeni, vjerni, ponosni, i vječni. Svako pitanje će nam dati traženi odgovor. Kad više tražimo, trebamo više Božje milosti. Sjetimo se starozavjetnoga proroka svetoga Ilije, dok je, klonuo duhom, molio Boga neka ga okonča, jer nije bolji od svojih otaca. Bog je uvijek tu, kako bi nas okrijepio kruhom živim i vodom iz zdenca života kao Iliju. Kako se je u Iliji malodušje pretvorilo u snagu, tako i nas krijepi kad pred sebe postavljamo veća mjerila. Kad skrenemo sa svojih puta kako bismo pomogli drugom. Kad smo pri ruci onomu kojemu smo i dok smo potrebni. Kad napravimo nešto za nekog tko to ne može platiti. Kad umjesto ramena podmetnemo leđa.

“ U početku bijaše Riječ “ (Evanđelje po Ivanu, 1, 1)

            Božja snaga izvire iz ljubavi koja je njegova utjelovljena Riječ, njegov Sin Krist. A i riječi koje progovaramo u pitanjima koja postavljamo utječu na naše procjene. One usmjeravaju naše misli i osjećaje, djeluju na naše postupke. Učimo li se oslobađati riječi koje su obeshrabrujuće, uvredljive, prazne, koje pobuđuju loše osjećaje, navode na nepromišljene postupke? Čuvamo li se riječi psovke, kletve i hule na Boga? – one nam donose prokletstvo. Riječi kritiziranja ranjavaju. Ljudi kritiziraju, jer su u sebi prazni. Traže pažnju i očituju nedostatak ljubavi. Mi biramo što ćemo pobuditi u čovjeku. Kritiku ili pohvalu. Služimo li se riječima koje ohrabruju, učvršćuju u vjeri, nadi i pouzdanju u Boga, nadahnjuju i mijenjaju. Posebno riječi molitve i psalmi iz Biblije koje su izrekli ljudi nadahnuti Duhom Svetim. One će nedvojbeno izmijeniti naše poimanje života. Ne budemo li svjesno sijali sjemenke (RIJEČI) biljke koju želimo u svom vrtu zasigurno će nas ugušiti korov. Nije potrebno mnogo svjetlosti da bi se razbila tama, a najmanju svjetlost tama ne prekrije.

            Posvijestimo naše nepromišljene primjedbe posebno dok ih upućujemo djeci. U smislu: ti si lijen, glup, sebičan, nezahvalan, neodgovoran, ne zaslužuješ ..., nećeš nikad ... itd. Djeca stvari uzimaju osobno, a mi moramo biti svjesni posljedica naših nepromišljenih primjedbi. Djeca nas slušaju i od nas se uče ponašanju. Ona moraju čuti kako nije problem u njima nego u njihovim postupcima. Riječi mogu liječiti ili ranjavati. Mi smo im gospodari. Riječima koje svjesno izgovorimo u mogućnosti smo oko sebe oblikovati svijet radosti i ljubavi, odakle se rađa privrženost obitelji, dosljednost, poštenje, brižnost. Kako ćemo se promijenit na bolje i tim utjecati na budućnost i vječnost, ako ne budemo birali riječi kojima ćemo se služit uključene u naša dobra djela.
     Pročitao sam kako je živjeti u stanju iskrene radosti potvrda inteligencije, jer prenoseći osjećaj sreće i ljubavi svima oko sebe Bog nam daje snagu suočiti se s bilo kojim izazovom. A pozitivno nam stanje i osjećaji trebaju kako bi Bog čuo naše želje i molbe, kako bi se ostvarila veza.

            Postavljamo li se svjesno tako da u svoj um i osjećaje unosimo samo ono što će nas obogatiti i osjećati kako bismo i našim bližnjima pomogli rasti u spoznajama, duhu i vjeri u Krista koji kaže: «Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi ste loze» (Iv 15, 4-5).

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.1 (18)