Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!

            Drugi Vatikanski sabor ustvrđuje a Ivan Pavao drugi naglašava u Apostolskom pismu o četrdesetoj obljetnici konstitucije o liturgiji da se liturgijski čin po djelotvornosti ne može izjednačiti ni s jednim drugim činom Crkve. Sabor priznaje da «Sveta liturgija ne iscrpljuje čitavu djelatnost Crkve». Otajstvo što se razlaže propovijedanjem i katehezom, prihvaća vjerom i u liturgiji slavi, treba da hrani čitav život vjernika koji su pozvani biti glasnicima istog otajstva u svijetu. Moderno društvo i moderne države, čini se, malo po malo oblikuju svijet u kojemu će sve manje mjesta biti za doživljavanje božanske stvarnosti. Zbog takvog ozračja mnogi su suvremeni ljudi postali nesposobni čuti i razumjeti Božju riječ. U službenom jeziku modernoga društva ne pojavljuju se riječi ili pojmovi religiozne naravi: objava, milost, nadnarav, grijeh, pokora, vječni život, otkupljenje, spasenje... Baš taj moderni čovjek «čovjek bez Boga» doživljava nestabilnost života: izložen je doživljavanju praznine, sumnja o smislu života. Psiholozi tu uočavaju izvor dosade i straha pred životom. Mnogi se kršćani kreću na granici između vjere i nevjere. Taj napola «ateistički» kršćanin obavlja svoje vjerničke dužnosti: ide u crkvu po svom izboru, prima sakramente po potrebi i moli se. No, sve to čini s nekom rezervom, sa sumnjom je li to zbilja potrebno, je li to zbilja sve istina. U pluralističkom društvu tko nasljeduje Krista, neće biti lišen građanskih i ljudskih prava kao za vrijeme komunizma. U pluralističkom društvu postoje profinjeniji načini odvraćanja od nasljedovanja Isusa Krista tako što se kršćanin susreće sa protuvjerskim stavovima u gospodarstvu, znanosti, kulturi i politici. Ne može se biti pola kršćanin a pola «moderan sekularistički čovjek». Isus kaže: «Tko ljubi oca ili majku više nego mene nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene nije mene dostojan. Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan» (Mt 10, 37-38).

Isus traži od nas nasljedovanje kakvo nam današnje pluralističko društvo «ne dopušta». Isus traži od nas vjernika da životna stajališta koja smo primili od Kristova Duha zastupamo odlučnije nego se to sviđa pluralističkom društvu. U ime individualne slobode bilo bi moguće danas biti katolik, pa budista, sutra protestant, pa musliman, prekosutra nevjernik. Ideologija pluralističkog društva u nekim svojim verzijama naučava da jedne istine nema, jednog morala nema, da jedinog istinitog Boga nema. Tako pluralističko društvo sprječava čovjekov duhovni rast. Srećom ta kriva teorija nema dubokog temelja u stvarnom životu jer čovjek zna da ima razlike između dobrog i lošeg, istinitog i lažnog, lijepog i prljavog. Mi kršćani – i s nama mnogi ljudi otvorena duha – duboko smo uvjereni da je koncept života po kršćanskom duhu jedino istinit i primjeren ljudskim naravnim sposobnostima i čežnjama za puninom uspjela i sretna života.

            Na pitanje, je li netko kršćanin i kakav je netko kršćanin, svatko za sebe može ispravno odgovoriti samo promatrajući se u odnosu vlastite osobe prema osobi Isusa Krista. Kršćanstvo nije neki nauk filozofske naravi, ono nije tek neki sustav moralnih vrednota, ono nije religija ni religiozno doživljavanje ljepota i zakona prirode, ono nije terapeutska metoda svladavanja životnih problema, ako sve te elemente gledamo odvojene od osobe Isusa Krista, ako ih smatramo jednom cjelinom, postojećom u sebi i za sebe. Svi ti elementi jesu kršćanski samo u neposrednoj vezi s Kristom, oni nose u sebi kršćanski duh samo onda kada imaju svoj izvor u Kristovu Duhu. Kršćanski život, kršćanska duhovnost je nasljedovanje Krista, povijesne osobe o kojoj svjedoči on sam, koju opisuje on sam, čiju važnost i čije poslanje određuje on sam. Mi vjerujemo Kristu kada nam otkriva svoje znanje. Stoga je naša vjera, naša kršćanska vjera, sudjelovanje u Kristovu znanju. Što nam Isus poručuje o svom nebeskom Ocu, o sebi u odnosu na Oca i Duha Svetoga, tako je izrečeno da je mogućnost zablude potpuno isključena. Mi smo Isusu dužni vjerovati kada za sebe tvrdi «Ja sam Put, Istina i Život». Mi smo dužni Kristu vjerovati kada tvrdi «Moj nauk nije moj, nego onoga koji me poslao. Ako tko hoće vršiti volju Njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga i ja sam od sebe govorim» (Iv 7, 16-17).

            Isus nam priskače u pomoć na taj način da nam otvoreno kaže: Ja ne naučavam kao drugi što je istina – ja jesam Istina. Ja ti ne pokazujem kao drugi koji put vodi do zdravlja, do sreće, do punine života – ja jesam Put i Život. Evo, to sam ja koji stoji pred tobom, a ti sam prosudi. Ti imaš pravo donijeti odluku, jesam li ja, Isus Krist, u pravu kad tražim od tebe da mi vjeruješ ili mi pak osporavaš to pravo. Odluči se, još imaš vremena, ali ne znam kako dugo. Poslije Kristove smrti i uskrsnuća pred Kristovim likom ispituje se svaki čovjek.

Neka Božji blagoslov, zaštita sv. Luke i zagovor Gospin čiji «prinos» u ovo doba godine slavimo, bude uz vas i sve vaše pothvate.

Vaš župnik don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.1 (18)