Dragi Kučićani, u zavičaju, domovini i po svijetu!

   Katolici, a i mnogi kršćani općenito, zahvalni su papi Ivanu Pavlu II. za njegovo vodstvo. Kroz ovih 25 godina često smo bili ponosni na njegovo djelovanje i naučavanje. Svi pape prije njega molili su i radili bez tako jakih sredstava društvenog priopćavanja. On se, uz izvanrednu toplinu i srdačnost te živu vjeru i gorljivosti za evanđelje, uspješno služi i tim modernim sredstvima pa njegove poruke upućene vjernicima i cijelom čovječanstvu dalje dopiru i jače se čuju.

Ivan Pavao II. Obdario je Crkvu nizom važnih enciklika i pisama. Njegove enciklike «Sjaj istine» i «Vjera i razum» mnogi nazivaju proročkima. Zainteresiran je za pitanje «istine» u području filozofije i vjere to više što mnogi moderni mislioci gube povjerenje u sposobnost ljudskog uma da dođe do spoznaje sigurne i univerzalne istine. Takvo razmišljanje je opasno za vjeru, jer je gura u slijepu vjeru ili u subjektivni osjećaj, što je labav oslonac, jer na temelju samoga osjećaja ono što je istinito za jednu osobu moglo bi biti pogrešno za neku drugu. Mnogi odričući razumu sposobnost spoznati istine višega reda razumom i vjerom upadaju u osamljenost, u osjećaj besmislenosti i praznine glede smisla života, pa traže lažnu utjehu u blagostanju, uživanju, kojekakvim sektama. Papa poručuje: živjeti treba u skladu i s razumom i s vjerom. Potrebno je djelovati u skladu s istinom. Već na samom početku enciklike «Vjera i razum» on izriče: «Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine».

Papa upozorava na prilično rašireno shvaćanje prema kojemu se vjeru ili pretjerano oslanja na racionalnost ili na emocionalnost. Takva pretjerivanja priječe ispravno življenje i uspješno prenošenje vjere. Vjera i razum ne mogu biti rastavljeni. Kad razum odbacuje vjeru postaje potpuno nerazuman, jer odbacuje čak i mogućnost da je Bog beskonačna istina koja se objavljuje izvan prirodnih dohvata. Slično, vjera koja bi nijekala razumu prirodnu sposobnost shvaćanja istine postaje bez temelja. Nije dakle katolički reći: Želimo samo vjeru, a razum ostavljamo poganima i onima koji ne vjeruju. Vjera koja bi se odrekla uloge razuma, a samo se oslanjala na osjećaje i iskustvo upala bi lako u opasnost da zahiri, izgubila bi sposobnost da bude sveopćom ponudom. Nadnaravno nadilazi, dakako, prirodno pa tako i vjera nadilazi razum. No, oboje, svako na svoj način, dosižu istinu. Ljudski um može zaključiti da postoji Bog da je on vrhovna istina.

Moderni Europljanin će reći da slijedi svoju savjest, svoja uvjerenja i da ne prepoznaje Velikog Zakonodavca čiji bi zakoni i zapovijedi trebao slijediti. Sv. Pavao u poslanici Rimljanima daje jasan odgovor: Ne uvidjeti istinu je krivnja: Čovjek ne vidi Istinu jer neće da je vidi, jer je ne želi ugraditi u svoj koncept života. To «neću» naše volje je subjektivna krivnja, jer nas volja odvraća od traženja istine i mi toj i takvoj volji popuštamo. Obraćamo glavu na drugu stranu, da bismo mogli tvrditi da ga nema i da zbog toga mi nemamo nikakve krivnje što ga ne vidimo.

Znamo da je put do istine i do moralne dobrote jako strm. U visinama Božje ljubavi i istine čovjek može ostvariti sebe te postići svoju sreću – i nigdje drugdje. Kršćanstvo nije neka teorija ili ideologija o moralu. Ono je odgovor vjere na Božju inicijativu o ljudskom spasenju. Ono, oslanjajući se prije svega na snagu koja dolazi od Boga, omogućuje čovjeku da izdrži na strmom uspinjanju prema istini, prema kreposti, prema ostvarenju poziva da se potvrdi kao dijete Božje. Sakramentalnim životom u Crkvi moguće je ostvarivati odnose pomirenja, opraštanja, mira, pravednosti, poštivanja, tolerancije – jednom riječju: odnose istinske ljubavi. Božja ljubav i milost, ako smo ih spremni primiti, stvaraju od nas nove ljude. To je ono apsolutno novo u povijesti čovječanstva što nam je donijelo kršćanstvo. Gdje god nema življenog kršćanstva – Kristove otkupiteljske milosti – tu je: nepomirenost, nepraštanje, rat, nepravda, nepoštivanje, netolerancija, jednom riječju: odnosi mržnje.

To razmatranje možemo završiti papinim riječima izrečenim 2002. u rodnoj Poljskoj pred dva milijuna ljudi tijekom najveće ikad održane mise: «Budući da bučna liberalistička propaganda o slobodi bez istine i odgovornosti biva sve snažnija također i u našoj zemlji, crkveni pastiri ne smiju propustiti proglašavati neoborivu filozofiju slobode koja je istina Isusova križa.»

Zazivam Božji blagoslov, zaštitu sv. Luke i Gospe Lurdske na sve vas i vaše pothvate, čestitajući vam ujedno Božić i novogodišnje blagdane!

Vaš župnik don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.2 (17)