Sam Pascal je zaključio kako je najveća poteškoća u čovjekovom životu što se ne može suočiti sam sa sobom. Stoga navija glazbu do daske, pije, puši, lijepi se uz TV, traži zabavu. Živi tjelesno, isprazno i stihijski, ne brinući puno zbog čega je došao na ovaj svijet i kamo ide. Sve više se lijepi za ono što mu svijet nudi. Dobiva površnu predodžbu o sebi koja nije odraz njegove istinske osobnosti i poslanja. A slika koju je stvorio o sebi pruža mu mogućnost za rast ili pad. Mnoge značajke današnjeg svijeta čovjeka loše usmjeravaju. Mnogi se boje i zaokupljaju slabostima, što nije dobro. Sam Job prije nekoliko tisuća godina je rekao: «Snašlo me je ono čega sam se najviše bojao.» Isti je usvojio gubitnički stav. Kako se osloboditi osjećaja sputanosti i ograničenosti – čovječe? Shvatiti što jesi i to početi provoditi u djelo. Tragat i biti ispred onog što je uobičajeno. U jednoj prilici i vremenu izbirati svoj idući svijet a samo prema onome što si i kako proživio na ovome svijetu.

            Sjećam se priče o Mariji koju je ispričala č. sestra Ancila za vrijeme duhovne obnove u Kučićima prošlog ljeta:

«Tko si ti?» – upita Bog dušu koja je tek došla na nebo.

«Ja sam Marija. «

«Koja Marija?»

«Znaš Bože, ja sam ona Marija koja je redovito s obitelji išla na sv. misu i sakramente, pjevala u zboru i pospremala po crkvi i biblioteci.»

«Da, ali tko si ti?»

 «Ja sam Marija, sjećaš se, pobožno sam odgojila troje djece, bila dobra mužu, svekrvi, bližnjem, pomagala potrebnima…» – nizala je Marija.

«Da, a tko si ti?» – ponovno upita Bog, u iščekivanju da mu kaže: Ja sam Marija, tvoje ljubljeno dijete, u iščekivanju jer to je njen izbor.

Marija se ponovno vratila na zemlju gdje će prigrlit Boga kao oca i spoznat da je dijete Božje.

            Isus kaže: «Tko ne primi kraljevstvo Božje kao malo dijete taj sigurno neće ući u nj. (Marko, 10,14,16) Marija se vratila na zemlju gdje će učiti gledati sebe i bližnje onako kako nas sam Bog vidi.

            Prebirući svoj život pretpostavljam kako je Marija mislila: Kako bih ja mogla biti dijete Božje? Malo je djela iz moje prošlosti koja potvrđuju takav izbor. Slika koju sam stvorila o sebi, misli koje su me vodile i moja djela me koče.

            Mariju kao i sve nas određuje ono o čemu smo izgradili najsnažniji dojam u našem srcu. Naše predodžbe ne utječu samo na naše djelovanje u obitelji, crkvi, društvu, već su presudne za odnos s Bogom. Krist nas uči kako izvući sve najbolje iz svoje nutrine.

            Jedan učitelj – Gospodar vremena, napravio je ispitni pokus za svoje učenike. Napunio je posudu sa šljunkom do vrha i upitao: « Je li posuda puna?» – «Je», odgovorili su učenici. Zatim je učitelj nasuo u posudu sitni pijesak i upitao: «A sad?» Ponovno je dobio potvrdan odgovor. Zatim je u posudu sa šljunkom i pijeskom nalio vodu: «A sad?»

Jedan od učenika se odvažio i ustvrdio: »Koliko god mislili da nema mogućnosti uvijek se može sažet i stisnut.» – «Ne!». mudro će učitelj. «Najprije treba postaviti najbitnije i najvrjednije, kako bi bilo mjesta za ostalo.»

            Ja sam dijete Božje! To je spoznaja koja treba najviše mjesta u rasporedu važnih stvar moje duše. Preostali prostor je za spoznaje koje će mi pomoći živjeti u skladu sa njegovom veličinom.

            Uvijek idemo u jednom ili drugom smjeru. Ako ne izaberemo, obično idemo u negativnom smjeru. A tada pati sve u nama i u našim odnosima. Naš odnos prema nama i prema bližnjem temelji se na odlukama i postupcima iz prošlosti, a naša budućnost i naša vječnost bit će određena odlukama i postupcima koji slijede. Lijepo nam sveti Pavao u poslanici piše: « Napokon braćo: sve što je istinito plemenito, pravedno, iskreno, ljupko, sve o čemu je ugodno pričati, ako postoji i najmanja vrlina i bilo što hvale vrijedno – razmišljajte o tome» (Filipljanima 4.8).

            I nije me briga što svjetina kaže, moj je izbor da nemam izbora. Neću u gomilu! Ne želim se vraćat u prošlost. To i nije prikladno ponašanje za mene sad. Neću djelovat na stari način. Sve one stvari u mojoj prošlosti više nisu važne. Ne mogu ići dalje na temelju prošlosti. Prorok (Jak. 3, 10) me hrabri : »Slabić neka kaže – snažan sam.» Da, s Kristom. On koji je sama ljubav i dobrota traži u meni i u tebi svoj odsjaj. To može napravit razliku. Može nam donijeti mir i samopouzdanje. Kako bi stvarali odluke i djela koja inače ne bi radili, a koje će nas usmjerit za drugačiji život.

            Ja sam dijete Božje. To je ono što radim. Kako se ponašam. Kako postupam. Što osjećam. To će napraviti velike promjene u svemu onom što radim. To će napraviti veliku razliku kod svih onih s kojima se susrećem. To će promijeniti sve u našim odnosima. Naš brak. Odnose s našom djecom. Prilike na poslu, u polju, na ulici, u uredu itd.

            Bit će i vremena. Nekad će bit teško. Pojavljivat će se iskušenja: Pa ne mogu to raditi. – Ja sam čovjek. Božje dijete. Bog mi i preko A. B. Šimića govori «Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda:»

            Sveti Otac Ivan Pavao II. nam u uskrsnoj poslanici Rimu i svijetu kaže.

«Isus nam poručuje kao u olujnoj noći apostolima: Odvažni budite. Ja sam. Ne bojte se!»

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)