Dragi Kučićani, u zavičaju, domovini i po svijetu!

Čovjek je cjelovito biće te je zdrav kada se izliječi ne samo njegova tjelesna i psihička nego i duhovna dimenzija. Nije dosta liječiti samo vegetativnu i psihičku nego i duhovnu dušu. Pastoralni red Crkve sveobuhvatno radi na spasenju i vjerničko-moralnom uzdizanju te duhovne duše. On čovjeku donosi smisao i snagu da izdrži križeve na putu života. Pravi smisao pružanja duhovne pomoći izrazio je papa Ivan Pavao II. u enciklici Salvifici doloris: «Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu narav. Tjelesna patnja ostvaruje se kad na bilo koji način «boli tijelo», a moralna patnja jest «bol duše». Riječ je dakle o boli duhovne naravi, a ne samo o psihičkoj dimenziji boli koja prati kako moralnu tako i tjelesnu patnju.»

            Odlučujući poticaj znanstvenom istraživanju duhovne patnje, školovanju profesionalnih radnika za terapiju duhovnih patnji te osnivanju centara za duhovnu pomoć dali su baš ovi papini tekstovi.

            Na tjelesnom području razvijena je medicinska, a u prošlom stoljeću psihološka i psihijatrijska znanost. Nedostaje istraživanje «anatomije čovjekove duhovne duše». U Crkvi je od početka bio prisutan terapijski rad, ali je nakon uvođenja grčkog mišljenja u teološko istraživanje odvojeno spasonosno od terapijskog djelovanja Crkve. Izvorni smisao riječi terapija je spas u sveobuhvatnom smislu. Grčka riječ terapeuein znači zapravo služiti i bliza je riječima đakon i liturgija. Đakon je nekad bio, među ostalim, i bolničar. Od novog zavjeta nadalje diakonia je temeljna forma i temeljni oblik svih crkvenih službi. Svaki kršćanin je pozvan da u tom smislu bude đakon i terapeut.

U početku javnog života Isus je izabrao dvanaest ljudi da budu s njim i sudjeluju u njegovu poslanju; zato im je dao udjela u svojoj vlasti i poslao ih «propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesne». Sveti Jakov upozorava «Ispovjedite dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite». Katekizam Katoličke Crkve u kontekstu ispovijedi tumači taj tekst upravo u smislu duhovne terapije: redovita ispovijed i lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu duha. Isti katekizam upozorava da je Isus liječnik koji se prigiba nad svakim pojedinim bolesnikom da ga izliječi. Katekizam kaže da se ne radi tu samo o liječenju čovjekovog tijela i psihe nego čitavog čovjeka, «jer Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati. On je došao izliječiti čitavog čovjeka, i dušu i tijelo». Starozavjetni čovjek svoju bolest živi pred Bogom i od njega moli ozdravljenje. Stari Zavjet veli: «Ja sam Gospodin koji daje zdravlje.» Izaija naviješta da će za Sion nastupiti vrijeme kada će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest.

            Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja svakovrsnih bolesnika očit su znak da je «Bog pohodio narod svoj» i da se približilo kraljevstvo Božje. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa «jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala». Sveti Marko u Evanđelju kaže: » Otišavši propovijedali su obraćenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali»: Dalje kaže: «U ime će moje na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro». Sveti Pavao osobito govori o povezanosti Euharistije i tjelesnog zdravlja. Crkva podjeljuje bolesničko pomazanje ne samo onima koji se nalaze u krajnjoj životnoj pogibelji već netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji.

            Da je Crkva već u svojim korijenima bila i ostala ne samo usmjerena na vječnost već i na liječenje čovjeka pokazuju nam Sveto pismo, dokumenti učiteljstva, crkveni oci i sveta liturgija. Misne molitve mole: «Bože ti si odredio da tjelesna pokora liječi dušu», ili «krijepi nas svojom riječi i čisti pogled duha», ili «Bože, ti si odredio lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi», ili «Gospodine, došao si iscijeliti skrušena srca, ozdraviti slabosti naroda svoga», ili «Nauči nas da budemo uistinu bližnji – blizu – svima koji su u bijedi, nevolji ili su žalošću pritisnuti», ili «Gospodine dao si da zdravi prispijemo vazmenim blagdanima», ili «Kriste, kruše i zdravlje duša, ojačaj nas».

            Spomenuli smo samo neke molitve, iako znamo da je liturgija puna molitava za ozdravljenje. Vjera u Boga kao smisao čovjeka i stvorenja bitna i neophodna je za liječenje duha ali isto tako i psihičkoj duši kao i fizičkom organizmu.

            Braćo i sestre molimo u duhu ove lijepe korizmene molitve: «Liječniče tjelesa i duša, iscijeli rane našeg srca…»

            Neka Božji blagoslov, zaštita sv. Luke i zagovor Gospin čiji «prinos» u ovo doba godine slavimo, bude uz vas i sve vaše pothvate.

Vaš župnik don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)