Isus je svečano izjavio: “Jer kažem vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt, 5, 20).

            Tko bi se od nas mogao iskreno pohvaliti da je smisao zahtjeva pravednosti istinski shvatio, te da ga u cijelosti ispunjava, a kamoli da je pri tome postigao i neki “višak”. Teško da ima ljudske pravednosti koja bi bila dovoljna, te ispunjavala zahtjev potpune pravednosti.

            Možda pomislimo kako ova opaska ipak nije točna, jer u prvi mah nam se učini da i nije teško čovjeku biti pravedan. Uostalom, često puta smo čuli: “ Nikoga nisam ubio, nisam učinio preljub ili krivo prisegao.” Međutim, kad u evanđelju čitamo Isusov govor na gori u kojemu on od svojih traži i mnogo više od onoga: “Ne ubij. Ne čini preljub. Ne krši prisege …”, trebamo ozbiljno preispitati svoju savjest. Isus svojim govorom i tumačenjem ponire duboko u te zahtjeve. Tada se pokazuje kako se čovjek protivi pravednosti i kad se ljuti, kad ne prašta, kad zavidi, kad daje maha oholosti i raznim požudama.

            Uobičajeno je klasificiranje ljudi crno-bijelom tehnikom, ali čovjeku koji dublje razmišlja postaje jasno da ih nije moguće tako grupirati te da se uglavnom svi nalaze u nekom “sivilu”. O višku pravednosti ovdje očito ne može biti govora. Ali, onda nitko ne bi mogao, ukoliko bi to ovisilo o čovjeku, ući u kraljevstvo nebesko, tj. stupiti na područje potpune pravednosti. Nebesko kraljevstvo bilo bi čista utopija. I zaista, ono mora ostati utopija sve dok isključivo ovisi o dobroj volji čovjeka prepuštena samom sebi. Koliko puta smo čuli, treba tek malo dobre volje pa će sve biti lijepo i dobro na ovom svijetu. Doista trebalo bi samo malo dobre volje, ali tragedija čovjeka i čovječanstva je u tome što mu za to nedostaje snage.

            Doduše u Crkvi postoji “stalež savršenstva” gdje stoji obveza da se čini i više od onog što je neophodno i općenito zapovjeđeno. No, oni koji pripadaju tomu staležu priznaju da su uvijek na početku i kako su puni nedostataka, pa je čak taj stalež najdramatičniji znak trajnoga čovjekovog nesavršenstva.

            Međutim Sveto pismo ne ostaje skeptično. Granice ljudske pravednosti tj. mogućnosti uopće, znak su da je čovjek usmjeren na ljubav koja mu se poklanja bez računa, čineći ga sposobnim da i sam ljubi. Da nema te Božje ljubavi čovjek bi ostao nepravedan uza svu možebitnu zakonsku pravednost. Jedino onaj čovjek koji dopušta da ga obaspu darovima, može otkriti samoga sebe. Na taj način čovjekova pravednost postaje znakom Božje pravednosti.

            Isus je i u svojoj ljudskoj naravi ostvario višak i preobilje te Božje pravednosti beskrajno nadmašujući ono neophodno. Po tomu Bog poništava ljudske promašaje. Bili bi ipak u zabludi kad bismo mislili da je time obezvrijeđen čovjek te rekli da je i onako svejedno i pred Bogom bespredmetno traženje pravednosti i dobrote. Ali to nipošto nije tako.

            Naš odgovor mora biti da ipak važi imperativ kojim smo pozvani na višak, kad već nismo u stanju ostvariti potpunu pravednost. To znači da ni izdaleka nije kršćanin onaj koji računa koliko i što sve mora napraviti da bi bilo upravo dovoljno da uz pomoć nekoliko trikova poprimi izgled čovjeka pravednika.

            Biti kršćanin ne znači ispuniti određene dužnosti, ili možda kao osobiti kršćanin prijeći malko i granicu obvezatna osiguranja. Naprotiv kršćanin je onaj čovjek koji je svjestan da živi od milosti, te da se prema tome sva pravednost sastoji samo u tome da i on osobno bude milostiv i da pokazuje ono što ima, poput prosjaka koji je zahvalan za darove pa to velikodušno dijeli dalje.

U stvari nepravedan je onaj tko je proračunat i sebe smatra pravednim, onaj tko misli da može sam sebi satkati bijelu odjeću i potpuno izgraditi samoga sebe. Ljudska pravednost može se obistiniti samo ako odustanemo od vlastita zahtjeva i samo ako budemo velikodušni prema čovjeku i Bogu. To je pravednost na koju treba pomišljati kada molimo “i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”.

Pravednost se sastoji u praštanju, jer smo primili oproštenje i živimo od tog opraštanja.

Zov rodnih ognjišta, 2002. br.1 (14)