Na krizu u našem društvu značajno utječe sve manji broj čestitih kršćanskih obitelji koje imaju više djece. U takvim obiteljima roditelji iz potrebe rano uključuju djecu u obiteljske poteškoće i poslove učeći ih ljubavi kroz brigu i skrb jedni za druge. Gdje vjera i pouzdanje u Boga, požrtvovnost, strpljivost, marljivost i osjećaj sigurnosti u zajedništvu drži roditelje i podiže djecu sve ide lakše. Baš takve obitelji sačuvale su samobitnost hrvatskog naroda, njedreći duhovna zvanja, strpljive i istinitoljubive učitelje, plemenite liječnike, susretljive službenike, požrtvovne i samozatajne majke i očeve, vrijedne i poštene radnike. Pitamo se: Odakle prezir prema takvim obiteljima. I tko naziva zaostalim i konzervativnim majke koje vrijedno rade u kući i čestito odgajaju djecu. Zašto đavao udara baš po takvim majkama i obiteljima?

Po onom! Ne bismo djecu dok smo podstanari ili sustanari. Dok ne namjestimo stan, uštedimo za vozilo. Posvetit ćemo se malo sebi samima, nauživati požude. Mogla bih i posao izgubiti zbog trudnoće. Napravili bismo stan ovom djetetu da ne mora živjeti s roditeljima kao mi. Omogućili bismo mu mu školovanje kako ne bi kad odraste trebao raditi kao ja. Poći ću u ginekologa. Šapće: Znaš ugradila sam spiralu! Volimo se zabavljat! Uzimam tablete! Je su li spirala i tablete za čedomorstvo zlo? Što znači kako intimni odnos za vrijeme plodnih dana zaštićene žene završava gušenjem zametka i tek posve sićušnog čovjeka, koji već ima besmrtnu dušu, što mogu posvjedočiti mnoge nesretne majke, ili završava otplovljeno (isprano) iz svog doma maternice u slučaju upotrebe tableta. Zamislimo sebe u tom položaju. Pojavi se odjednom neprirodno ogromni vodeni stup koji preplavi dom u kojem živimo, a povuče se kad nas uguši.

 A registrira se godišnje u Hrvatskoj oko 50.000 pobačaja. U jednom ovogodišnjem listopadskom danui najcrnijem za Hrvatsku, “poroditelji” jedne zagrebačke klinike ubili su 86 još nerođene djece, tvrdeći kako su samo prekidali trudnoće ne ogriješivši se o “pozitivne” zakonske propise Republike Hrvatske.

Potoke nedužne krvi svojih sinova i kćeri, djece Boga Stvoritelja  hrvatska nacija slijeva na žrtveni oltar đavlu????

Zar to ne pokazuje kako đavao djeluje socijalno, demografski, društvenmo i psihološki kao otac laži i ubojica ljudi. Možemo se braniti komunizmom koji nas je tlačio, liberalizmom u koji slijepo srljamo, utjecajem sa Zapada od kojeg uzimamo najgore. Ali je teret grijeha i odgovornosti na nama. Rezultati i posljedice užasavaju. Sjetimo se: ”Oci jedoše kiselo grožđe”, a generacijama će trnjet zubi. Posljedice našeg djelovanja za đavla a protiv Boga, za zlo a protiv dobra, vidljive su u novim socijalnim mjerama gdje se ukidaju prava iz natalitetnog programa. Kako nam se naši grešni postupci vraćaju bumerangom po narodnoj: “Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju” (podovi) - što vidimo u izumiranju. Zar nemarnost državne politike čini naše postupke neodgovornima? Zabrinjavajući su podaci da nas je za proteklih 9 godina stalno više umrlih nego rođenih, da je u istom razdoblju u jednoj županiji smanjen broj stanovnika za 37.6 %, da nam se ubrzano iseljavanjem prazne sela, a kad sela ostanu bez stanovništva praznit će se i gradovi. Naši preci prije nepunih 100 godina rađali su 140.000 djece godišnje, uza sve to što su nerijetko bili gladni, iako su obrađivali svaku škrapu zemlje i nisu imali državu, a o slobodi su samo sanjali. Da su rađali kao mi danas, mi ne bi imali državu. Zar da mi danas u slobodi i u izobilju bezdušno ubijamo još nerođenu djecu njihove djece!?

Prije 50 godina u Hrvatskoj se bilježilo 91.200 rođenih, prošle godine 43.000, a prve u trećem tisućljeću predviđa se 30.000. To je najmanji broj rođene djece u Hrvatskoj u poslijednja dva stoljeća.  A koliki je broj začetih? Zadnjih 10 godina je 130.000 mladih napustilo domovinu. Nebriga Hrvatske države zbog već nastalih krnjih generacija kod kojih će se broj stanovništva prepoloviti za 25-30 godina u vremenu njihove reprodukcije. Nestabilna i restriktivna populacijska politika se krije u našoj osobnoj kratkovidnosti i roditeljskoj uskogrudnosti i sebičnosti.

Odgajamo djecu za lagodan život po logici, ako sam se ja patio, neka se ne pati moje dijete. Odgajamo djecu u kukavice koje nemaju hrabrosti za životni i bračni poziv, život stvoriti i život na svijet donijeti. Trudnice i majke nam često ostaju same i na cjedilu zbog naše nebrige postajući u složenim slučajevima okrutne zbog naših tvrdih i nemilosrdnih srdaca, nerazborite zbog naše lakomislenosti i same zbog naše sebičnosti, zabludjele zbog naše zloće i  zablude, kolebljive zbog našeg prezira svetosti života.

Tako njihovi grijesi padaju i na našu dušu, cijelo društvo pa i na naše potomke. Molimo i postimo u obiteljima i zajednicama da te društveno - socijalne grijehe Krist po svom milosrđu ispere krvlju koja teče iz njegovih rana na križu. Sjetimo se kako je Krist plakao nad Jeruzalemom zbog grijeha i raskalašenosti njegova naroda, znajući ako se ne vrate Božjim zakonima da će doći neprijatelj i razoriti mu zidine. To se i dogodilo 70. godine prvog stoljeća. Obratimo se! Molimo da nam obitelji ustraju u kušnjama poput Nazaretske obitelji. Slijedimo Božji glas po svojoj savjesti slijedeći put ljubavi i čistoće srca. Sjetimo se Marijina života na zemlji, poroda u svratištu, bijega u izgnanstvo. Kalvarija: Sina su joj prezreli, popljuvali, osudili ga i pribili na križ oni koje je liječio i oslobađao. I nije se pokolebala. Postala je znak nade i utjeha patnicima.

Stoga tražimo u Mariji uzor i potporu, a ne u licemjernoj zapadnoj Europi. Slušajmo glas savjesti, a ne smjernice raznih političkih tijela Europske Unije. U 14 država svojih članica izdvaja iz proračuna dodatna sredstva za obitelji s troje i više djece, da njihovi domovi ne ostanu prazni, polja zapuštena kao naša, jezik i kultura zaboravljeni, starost prazna, a kolijevke zakrivene raskošnim grobovima kao naše. A nama predlažu izlazak iz gospodarske krize bez stanovništva. Pa što će nam bogatstvo bez naše djece. Gledaju na našu zemlju kao što u nekom selu pohlepni susjedi vide starca samca s velikim i lijepim imanjem. Čak se od saborskog zastupnika čulo pitanje: “Zašto Hrvatice rađaju, kad nemaju posla?” Raspravljalo se o populaciji.  U Hrvatskoj nema posla, jer se ne rodi dovoljno djece. “A nema posla” u nezasijanim i okorovljenim poljima, zapuštenim domovima, neprohodnim putevima, zastarjelim cestama mira i ljubavi, nesagrađenim mostovima i zatvorenim srcima za starije osobe. Troše oskudna proračunska sredstva na njegu, poslugu, liječenje i ljekove a beskorisni su, čangrizljivi, zajedljivi i zahtijevni. A mnogi su u samoći i ispraznosti pri kraju svog puta prema vječnosti. U dobi kad bi mogli i trebali svojom nazočnošću i iskustvom za djecu i unučad prenijeti spoznaje, vrline, mudrost i ljubav. A mnogi čame sami provodeći dane i duge noći uz televizor u stanovima i domovima ili u praznim kućama opustjelih sela u sjeti i tuzi iščekujući vikend ili dopust da vide dijete i unuče. A trebali bi biti zajedno, gdje bi djelima ljubavi, pažnje i strpljenja odraslih prema svojim starima i onemoćalim roditeljima davali primjer unucima da i sami postanuu plemeniti, obazrivi,  pažljivi i osjetljivi za slabije i pažnje potrebne.

Jao zajednici u kojoj je sve više skupina kojima zbog društvenih razloga nedostaje prostora, sredstava i mogućnosti za čestit i dostojanstven život, gdje su obitelji - temelj društva - najugroženije. Dok se umnažaju političke i druge neprirodne skupine vlasti i moći i nepošteno se bogate.

U ovom bremenitom razdoblju za Hrvatsku državu pozvani smo da domoljublje pokazujemo plemenitim postupcima i poštenim radom, da zauzetije Boga molimo i dobrim djelima pomažemo njen opstanak u miru i solidarnosti, kako bi zadovoljila socijalne potrebe svih društvenih skupina i svih građana.  U vrijeme kad se dobiva dojam kako osnovna socijalna prava, koja bi trebala biti sveta i radi zaštite ranjivih slojeva i skupina na rubu društva, postaju predmet interesa trenutne vladajuće politike ili međunarodnog pritiska. I kad se čini da bi zlo moglo prevladati, pozvani smo da nas naša djela određuju za dobro slijedeći Boga LJUBAVI, mimoilazeći vraga kao nešto nevažno i nebitno za onoga tko se zauputio putem ljubavi i slobode.        
       

 

                                                                            Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)