Razna previranja i svekolika povijesna događanja u svijetu daju svojevrstan pečat vremenu u kojem se zbivaju. Može se slobodno reći da je kraj 20. i početak 21. stoljeća obilježio pokret novoga svjetskog društva ili poretka, skrivenog iza riječi globalizacija.

Globalizacija dolazi od izraza globalan (sveukupan, sveobuhvatan) pa se može zaključiti da se radi o stanovitom pokretu koji obuhvaća (ili bi trebao obuhvatiti) sva područja ljudskog prostora i djelovanja. Tako sociolozi i drugi znanstvenici govore o gospodarskoj, političkoj, kulturnoj i socijalnoj globalizaciji. Pisati o svakom tipu zahtijevalo bi dublje i stručnije analize (što mi nije cilj, a ni mogućnost) te dosta prostora.

Osim kroz već spomenute slojeve ljudskog djelovanja globalizacija se ostvaruje i kroz informacijske, ekološke, medijske, religijske i druge procese. Važno je pripomenuti da se navedeni procesi ostvaruju izvan granica nacionalnih država (transnacionalne stranke, nevladine udruge i dr.), a imajući na umu da temelje nacionalne države čini teritorijalna stabilnost (granice države), te vanjska i unutarnja suverenost (priznata vlast koja funkcionira na cijelom teritoriju države), s pravom se postavlja pitanje što zapravo globalizacija (u ovom slučaju politička) donosi nacionalnim državama (poput Hrvatske). Odgovor, naravno, treba potražiti u samom centru globalne moći, koji predstavlja “začarani krug” svjetskog kapitala i masovnih medija (opet produkt globalizacije) koji u čitavom svijetu oblikuju duh vremena i način življenja.

Svako opiranje i neprihvaćanje tog nametnutog duha življenja znači najprije izrugivanje navodnom zaostalošću i konzervatizmom, a zatim polagano i tiho, ali sigurno odumiranje jedne nacije na svjetskoj sceni. Poglavito kad je riječ o manjim i neutjecajnijim državama tzv. “trećeg svijeta” ili “država u razvoju”, koje su opterećene vanjskim i tko zna kakvim dugovima prema gospodarskim i političkim gigantima svijeta.

Nasuprot tome, globalizacija, u ovom slučaju ekonomska, obećava veću stabilnost, rast standarda, te mir i određenu sigurnost. Tako bi na neki način oni najpotrebniji globalizacijom možda i dobili nešto materijalnog, ali sasvim sigurno bi izgubili mnogo toga duhovnog, a prije svega nestalo bi njihovog identiteta, te njihove nacionalne, kulturne i bilo koje druge planetarne prepoznatljivosti. Pri tome je teško vjerovati da će se proces globalizacije odvijati bez interesnih i drugih sukoba među globalnim silama. Gledajući kroz povijesni tijek događanja pitamo se, zar je globalizacija nešto novo? Čini se da je ona samo jedna vrst borbe za svjetsku nadmoć već moćnih sila, ali borbe ne mačem već medijima, tehnologijom, novcem, dominacijom ...

Za globalizaciju je karakteristično da nastoji srušiti stare vrijednosti, a da s druge strane nisu stvorene nove vrijednosti kao uporište, pa se može reći da je globalizacija kao proces utjecala i na stvaranje novih religijskih pokreta, te nov način gledanja na tradicionalne (velike) religije. Slobodno se može reći da su produkt takvih pokreta mnogobrojne sekte i pokreti, među kojima je najmasovniji i najdominantniji New Age. New Age je pokret koji nudi univerzalniju životnu mudrost, a čovjeku nudi novu viziju svijeta (bez Boga, dakako) i novi duh vremena. Svoju snagu nalazi u masovnosti, a svoje poslanje u “Eri Vodenjaka” (nakon 2000.) koja će navodno donijeti novi svjetski poredak, novo čovječanstvo i religiju. Činjenica je da se na globalizaciju može teško ili gotovo nikako utjecati. S pravom se onda postavlja pitanje, kako se suprotstaviti ili barem kako se postaviti prema ovom požaru sa Zapada koji potpomognut vjetrom medija i neosporive moći pred sobom guta i nagara sve vrijednosti počevši od ljudske osobnosti do nacionalnog identiteta.

Treba se pokoravati radije Bogu nego ljudima - odgovorili su Petar i drugi apostoli pred Velikim vijećem židovskih prvaka (Dj 5, 29). Dakle, pokoravati se Bogu ,a ne moći, novcu, oholosti palog čovjeka (čovječanstva), koji u opačini svojih grijeha teži stvoriti vlastito jedinstvo poput Kule babilonske.

 Ne prihvatiti činjenicu da je čovjek ranjiv i ranjen, duševno i tjelesno poput praroditelja Adama i Eve, znači čovječanstvo dovesti do teških zabluda na svim društvenim područjima. Crkva katolička, Duhom Svetim vođena, odbacila je “krivotvorenje” Kraljevstva Božjeg (obećanog od Krista) osobito pod političkim oblikom materijalizma i sekularizma.

Tajanstvena obnova preobražaja čovječanstva i svijeta, u Svetom pismu nazvana “Novim nebesima i novom zemljom” (2 Pt 3,13), događa se samo po Bogu i u Isusu Kristu. Bratstvo i međusobnu toleranciju, jednakost među ljudima ne donosi ovakav oblik globalizacije, već tu ideju vjekovima širi Katolička crkva koja u svim narodima, jezicima, kulturama i običajima ispovjeda vjeru, što je po krštenju primamo, a sakramentima potvrđujemo.

Zajedničko podrijetlo svih naroda dokaz je da je cijeli ljudski rod jedinstven, jer Bog od jednog sazda ljudski rod (Dj 17, 26). Konačni cilj Božje volje je da narod Novog saveza skupi u jedan (Božji) narod, ali ne po tijelu već po duhu. Taj novi narod ne rađa se u središtima globalnih moći, već se, očišćen od grijeha i nanovo preporođen rađa iz vode i Duha Svetoga, te biva živa Kristova Crkva na zemlji.

   Zov rodnih ognjišta, 2000. br.2 (11)