Vrh planine nadvisuje svoje ždrijelo, gdje graniči s nebeskim vedrinama.

Dan je vedar, Sunce prepržilo tako ni ni vjetrić daha nema. Mali Palčić se provlači iz grma u drugi grm. Uska  se staza provlači ispod litice stijene. Pođoh korak, dva pa opet stadoh.

Na ovoj uzvišici Strošac vidik je nepregledan. Motreći plavo more, motreći plavo nebo pitam se, gdje je kraj, koji je trag? Tada sjedoh na hladni kamen. Istog trenutka pomislih: Možda je baš na ovom kamenu sjedio moj djed, pradjed, šukundjed. Ovom istom stazom i oni su prolazili, a gdje su sada, to znamo, zemaljski prah. Tada kroz moje biće projuri dubinski val. Tada izustim svoj povišeni glas. , ali u isto vrijeme pećina ponavlja moju riječ. Opet pomislih: I moji preci su izustivali svoj glas, a pećina je ponavljala. Zatim u meni zavlada osobit nagon. Ponovno pogledah more, nebo. Oči motre, a misao razabire i procjenjuje.

Tada se moj pogled usmjeri na misao. Misao, pa to je mozak, tj. materija. Opet se u meni nešto pobuni: Ne, ne, misao je nešto posve drugo. Misao je duhovna moć. Misao je neizumjerna veličina, nedosežna brzina, ogledalo svih boja, ploha najveće prostranosti, crta najveće udaljenosti. Da, nije najveće udaljenosti, kad ne znam, gdje joj je kraj. Opet nasta stanka. Ponavljam riječi ljudskih predaka, čitam slova što ih je prva ruka bilježila pa sve redom do moga vremena. Vidjeh samo korjen od korjena, a čovjek od čovjeka. Dobro gledana unatrag do prvog čovjeka, ali otkud prvi čovjek.

Svjetlost može biti samo od svjetlosti, ali svjetlost potpuno uništi tamu i bude svjetlost. Zemlja je pusta, gluha i nijema. U toj tišini stojim sam.. Koraci prvog čovjeka pa sve redom do moga pogleda, uvijek isto, ništa se nije promjenilo. Dobro, tko je čovjek? Bacim pogled na sva živa bića od najmanjeg insekta do najvišeg gorostasa. Birajući redom od prvog do posljednjeg, potpuno uvidjeh da svaka vrsta živih bića, čim se okoti ili izleže, odmah uređeno dobije svoj glas i svoje runo pa to ostaje vječito, nepromjenjeno. Čovječe, ti to vidiš, a je li tako kod tebe? Ne, ti se rodiš bez urođenog govora i bez ruha. Čovječe, živi si očevidac da je ljudsko pokoljenje prepušteno samo sebi, da u tijeku svog životnog razvoja stvara sam sebi govor i ruho, tj. odjeću, te da posjeduje potpuno slobodno odabiranje.

Čovjek je gospodar svega na zemaljskoj planeti, ali je li gospodar samom sebi? Čovječe, to ti sam reci! Ne možeš reći da, jer nisi gospodar sam sebi: tijelo ti dozrijeva, stariš i umireš, pa te tada tvoj duh napušta. Čovječe samo je tebi dana misao. Ti si jedini koji razmišljaš, koji u punoj slobodi gospodariš sa svim na zemlji, što hoda, lize, leti i pliva; sve ti je dano da ti se pokorava te da se tim služiš Čovječe, komu ćeš ti biti zashvalan za sve to? Svojim si istraživanjem otkrio da je zemlja okrugla. Uspio si se vinuti na drugu planetu, tj. na Mjesec, te si vlastitim pogledom promatrao planetu Zemlju, ali i dalje ti je ostalo sve zamršeno i tajno.

Čovječe, ugradi čelični stup u živac kamen, ali zub vremena čini promjenu. Stup izgubi svoj oblik, boju i težinu.

Čovječe, misao tvoja dokazuje i oči vide da sva nebeska tijela u svemiru lebde, da putuju određenim stazama milijune i milijarde godina. Razmisli, bi li se samo po sebi moglo održati u točnosti do sekunde. Dakle, tu se upoznaje neizmjerna Božja mudrost i moć koja je stvarna, a za nas tajna.

   Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10)