Mnogi su smatrali, a i danas mnogi u svijetu smatraju, da vjernici Boga pronalaze samo u svojoj nevolji i neuspjehu. Često smo bili svjedoci tvrdnje da vjernici zazivaju Boga u pomoć tek onda kada ne mogu sami dalje, tj. kada stignu do granica svojih mogućnosti, te kako je Bog iz nužde stvoreni izgovor. Tako se je jedna cijela ideologija temeljila na tome da će Bog postati suvišan, kad proširimo granice svojih mogućnosti.

            Da se vjernici utječu Bogu u nevolji i poteškoćama, to je točno, ali, zar i punina i raskoš ljudske egzistencije ne ukazuje na Boga. Mnogi ljudi koji su život iskusili u njegovoj punini, u njegovu bogatstvu, njegovoj ljepoti i veličini, oni koji imaju široke granice svojih mogućnosti, uvijek su iznova bivali svjesni, da taj i takav život moraju nekome zahvaliti, da upravo u svojoj vedrini i veličini život nije sam od sebe nego dar. Bez obzira što i koliko imali, i kako živjeli, ljudi osjećaju da nisu dostatni sami sebi, već da im je prava vrijednost u tomu što sebe prelaze i što se kreću prema nečemu što je posve drugačije i beskrajno veće.

            Isto tako postoji mišljenje da je samoća jedan od bitnih korijena iz kojih je nastala potreba susreta čovjeka s Bogom. Samoća je, bez sumnje, pogodna za susret s Bogom, ali kad čovjek doživi svoju samoću, on u isti mah doživi i to, da je sva njegova egzistencija krik za Drugim, te da nije stvoren sam za sebe. Vedrina i radost što nastaju kad se čovjek nađe s drugim čovjekom može probuditi svijest o blizini Boga, tj. apsolutnu radost i savršenu nađenost.

Ispunjenje ljubavi i činjenica da se nađemo s drugim čovjekom može čovjeku dati da doživi dar Božje blizine, dar onoga što nije mogao doznati ni spoznati, da pri tom primamo više no što bi oboje mogli dati.           

  Iz svega ovoga vidimo da bi o Bogu trebalo govoriti ne samo u slabostima nego u snazi, ne toliko u ozračju razmišljanja o smrti i u pritisnutosti osjećaja krivnje koliko u ozračju doživljaja prave radosti i razmišljanja o životu i dobru čovjekovu.    

 Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10)