Anđeo Gospodnji navijesti Mariji: ”Začet ćeš i roditi sina!” Sveta Crkva slavi spomen na događaj Isusova utjelovljenja blagdanom Blagovijesti. Ono je ostvareno u Marijinu krilu čudesnim stvaralačkim zahvatom Božjega Duha.

            Postajući na taj način čovjekom i čovjekovim Otkupiteljem Sin je Božji potvrdio prvotno dostojanstvo svakog ljudskog bića, njegova tijela i duše, naglasio da je ljudski život od začeća do prirodne smrti najveća svetinja na zemlji. U Božjemu stvaralačkom i spasiteljskom planu čovjek kao osoba ima rasti tijekom cijelog života, rasti fizički, biološki, društveno, duševno i duhovno te svjesnom suradnjom s Bogom postići puninu svoga dostojanstva.

            Nastanak ljudskoga bića određen je u potpunosti začećem, kromozomski jasan već u zametku. Kromozomi mu od samog početka određuju čak i boju kose. Stoga je za katolika neprimjereno misliti da bi Tvorac kromozoma tom novom čovjeku tek u nekom kasnijem stadiju trudnoće pridodao dušu po kojoj mu je određena osobnost i data besmrtnost. Sam zametak u tijelu žene tako nije njen posvojni dio, već u njoj nastanjena nova osoba, koja već ima svoja prava od kojih je prvo pravo na život, rođenje, rast i razvoj do spomenute punine.

            Žalosna je činjenica da tablete i spirala svojim kemijskim i mehaničkim učincima toga malog već začetog čovjeka trgaju onemogućavajući mu ugnijezditi se u maternicu - u tom trenutku jedini njegov životni prostor, a sve ciljano, kako se ne bi mogao roditi. Tek susretom u vječnosti moći ćemo spoznati, koliko je bilo djece, braće i sestara, po kojima je Bog želio širiti svoju ljubav i darivati milosti, a krivnjom drugih ljudi nisu se uspjeli roditi.

             Kad partneri upotrebljavaju spomenuta sredstva za odbacivanje zametka, misle da više nemaju potrebe odbiti požudu već da mogu kad i kako hoće ispoljiti govor strasti. Ostaje, međutim, pitanje prekritosti, sputanosti i tjeskobe.

            Naprotiv odgovorni bračni čin koji je savršen s tim što zbližava i ne sputava dok sjedinjena tijela osluškuju glas duha, gledajući se uzajamno kao dar Stvoritelja jednoga drugome. Dijete dođe kao Božja nagrada za međusobno darovanu potpunu i nesebičnu ljubav, a dok se plod razvija međupartnerska ljubav se usavršava, a time jača i osobnost.

            Svako novo ljudsko biće, pa i ono od ljudi neplanirano, od Boga je željeno. Isus je i za sve nerođene i za sve nas rođene rekao: “Bit ću s vama do svršetka svijeta!” Nismo dovoljno svjesni koliko Bog pošalje darova milosrđa po onom još jednom djetetu. Ono navodi obitelj na dodatnu žrtvu, na opipljiviju i predaniju ljubav, a s tim na jače pouzdanje u Stvoritelja. Mnogočlana obitelj svojim novim članom može oskudjevati, ali u njima se djeca i odrasli uče odricati za onog drugog, čekati zbog njega, ljubiti se i djelotvorno pomagati. Tu se uči želje jednog prilagoditi potrebama drugog (ostalih).  

Dotle obitelj s jednim ili jedva dvoje djece misli njih usrećiti s tim što im pruža i priušćuje što požele. Takva djeca mogu momentalno i biti zadovoljna, ali prave sreće u životu ne će osjetiti, ako nisu u samoj obitelji imali prigodu dijeliti sreću s drugima i na druge misliti, ako se nisu naučili i oskudjevati, kad zatreba, ako im ne dođe do svijesti da se baš sve želje i prohtjevi baš i ne moraju ispuniti. Najveća je nesreća biti odgojen za sebičnost i samoljublje.

Mali Božić na dar

            Radi čovjeka, poistovjetivši se s nama, tajanstveni Bog nam dolazi u osobi Sina - djeteta, malog Božića. Rodivši se na rubu društva, izrasta kroz poteškoće koje nosi svaka ljudska narav, trpi muku križa da bi nam podario otkupljenje - kako bi se mi oslobođeni sod Zloga, otkupljeni od grijeha, mogli podariti njemu.

            Rodivši se na putu u betlehemskoj štalici nije pokazao samo svoju veliku poniznost, već nas po našoj duhovnosti povezane s Ocem poziva na milosrđe. Milosrđe se može pokazati u hrani da preživi, u pokrivačima i ogrijevu da se ne promrzne, u brizi za dom u koji bi se smjestio, u ohrabrenju i potpori roditeljima suočenim sa siromaštvom da ne klonu duhom, u iskazanoj brizi i djelima ljubavi da izraste u hrabru, zdravu i plemenitu osobu. Stoga je Božić veliko iskušenje za čovjeka, strukture zajednice i Crkvu, ali i izazov, prilika, snaga i nadahnuće mnogima. Oni su u mudrosti i ljubavi sposobni suživjeti se s patnjom ljudi suosjećajući s njihovom nevoljom, ali ukljućujući se i u njihovu radost. Ovakvi ljudi znaju za poslanje u odgovornom pomaganju slabijima i potrebnijima od sebe, čineći to toplinom srca, ulaskom u njihove osjećaje.

Možemo samo zamisliti kako bi nam bilo ljepše živjeti, kad bismo svi više mislili na potrebe drugih. Da bi se to dogodilo moramo se poučavati, promišljati, a i vježbati u pomaganju drugima. Moramo se služiti svojom sposobnošću, razvijati sposobnost da osjetimo što drugima treba. Tako možemo uz istinsku brigu prosuditi što je ispravno učiniti u određenoj prigodi, a to znači zapravo da znamo prepoznati maloga potrebnog Isusa u potrebama drugih, nadahnuti njegovim duhom slijediti njegove životne postupke.

Srećko Vukasović

                                                                                                                                                 Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)