Do Boga Oca vodi nas put solidarnosti iskazane bližnjemu

Cijela povijest vjere prožeta je: porukama, zapovijedima, svjedočanstvima, upozorenjima i objavom. Do Krista kao priprava za njegov dolazak, a od njegova uskrsnuća i uzašašća na nebo kao priprava vjernicima za Njegov drugi dolazak u slavi. Poput starozavjetnih proroka i apostola, danas nas upućuju Sveti Otac i biskupi. Znakovito stoga Sveti Otac 1999. godinu proglašava i godinom karitativne djelatnosti, a naši biskupi se pridružuju s geslom: “Budimo nada potrebnima!”            

Za mnoge ljude život postaje teret na križnom putu. Uza sve blagostanje oni ostaju razočarani, prevareni, uvrijeđeni, izdani, ogorčeni i odbačeni. Jer život bez duhovnog usmjerenja, pa ako i pruži obilje i materijalna sredstva, zna odvesti u poroke: drogu, pušenje, neumjereno piće, lijenčarenje i ropsku navezanost na materijalno. Nasuprot obilju bolne su pojave oskudice i prave materijalne bijede, kad nedostaje i ono što je potrebno za čisto preživljavanje, kad su mnogi istisnuti na rub društva, nemaju dostojnog prebivališta.

Nedostatak potrebnog za život ponizuje ljudsku osobu, a u njoj je onda i Krist ponižen. Uzrok je tomu često i naša ravnodušnost. Tu je i rastrganost obiteljskih zajednica zbog čega se mnogi ljudi osjećaju usamljeni, postaju nesamostalni, ovisni, potišteni, nasilni itd. Kad nema zdrave ljudske solidarnosti, kad nismo spremni dijeliti teret života s bližnjima, toliki bivaju ugroženi socijalnim nepravdama i poniženjima, ostaju pritisnute duše i prignječena srca. Tako spotaknuti teško uspijevaju živjeti uspravno.

Kao ljudi i osobito kao kršćani pozvani smo prilaziti takvim osobama s više pozornosti i obazrivosti, jer je to dug što ga imamo prema svojoj savjesti. Isus se poistovjećuje s patnjom sviju. U prispodobi o posljednjem sudu (Mt 25, 31-46) on traži od nas da pohađamo utamničene ne dijeleći krive od nedužnih. Naglašava: “Što ste učinili njima, meni ste učinili!” Krist se poistovjećuje s patnicima i siromasima, pa tko Boga ljubi prima siromaha.

Poslanje kršćanina je dijeliti patnje i bol drugih. Isus poziva: ”Dođite blagoslovljeni oca mojega ...”, jer bijah siromah, izbačen na rub  društva, obespravljen, i primiste me. Svaki čovjek kao društveno biće, a kršćanin po svom poslanju treba biti Šimun Cirenac za druge. U svakomu ima patnje, vidljive i skrivene, razarajuće i okrepljujuće. “Patnika i siromaha svugdje imate uza se!” (Mt 26, 11).

 I ne traži se pomoć samo od bogatih. Siromašna udovica dala je više s dva novčića nego bogati koji su punili riznice (usp Mk 12, 41-44), jer je s ljubavlju dala sve što je imala, ljubav darovala. S ljubavlju, osobnom dobrotom i predanjem grade se mostovi do drugih ljudi. Malo dobre volje je nedovoljno. To vrijedi samo za most u nuždi kojeg ruši i najmanji teret. U mostove ljubavi ugrađuje se puno strpljenja, ali na njima počiva prava sreća. Preko njih se može poći u šetnju sa usamljenima, izgubljenima i uskraćenima i putem sresti Krista.

U čovjeku pronaći Krista pa za njega raditi, to je divno. Biti drugome radost, milost, pomoć. Svojom dobrotom biti blagoslov čovjeku koji trpi, koji je sam te u svojoj samoći čeka čovjeka, ruku, srce. Dati poljubac neočekivano, poslužiti dragovoljno, iskreno se brinuti za nekoga ... Ne dopustiti da ti bližnji ostane po strani, ako mu se dogodila nesreća pa je materijalno i duhom oslabio. Neka osjeti kako sa mnom i sa svojom župskom zajednicom može sve ponijeti. I neka su moja zauzetost, utjeha i potpora samozatajni. Neka sve ne zasjeni organizacija i promidžba. Ako je tko u oskudici ili nevolji bilo zbog starosti, bolesti, besposlenosti, nesnalažljivosti pa i odanosti porocima lijenosti i neurednog života i sl., nečovječan si ako samo osudđuješ, a ni ne pokušavaš pomoći.

Kad oslabi osjećaj za čovjeka, slabi osjećaj i za Boga, pa zavlada egoistična osobnost i samoljublje. Jedan francuski pjesnik reče: “Prijatelju, izvuci me iz nevolje, pa mi poslije drži predavanja!” Ako čovjek, posebno tvoj najbliži trpi, moraš zaboraviti sve, baš sve, i moraš biti dobar pa pružiti pažnju i ljubav. Posebno ako se radi o tvojim starim i onemoćalim roditeljima. Neka se ne osjete prezreni i suvišni, a bez tvoje naklonosti, već dopusti da te blagoslivlju na putu prema vječnosti. U zapisu jednog starca bile su riječi: “Blagoslovljeni koji su dobri prema meni. Oni mi daju da mislim na dragoga Boga.”

Neka se spontana pomoć i potpora ne gube na zaduženjima, prebacivanjem na razne socijalne službe i udruge gdje je uposlenik plaćen za svoju dobrotvornost - a ostali umirene savjesti. Ako ljudi ne mogu spontano, nizašto, pomagati - nemaju zašto zajedno živjeti. Nastaju rane samoće, neravnopravnosti i nesocijalnosti. Ako ljudi nimalo ne uspijevaju živjeti za drugoga, taman odlazili na obrede, molitve i pokore, zajednica je u krizi i raspadu, jer Boga traži na pogrešnom mjestu. To bilo kao u onoj priči prema kojoj je neki čovjek vapio: “Bože, znaš da samo tebi želim služiti! Ali pokaži mi kako? Kako?” Tog časa mu prosjak pokuca na vrata: “Ništa nemam! Baš si mi sad trebao zazvoniti kad molim!”

 
Naš prezrivi stav prema drugom počiva uglavnom na oholosti, bezdušnosti, zajedljivosti i nemilosrdnosti. Na našoj savjesti će ipak biti ljudi koji su zbog nas bili uskraćeni, koji su zbog nas oskudijevali, kojima smo zakidali kruh, onemogućavali dobra koja je Bog namijenio svima, kojima smo uskraćivali ljubav. A što nam vrijedi sve bogatstvo, ako jednom moramo umrijeti, a siromašni?

Majka Terezija je rekla: “Sa svjetskim moćnicima ne razgovaram o karitasu nego o ljubavi!” U dubini svakog bića je duh, mjesto odakle Bog djeluje, a kamo se dolazi samo putem srca, i nalazi odsjaj slike Božje koji je ljubav, koju baš svaki čovjek zavrijeđuje. I tebi je Bog svoju ljubav stavio u ruke i jedino se u tvojim DJELIMA očituje. Stoga Filip Bosman kaže: “Tko želi razveseliti ljude, mora u sebi nositi radost. Tko želi svijetu nositi toplinu, mora u srcu nositi vatru. Tko želi pomagati ljudima, mora biti ispunjen ljubavlju. Tko želi stvarati mir na zemlji, mora naći mir u srcu.”

Stvarna ljubav je snaga koja ti pomaže da nadvladaš samoga sebe, da drugima bude dobro. I da s lakoćom gradiš kuću za bližnjeg kao da je svaki koji će u njoj stanovati, tebi najdraži. Stoga se od tebe očekuje dobra riječ, jer ti je Bog dao dar govora; nježna gesta, jer imaš ruke; topli pogled, jer imaš oči. U tišini srca iz kojeg izrastaju male pažnje susrest ćeš prijateljstvo s Bogom, kako bi mu davali hvale za život i živote sviju što ga mi njima i oni nama čine čovječnijim.

 
U vremenu smo velike ponude materijalnoga i želje poboljšanja životnih uvjeta raznim pomagalima i sredstvima. Cijeli život se trudimo, gradimo, stičemo i tražimo sebi dom a ne uspijevamo spoznati da je ljubav jedino mjesto u kojem se može stanovat. (Dnevnik jedne duše).

Ljudi ostaju lako zatvoreni, jedni u svoje bogatstvo, drugi u bijedu, treći u ravnodušnost, a svi skupa u otuđujuću zasebnost. Prelaskom iz društvenog u tržišno gospodarstvo mnogi su bez posla. Socijalni programi su nedostatni, a u općoj globalizaciji trpe nesigurnost pojedinci, zajednice pa i države. Za jedinu sigurnost nam se nameće uključenje u Božji stvoriteljski hod. Jedan misaoni kršćanin kaže: “Kako doživjeti Boga, ako ne kao sigurnost. Ta on nam je otac. Ako je On za nas, tko će protiv nas? On beskrajno velik, a mi beskrajni mali, a ipak suradnici.”

To znači zalagati se za pravednu raspodjelu dobara, za jednakost svih pred institucijama i zakonom i sl. To znači odricati se privilegija, osobito ako štete slabijem. To znači odreći se socijalne pomoći, ako je ostvarena na ime izjava i dokumenata koji taje i lažno prikazuju raspoloživa dobra i sredstva za život. Prava budućnost pripada duhom slobodnima od ropstva bogatstvu. Pripada slobodoljubivima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, mirotvorcima, progonjenima zbog neprihvaćanja nepravde nanesene drugima. (usp. osam blaženstava).
A prorok Sofonija prenosi Božju poruku riječima: “Pustit ću da u tebi ostane samo skroman i čedan narod:” Stoga se ne treba bojati patnje, služenja, odricanja za druge. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima kaže: “ Mi se dičimo u nevoljama jer znamo: Nevolja rađa postojanošću, postojanost pravednošću, pravednost nadom.“

Stoga probudimo nadu i u slabijima dobrom riječju, ohrabrenjem, pruženom rukom, iskazanim povjerenjem, suzom isplakanom zajedno. Osjetit ćemo kako nas kriza drugoga uzdiže prema Bogu. Nadbiskup Bozanić obraćajući se vjernicima kaže:

“Vjernici koji žele pridonositi izgradnji svoje države i domovine trebaju biti uključeni po Božjem planu u služenje zajednici, jer nema osobne svetosti bez društvene kreposti.“

Svaki je kršćanin pozvan da ostvari načela ljubavi, pravednosti i solidarnosti. U mjeri u kojoj to budemo činili opažat će se nazočnost Boga u nama, a oko nas radost jubileja proslave 2000 godina Isusova dolaska k nama i zbog nas.                                                                   

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)